Željko Primorac: Brisali su se i brišu tragovi Hrvata

Brojni su primjeri kroz povijest kada su se nove vlasti, osvajači ili nove dominantne vjere, obračunavali sa simbolima prijašnjih vlasti, vladara ili vjera. Još za vrijeme egipatskih dinastija nove vlasti (faraoni) znali su prebrisati lica prethodnih vladara ukoliko su zaključili kako su se ogriješili o drevna vjerovanja ili tradicije.

Jedno od prvih brisanja svakog traga s javnih mjesta, uklanjanje znamenja i lica, dogodilo se egipatskom faraonu Ehnatonu. Naime, nakon njegove smrti egipatski svećenici nikako mu nisu mogli oprostiti što je napustio kult Amona, a počeo štovanje Atona – boga sunca. Ehnaton je, uvođenjem kulta Atona, pokušao egipatsko društvo usmjeriti prema svojevrsnom monoteizmu. Bio je to prvi zabilježeni pokušaj neke reforme religije. Moćni svećenički stalež iz Tebe nikada mu to nije oprostio. Odmah po njegovoj smrti naloženo je svako uklanjanje njegova spomena s javnih mjesta. Niti u starom Rimu nije bila rijetkost osude pojedinih vladara na damnatio memoriae. Na svojevrsnu „osudu sjećanja“ bili su osuđeni brojni rimski carevi. Nakon što bi sišli s trona, prirodnim putem ili putem puča, pojedini carevi znali su biti osuđeni od strane Senata na brisanje iz kolektivnog sjećanja. Ponovno, kao i u egipatskom slučaju, uklanjali su se prikazi vladara sa kipova, statua, novčića ili portreta. Svim primjerima iz povijesti jedna je crta zajednička – patološka želja novih vlasti da izbriše svaki spomen na prethodno razdoblje. Dakle, fizičko uklanjanje osobe nije bilo dovoljno – moralo se ubiti i sjećanje.

Ukoliko ste pomislili kako je ljudsko društvo evoluiralo u više od 3000 godina od prvih dokumentiranih i organiziranih akcija demnatio memoriae onda ste se gadno prevarili. Ili barem te evolucije nije bilo na jugoistoku Europe. Odmah nakon Drugog svjetskog rata izdane su zapovjedi, od strane novih komunističkih vlasti, da se uklone sva spomenička obilježja nacističke Njemačke i Nezavisne Države Hrvatske. Nažalost, ova nova damnatio memoriae obuhvatila je i mjesta vječnog počinka stradalih vojnika. U jednoj od najpoznatijih takvih odluka koja se pripisuje komunističkom dužnosniku Vicku Krstuloviću, a dio povjesničara tvrdi kako je on samo prenio zapovijed saveznog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića, traži se uklanjanje svih vojnih grobova.

"Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika...treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja“ – stoji, između ostalog, u jednoj od najpoznatijih odluka domaće demnatio memoriae.

Obračuni komunističkih vlasti s nepoćudnim naslijeđem ranijih vremena nisu se ograničili samo na njemačke i vojnike NDH-a iz vremena Drugog svjetskog rata, ideološki obračuni nastavili su se i dugo nakon okončanja rata. Nakon što su na splitskom području uništeni i preorani svi grobovi poražene strane iz vremena Drugog svjetskog rata red je došao na nepoćudna ukopišta i mjesta sahrane iz ranijih povijesnih epoha. Pogađate, riječ je o Sustipanskom groblju u Splitu. Tradicija ukopa na groblju Sustipan seže još u rimsko vrijeme, jer su na poluotoku pronađeni brojni rimski sarkofazi. Tradicija sahrane pokojnika nastavljena je i kroz srednji vijek u okolici Samostana svetog Stjepana pod borovima. Početkom 19. stoljeća porušeni su ostaci samostana koji je stoljećima propadao, a općinske vlasti dale su zadatak Vicku Andriću da projektira novo gradsko groblje. Isto je svečano otvoreno 1826. Sustipansko groblje, na jednoj od najljepših lokacija na Jadranu, bilo je posljednje počivalište za članove brojnih splitskih bratovština, ali i za istaknute povijesne osobe poput Gaje Bulata, Antonija Bajamontija, Josipa Karamana, Duje Rendića Miočevića…. Groblje na Sustipanu zatvoreno je 1928. kada su gradske vlasti formirale novo gradsko groblje na Lovrincu. No, nikome na pamet nije padalo uništavanje groblja, jer, u konačnici, na njemu je tijekom povijesti pokopano na desetke tisuća građana Splita. Sjećanje na njih još uvijek je bilo živo, a komemoriranje uspomene aktivno. I sve je to bilo tako do 1959. kada su tadašnje općinske vlasti odlučile od tadašnjeg groblja napraviti ni više ni manje nego park i sportsko-rekreacijsku zonu. Prije donošenja konačne odluke o pretvaranju groblja u sportsko – rekreativnu zonu tadašnje općinske vlasti zatražile su mišljenje od kulturnih ustanova u Splitu. U posjedu smo izvještaja tadašnjih splitskih kulturnjaka općinskim vlastima iz kojih najbolje možemo dočarati stanje duha u tadašnjem Splitu. Dok se dio kulturnih institucija bespogovorno priklonio želji općinskih vlasti, dio je itekako bio svjestan odgovornosti koju za sebe veže njihovo mišljenje pa su na razne načine, pravdajući se rimskim ostacima, ostacima hrvatskog kraljevskog dvora ili djelima istaknutih umjetnika poput Meštrovića ili Rendića, nastojali zaustaviti sumanuti čin. Možda je najznačajniji povijesni izvor za ovu problematiku mišljenje koje je na ovu temu dao istaknuti povjesničar i arheolog, akademik Stjepan Gunjača. Gunjača je još prije Drugog svjetskog rata bio kustos Muzeja Savske i Primorske banovine u Kninu (Muzej hrvatskih starina), a njegovom zaslugom brojni eksponati iz najstarije hrvatske povijesti sačuvani su i preneseni u Split gdje su poslije izloženi u današnjoj zgradi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Ipak, Gunjača u mišljenju koje daje općinskim vlastima ispred tadašnjeg JAZU-ova Instituta za arheologiju zagovara „izmiještanje groblja“. Između ostalih i zbog brojnih „talijanskih i iredentističkih imena na njemu“. Treba napomenuti kako se Gunjača zalaže za dostojanstveno prenošenje posmrtnih ostataka na novo groblje, a kao rješenje za navedenu lokaciju nudi izgradnju zgrade Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika.

