Tražimo li jednu zajedničku nit koja povezuje sve glavnostrujaške medije u Hrvatskoj, vrlo brzo dolazimo do zaključka kako je to sumnjičav stav prema hrvatskoj državi kao takvoj. Taj se odnos kreće od sumnje u njezinu svrhovitost do jedva prikrivenog neprijateljstva.

Pokojni akademik Katičić je prije desetak godina u intervjuu za Vijenac rekao: ''Tko ima ambiciju biti javno priznat kao intelektualac mora biti zagriženo skeptičan prema hrvatskoj državi i kulturnoj tradiciji, pa će svaki dan biti na Hrvatskoj televiziji.'' U međuvremenu je to postalo nepisano pravilo za svakoga tko uopće želi biti vidljiv u hrvatskoj javnosti na bilo koji način. A kako takozvanu javnost kreiraju upravo glavnostrujaški mediji, logično je da je taj negativan stav prema hrvatskoj državi najtemeljitije proveden u medijima.

Da je tomu tako, lako je dokazati, samo što takvo dokazivanje malo može naškoditi dobro podmazanoj medijskoj mašineriji. Svaku tako razobličenu medijsku potvoru prekrije golema gomila novih potvora, laži i konstrukcija. Ipak, razobličavati ih treba, ako ništa drugo radi održavanja forme u suočavanju sa svakodnevnom dozom nelogičnosti, gluposti i zlobe. Konačno, uvijek postoji mogućnost da ćemo nekoga i prosvijetliti na taj način, premda je ona jedva nešto veća od mogućnosti da dobijemo na lotu. I pod uvjetom da ne igramo loto, inače se vjerojatnost izjednačavaju. Uostalom, i Sizifov je posao ipak nekakav posao. Krenimo onda s primjerima.

Primjer prvi: na portalu Telegram, kojega je osnovao Nino Pavić nakon što je prodao EPH, postoji rubrika ''Politika i kriminal''. Iz naslova rubrike iščitava se vrlo decidiran stav tog medija prema društvu i državi u okviru kojih funkcionira. Takav stav u tom istom mediju, primjerice, nikada nećete naći u napisima koji se bavi nešto istočnijom državom premda su u njoj država, politika i kriminalne skupine evidentno vrlo tijesno povezani. Što se vidi i ovih dana kada se u toj državi uhićenje stanovitog Velje Nevolje, navijačkog i mafijaškog vođe, tretira kao prvorazredni politički događaj. Znakovito je da i hrvatski mediji o tomu dosta pišu, i to vrlo ozbiljno bez imalo ''zagrižene skepse prema srpskoj državi''. Mogu samo zamisliti kako bi zagriženi i podrugljivi bili da se nešto slično događa u Hrvatskoj.

   Primjer drugi: Goran Vojković, kolumnist portala Index.hr, piše kolumnu pod naslovom ''Partizan Sava Kovačević je bio istinski vođa. Naši lideri su bijednici.'' U kolumni se hoće reći da su lideri u suvremenoj hrvatskoj politici loše, što je sasvim legitimno tvrditi, međutim nema nikakva razumna razloga da se u tu priču uvodi Sava Kovačević, koji niti je bio bogzna kakav lider, niti je bio Hrvat, niti je djelovao u Hrvatskoj. Narod kojemu su pripadali junaci poput Nikole Šubića Zrinskog ili Blage Zadre nema nikakve potrebe posezati za crnogorskim komunistom koji je u juriš krenuo jer nije imao druge opcije. Dok su Turci Zrinskom nudili ne samo život nego i čitavu Hrvatsku samo da prepusti Siget. Nijemci na Sutjesci nisu partizanima nudili ništa osim smrti. Partizani su bježali kao što zvijer pokušava pobjeći iz stupice, Zrinski sa svojim junacima ne odstupa i brani svoje. To je velika razlika.

   Kao treći primjer može poslužiti Pavičićev napis o slomu srpskih snova o međunarodnom trijumfu filma Dara iz Jasenovca. Pavičić prvo konstatira kako je neuspjeh filma da uđe u širi popis filmova koji će konkurirati za ovogodišnjeg Oscara za strani film očekivan jer se radilo o svojevrsnom projektu Vučićeve vlasti ''da se preko velikog, epskog spektakla svijet upozna sa srpskim povijesnim stradanjem te da se promijeni percepcija o Srbiji.'' Kako takvi projekti pate od viška nacionalizma, nemaju međunarodnu prođu, drži Pavičić. Tu otprilike prestaje kritičarev govor o srpskom filmu, uz napomenu da film još nije stigao pogledati čime između redaka daje naslutiti da možda i nije umjetnički podbačaj kako bi se to iz neuspjeha u natjecanju za Oscara dalo zaključiti. Tu prestaje govor o Dari iz Jasenovaca, a uistinu počinje onaj dio zbog kojega je članak uistinu i napisan – obračun s hrvatskim nacionalizmom. Koji više postoji u Pavičićevoj glavi nego u hrvatskoj stvarnosti. Pavičić se tako obrušava na navodno nacionalistički niz hrvatskih filmova tijekom devedesetih kada je, po njemu, u Hrvatskoj vladao ''krajnji nacionalizam sa šovinističkim izljevima''.

   Trudeći se na silu pronaći naše ''Dare'', Pavičić u tu skupinu trpa pomalo već zaboravljene filmove i filmiće, koji su nastajali više usprkos glavnoj struji u hrvatskoj kulturi nego u skladu s njom. Tako se tu nalazi i Sedlareva ''Gospa'', u kojoj o nacionalizmu uopće nema riječi, i nepretenciozni dječji akcioni film ''Kanjon opasnih igara'' Vladimira Tadeja. Pri tomu je, naravno, Pavičić slijep za cijeli niz filmova u kojima se Domovinski rat i hrvatska stvarnost prikazuju s toliko negativizma i crnila da i najdobrohotniji gledatelj ne može ne zaključiti kako se iza takvih uradaka nalazi negativan stav prema Hrvatskoj kao takvoj. Uostalom, omraženost HAVC-a u hrvatskoj javnosti i mali interes za hrvatski film nepogrješiv su pokazatelj da u hrvatskoj filmskoj produkciji nema nacionalizma, nimalo. Naprotiv, nema u njoj ni normalnog nacionalnog osjećaja i patriotizma. Bez kojih, htjeli mi to priznati ili ne, nema ni velike gledanosti.

   Ono čega pak ima i previše, i na filmu i u medijima, jest protuhrvatski refleks.

  

Damir Pešorda

Share
0