Damir Pešorda: Rat murala
Zidno slikarstvo u javnim prostorima možemo ugrubo podijeliti na dva tipa. U jednom preteže estetska nakana, u drugome pak pučka politička, navijačka ili neka druga poruka. Izvorno nastali u okviru narodnoga bunta protiv vlasti, murali su s vremenom poprimali sve više estetskih obilježja, tako da se danas može o njima govoriti kao posebnom žanru likovne umjetnosti. Međutim, izvorna namjena murala kao izraza pučkog političkog mišljenja očuvana je, štoviše ona u suvremenom hrvatskom društvu dobiva na važnosti. U tolikoj mjeri da se može govoriti o svojevrsnom ratu murala. Taj rat se za sada vodi oslikavanjem murala s jedne strane i njihovim prebojavanjem s druge strane. Uz popratnu medijsku halabuku.
Počelo je s negodovanjem medija i određenih političara kriptojugoslavenske, pseudolijeve provenijencije zbog imenovanju mosta na Korani po postrojbi koja je obranila Karlovac od naleta neprijateljske vojske te, kako Večernji piše, otvaranja murala s likom Mihajla Hrastova na nadvožnjaku u blizini. Muralski rat se zahuktao uklanjanjem murala posvećenih generalu Praljku, 204. brigadi, Vukovaru i Dinamu. Uklanjanje rečenih murala potaknuo je sitni aktivist možemosa stanoviti Tomislav Vukoja, a Gradski je ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, jedva dočekavši takvu inicijativu, hitno naložio HEP-u, u čijem je vlasništvu trafostanica na kojoj su mural bili naslikani, da murale odmah ukloni.
U oba ova slučaja vidljiva su neka zajednička obilježja. Inicijativa za oslikavanje murala dolaze od običnoga puka, branitelja, navijača, dok osporavanja dolazi od medija, odnosno raznih aktivističkih skupina, infiltriranih projugoslavenskim i prosrpskim elementima, financiranih i instruiranih iz centara globalne moći. Iz te činjenice proizlazi i drugo zajedničko obilježje ovih dvaju slučajeva, a to je izražena averzija prema obilježjima hrvatstva koja karakterizira inicijatore uklanjanja rečenih murala i njihove medijske podupirače. Biti protiv pojedinaca i brigada koje su branile i stvarale zemlju, moguće je samo u Hrvatskoj. Prefarbati mural posvećen junačkom gradu, simbolu obrane zemlje, mogu samo oni koji tu zemlju doživljavaju kao neprijateljsku. Konačno, prefarbati mural posvećen Dinamu s pozicije zagrebačke gradske uprave, krajnji je bezobrazluk! Čak na neki uvrnuti način simpatičan bezobrazluk, baš me zanima hoće li Zagrepčani opet glasovati za zaigrane možemose!? Možda početi navijati za Partizan?
Svojevrsni rat murala odvija se i u našemu istočnom susjedstvu. Samo je tamo odnos državnih i gradskih vlasti prema tomu dijametralno suprotan. U Beogradu su globalistički aktivisti protestirali protiv murala Ratku Mladiću, a policija je mural branila. I jedan zgodan detalj: u Beogradu su protuprosvjednici, srpski nacionalisti, protivnike Mladićeva murala, potencijalne srpske možemose, nazivali ustašama. Na primjeru događanja iz Beograda dobro se vidi i razlika između Srbije i Hrvatske. U Srbiji je aktivistička scena slaba i protiv velikosrpskog narativa može se boriti tek povremenim diverzijama, kao što je ovo zalijevanje Mladićeva murala bijelom bojom, te za takvu akciju platiti privođenjem i policijskim maltretiranjem, dok su u Zagrebu aktivisti na vlasti te s te komotne pozicije nalažu ne samo uklanjanje murala povezanih s Domovinskim ratom nego i murala posvećenih vodećem zagrebačkom nogometnom klubu.
Najava Ivane Kekin da bi trebalo ukloniti i mural posvećen legendarnom Bobanovu suprotstavljanju policajcu koji je palicom mlatio gledatelje jer kao promovira nasilje – znak je da ovdašnja ljevica, do srži prožeta jugoslavenskim sentimentom, neće samo tako stati s uklanjanjem simbola previše hrvatskih za njihove osjetljive partizanske dušice. Nije li, uostalom, njezin muž eksplicitno ustvrdio da su njegovi pobijedili četrdeset pete, što implicira da su izgubili devedeset pete. Sada im se čini da ponovo pobjeđuju pa su im porasla krila. Na tom valu jaše i njihov sumišljenik P. D. ( jer njegovoj lombrosovskoj faci više pašu inicijali nego puno ime) svojim sramotnim bljuvotinama o Vukovaru. Što je, da tako kažem, nastavak rata murala drugim sredstvima. Uoči Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje kad su obični Hrvati posebno senzibilizirani za te teme, takvi podmukli udarci u funkciji su postupnog pomicanja Overtonova prozora. Da se vidi dokle se može ići i je li sazrelo vrijeme za potpunu demontažu države.
Jedini način na koji im se na to može odgovoriti jest da ne prave račun bez krčmara. Ili barem traktora.
Damir Pešorda