Logo

Sarajevska vijećnica osvanu u boji grada Zagreba. A slijedila je i poruka da je Sarajevo uz svoje prijatelje. Lijepo. Samo to ne znači da zaboravljamo nesretnog Željka Komšića i mnogoštošta drugoga, naročito iz Domovinskog rata.

Ali ako je iskreno, treba i u ovom vremenu koronavirusa primiti ispruženu ruku te ići dalje. Neka rane zacjeljuju. Gledajući tako nije dobro što ni Stari most u Mostaru ne osvanu u spomenutoj boji. A znao je osvanuti u nekim drugim bojama, naročito onim turskim. Nije valjda susjed dalji od tuđinca? Izgleda da jest. Što ti je imati krivu dioptriju!

     Na grad Zagreb zaboraviše i mnogobrojni grlati pripadnici različitih tzv. nevladinih udruga. Iz državnog proračuna, iz proračuna grada Zagreba, dobivaju milijune kuna, ali sada šute. Umjesto njih grad čisti i građanima pomaže hrvatska vojska, redarstvo i navijačke skupine. To su oni isti protiv kojih su grlati (jer su im podredili medije) sipali sumpor i oganj. Hrvatsku vojsku mora se rasformirati, policiju staviti u kut, a navijačke skupine u tamnicu jer im se uzvikuje »Za dom spremni«. I tada bi trebao nastupiti mir! E, moji pripametni!

     Možda su se jadni prepali ovog koronavirusa pa nemaju kada izmiljeti iz svojih rupa. Ne da im se ni otići do računala ili uzeti u ruke mobitel te naložiti svojoj banci da prebaci štogod od onih silnih kuna pogođenima potresom, kao i onima pogođenima koronavirusom. Ne da se to ni raznoraznima čije radnje zjape otvorenima i petkom i svecem, a oni nakon toga uredno zbrajaju dobit. Istina, da ne svraćamo kod njih morali bi promijeniti ponašanje, ovako... Ne oglašavaju se ni raznorazne inozemne tvrtke, čast iznimkama, koje se vole hvaliti dobiti ostvarenoj u našoj domovini. Zar mislimo da je sve bilo čisto, opet čast iznimkama, u načinu kako su se dočepali kolača koji je nama trebao pripasti? I tu smo podbacili jer se nismo dovoljno oprli niti to danas činimo. Da ne spominjemo one rozenkrojcere i masone. Mijenjali bi nam svijest, ruku pružili ne bi.

     Čitam malo o Erichu Frommu i Frankfurtskoj školi. Ljudski um u funkciji zla. Tamo dvadesetih godina prošloga stoljeća zapetljala se zamisao Marksa i Engelsa pa su uskočili pomoći. I bilo im je dobro pošlo. Institut za društveno-politička istraživanja, ili tako nekako, radio je punom parom. Onda jedan njihov, lijevi, Adolf Hitler, krenu svojim putem i morali su u SAD. Da je usreće. I usrećiše je. Krenuše suvremene novotarije kao na tekućoj vrpci. I dođosmo do ovog koronavirusa koji bi, po nekima, trebao biti djelo zakulisnih sila.

     Ne bih znao odgovoriti što je s tim koronavirusom. Možda je nastao prirodnim putem, možda je pobjegao iz nekog laboratorija, možda ga je netko namjerno pustio i sada sve ide po zacrtanom naumu ili je možda pošlo ukrivo, možda je sve prenapuhano, možda... Ima ovih tisuću možda. Bilo kako bilo u ovoj smo igri i trebali bismo znati igrati. A znamo li? Mediji izvijestiše da je Anwar el Gazi, nogometaš Aston Ville, iskreno izjavio da ne zna što će sa sobom u ovom »mrtvilu« koje je nastupilo. Ne poznaje život izvan nogometa i sada se ne snalazi. Prava slika društva koje nam pokušavaju nametnuti. Obični si kotačić u stroju koji ne treba misliti, samo djelovati. Tomu služe i »novopronađena« ljudska prava. Stisni sa svih strana, ima tko misli za tebe. Kao nekad u zlosretnoj JNA. Glupo do daske, dotle oni nastoje još jače pritegnuti. Preostaje ti snaći se u svemu tomu.

     Neka to zaista bude naš stav. Ugrijmo svoje srce do najviše točke, a razum ohladimo do one najniže. Bit ćemo tada pobjednici. Shvatit ćemo da je Bog naša uporišna točka koja nam pomaže hoditi ovom zemljom i čeka nas gore na nebesima. Tada ne ćemo otežavati posao zdravstvenom osoblju ovih dana koje nas liječi i vozačima koji nam priskrbljuju ono što nam je potrebno. Naravno, tu su i policajci, i vatrogasci, i carinici... mnogi koji su na prvoj crti stvarne ili nestvarne opasnosti zvane koronavirus. Najbolje su to sažele liječnice u KBC Dubrava riječima da su zbog nas ostale na poslu, a mi zbog njih ostanimo doma. To je razumio i jedan Krešo Beljak koji poziva ovih dana na zajedništvo. Još kad bi se okanio zlosretnog ljevičarenja, moglo bi od njega nešto biti. Zato Alemka Markotić gađa »u sridu«. Djeluje kao prava hrvatska majka. Pametno nam govori o pošasti koronavirusa i pomaže nam jasno razmišljati. Njezin stric fra Svetislav Markotić jamačno je na nju ponosan gore na nebesima. Ubiše ga na Križnom putu negdje oko Maribora jugokomunisti, oni što ih voli Krešo Beljak i slični.

     Komu je teško obdržavati stegu ovih dana, neka se prisjeti Vukovara. Tukli su ga sa svih strana, mnogo toga je nedostajalo. Međutim, nije se dao. Zbog toga, i mnogo čega drugoga, danas neki ne vole onaj pljesak Beograđana gradu Zagrebu nakon potresa. Tako su, vele, pljeskali i vojnicima koji su išli na Vukovar. Uz to ta strana još nije kazala gdje su naši mrtvi, gdje je ukradeno blago, što je s ratnom odštetom...

     Da, dug je put do pravde. Razmislimo o njoj i o mnogo toga drugoga u ovom darovanom vremenu. Upravo tako. Do jučer smo jurili ni sami ne znajući zbog čega, danas vidimo da je moglo biti i drukčije. Pa neka konačno bude!

Miljenko Stojić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.