Hrvatski kraljevski dvor na Sustipanu…..  

Dio kulturnjaka u Splitu upozorava na činjenicu koja je do današnjeg dana slabo ili nimalo istražena, a radi se o tome da je na Sustipanu postojala rezidencija hrvatskih narodnih vladara, svojevrstan dvor, gdje su oni odsjedali prilikom posjeta Splitu. Radi se o izuzetno važnom mjestu za povijest tadašnjeg Splita. Također, posljednji vladar iz dinastije Trpimirovića, Stjepan II., bio je redovnik u Samostanu sv. Stjepana pod borovima prije nego je okrunjen za vladara, a povjesničari su suglasni kako je pokopan upravo na Sustipanu u samostanu gdje je bio redovnik…

Stoga, dio kulturne javnosti smatra kako je devastacija Sustipana bila organizirani čin brisanja hrvatske nacionalne povijesti s područja Splita. Kao potvrdu svojih teza navode činjenicu da nije realiziran ni Gunjačain plan o lociranju zgrade Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na Sustipanu kao svojevrsnog iskupljenja za uništenje temelja hrvatskog kraljevskog dvora i posljednjeg počivališta zadnjeg hrvatskog kralja iz roda Trpimirovića. Umjesto svih navedenih planova napravljena je travnata površina na kojoj i dan danas mladi Splićani plešu i piju na brojnim koncertima koji se tamo održavaju. Doslovno, plešu i piju na kostima svojih predaka i narodnih vladara. Može li morbidniji plan za uništenje kulture i povijesti jednog naroda?

Iako su gotovo sve kulturne ustanove u Splitu upozoravale da sa posmrtnim ostacima sa Sustipana treba postupati krajnje dostojanstveno te ih treba prenijeti na novo groblje uz sve počasti, napravljeno je upravo suprotno. Postoje brojna svjedočenja o barbarskom postupanju s posmrtnim ostacima, a mnoštvo njih je završilo i u moru ispod sustipanskih klifova. Tek su rijetki preneseni na Lovrinac.

Katoličko groblje Stup u Sarajevu doživjeti će sudbinu Sustipana?

Iz Sarajeva nam ovih dana stiže vijest koja neodoljivo podsjeća na priču o groblju Sustipan u Splitu. Naime, tik uz ogradu katoličkog groblja Stup općinske vlasti dozvolile su gradnju prodajno-servisnog auto centra. Budući je već ranije, izgradnjom cestovne petlje Stup, groblje bilo u velikoj mjeri omeđeno, sada je izgradnjom prodajno-servisnog centra njegovo širenje zauvijek zaustavljeno. Treba napomenuti kako je dozvolu za gradnju spomenutog prodajno-servisnog centra izdala Općina Ilidža unatoč činjenici da je navedena dozvola u suprotnosti s gradskim prostornim (regulacijskim) planom. Groblje Stup će, nakon posljednje intervencije u njegovoj okolini, ostati izoliran otok okružen frekventnim prometnicama i poslovnim zgradama. Sve dok jednog dana nekom činovniku ili političaru iz Općine Ilidža ne padne na um ideja da se izmjesti groblje koje više nema funkciju i koje priječi razvoj grada. Uostalom, svi preduvjeti za takvu odluku su ostvareni. Teško se oteti dojmu kako cjelokupna priča oko groblja Stup ima mnogo dublje političke i nacionalne konotacije. Naime, Hrvata je danas u Sarajevu od prijeratnih 35 tisuća ostalo tek 10-tak tisuća, Srbi su prošli još i gore - od prijeratnih 157 tisuća danas ih je u Sarajevu ostalo, također, tek oko 10-tak tisuća. Ukratko, Sarajevo je danas etnički čist muslimanski (bošnjački) grad. I dok su Srbi svoje pokojnike sami, u većini slučajeva, izmjestili iz Sarajeva na teritorij Republike Srpske, Hrvatima očito prijeti prisilna deložacija. Preoravanje, uništavanje i zatiranje grobova jednog naroda najveći je čin barbarizma koji se malo mijenjao kroz povijest. Cilj je uvijek isti - izbrisati svaki povijesni trag prisutnosti nekog naroda na određenom prostoru. Kada priču o grobovima uklopite u naelektrizirani i ratom traumatizirani kontekst jugoistočne Europe onda to dobiva sasvim drugi kontekst. Odnosno, podlogu za nove traume i sukobe. Ne treba zaboraviti kako je Domovinski rat počeo natpisima i pričama o broju pobijenih i pokopanih u nekim ranijim razdobljima te procesijama s kostima raznih mučenika…    

Željko Primorac / 7Dnevno