Politička manipulacija, iliti PR, kako se to danas naziva, nalikuje na čovjeka koji se pokušava pokriti prekratkim pokrivačem, pa pokrivajući jedan dio tijela nužno otkriva drugi. Tako je nekako izgledala i posljednja sjednica Predsjedništva HDZ-a na kojoj su utvrđena "pravila ponašanja" u svezi izborne kampanje za predsjednika države. Tobože je sve usmjereno na jednodušnu potporu kandidatkinji HDZ-a.

No nije vrhu HDZ-a toliko stalo do Kolinde Grabar-Kitarović koliko do sebe, jer će ovi izbori biti test vlastite vjerodostojnosti. "Pravila ponašanja" ne bi ni bilo da nije Miro Kovač najavio svoju kandidaturu za predsjednika stranke kritizirajući nastavak suradnje s Miloradom Pupovcem. Rečeno je: nema iskakanja, stranka je važnija od sebičnih ambicija, ne smije se razgovarati preko medija, ako netko krši statut postoje i sankcije, itd.

Na prvu su i prije sjednice nervozno reagirali Andrej Plenković, koji je Kovača proglasio irelevantnim Fincem, ironično primjećujući kako je on pošao "za mirisom kuhinje", te Gordan Jandroković komentirajući kako ljudi loše procjenjuju vlastite sposobnosti. Jandroković je još prigovorio Kovaču kako "iznosi svoje ambicije kad vodimo borbu da sačuvamo političku stabilnost". Pa eto, iako se svi kunu u stabilnost, nje očito nema ako se za nju vodi borba.

Kovaču se spočitavaju ambicije, no svima je više stalo do sebe nego do stranke i nema u tom ništa čudno ni novo. Problem i rješenje HDZ-a (sada je o njemu riječ) nije u discipliniranju članstva (još ranije se sasvim ozbiljno postavilo pitanje može li zastupnicima biti dopušteno glasovati prema vlastitoj savjesti, a stranački PR-umnici su se bavili napucima kome se smije, a kome ne smije aplaudirati), koje je uvijek kratkog daha i redovito sa suprotnim efektima, već nešto sasvim drugo.

Krucijalni uzrok svake nestabilnosti i nejedinstva leži u lažnim autoritetima i nametanju volje, a sadržan je u načelu "stranka će biti onakva kakvu ja to želim". Svaka politička skupina kad zauzme vlast, demokratski ili nedemokratski svejedno, ponaša se poput vjerske sekte ili čopora koji odbacuje neprilagođene primjerke. Oni koji slušaju idu naprijed, oni koji ne slušaju otpadaju. No narodna mudrost kaže i to da tikva ide na vodu dok se ne razbije.

Sam Plenković stoji u odnosu na Kovača i Stiera kao Milanović u odnosu na KGK i Škoru. Proći će u prvom krugu, a u drugom tko zna? Postoje i rješenja poznata iz bogatog arsenala političkih borbi: Eskivirati izbore ili jednostavno isključiti protukandidate iz stranke zbog "iskakanja". I to je napredak. Nekad su se glave skidale.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija