Svijet je ovih dana prepun prisezanja demokraciji. Američki predsjednik Joe Biden bio je virtualni domaćin virtualnog Summita za demokraciju, na kojem je okupio više od stotinu izabranih svjetskih lidera.

Nekoliko dana ranije priliku za sudjelovanje u svojevrsnom virtualnom protusummitu imali su i oni koji nisu dobili Bidenovu pozivnicu. Organizirao ga je kineski vođa Xi Jingping. Cilj kineske kopije nije dakako bio nadmašiti Bidenov summit, već ismijati ga i relativizirati (zapadnu) demokraciju. Dok je glavna Bidenova poruka bila "Demokracija danas treba šampione", najcitiranija sprdnja s američkim summitom bila je usporedba Bidenova summita s "Madam iz bordela koja poučava školarke moralu". Ne baš osobito originalna dosjetka pripisuje se nekom ruskom novinaru na radu u kineskim medijima.

Od rušenja Berlinskog (u istočnoj verziji Antifašističkog) zida, s kojim je simbolično srušena (europska) granica između slobodnog zapadnog svijeta i jednopartijskih režima sovjetskoga komunističkog bloka prošlo je više od trideset godina i demokracija je u međuvremenu mutirala više od koronavirusa. Mnogi pioniri demokracije koji su (stvarno ili simbolično) razbijali cigle s Berlinskog zida ostali su razočarani vidjevši kako su nakon rušenja zida ljudi pohrlili prema svjetlima supermarketa, a ne prema slobodi, shvativši da su se nekadašnji prvaci Partije i tajne policije sa svojom mrežom suradnika preko noći preobratili u vlasnike tih "supermarketa" i arbitre ljudskih prava. U Hrvatskoj, koja se u tom velikom europskom oslobađanju, formalno oslobodila i od Jugoslavije i od komunizma, ali i izuzetno krvavo platila tu slobodu, danas institucijama maršira duh maršala Tita, koji bi se uskoro mogao spustiti i na ulice i trgove. U Americi koja je predvodila demokratsko buđenje Europe, danas se od sveučilišta do dijela Bidenovih stranačkih pajdaša, preko različitih "woke" i "cancell" ideologija, širi "progresivni" pogled na zapadnu (američku) paradigmu slobode i demokracije, koji izgleda kao neki virus proizveden još u bivšem Brežnjevljevu laboratoriju.

Percepcija demokracije drastično je mutirala i na razini pojedinca. Viktor Orban, koji je u vrijeme velikog oslobađanja Europe od komunizma skakao na ruske tenkove, danas je kao mađarski premijer ostao bez pozivnice za Bidenov Summit za demokraciju. A pozivnicu je dobio Aleksandar Vučić, koji je bio dio (veliko)srpskog ratnog stroja kao dio posljednjeg totalitarnog bastiona u oslobođenoj Europi, koji je u etnički očišćenoj Glini branio granice velike Srbije. U tih tridesetak godina toliko se puta pokazalo – od "oslobađanja" Iraka, preko obojenih revolucija u državama bivšeg SSSR-a do arapskih proljeća – da demokracija nije nužno cilj, već je najčešće tek sredstvo u funkciji realpolitike i geopolitike. Zato je i Bidenov Summit za demokraciju bio zanimljiv prvenstveno kao slika svrstavanja u aktualnom resetiranju svjetskog poretka, kao najava tko je od političkih vođa "in", a tko "out". S izravnim doprinosom tog summita demokraciji u svijetu nitko ozbiljan i nije ozbiljno računao. A upravo zbog te geopolitičke dimenzije summit je i bio tako privlačna meta nadasve Kini, a potom Rusiji, Iranu i ostalim šefovima "narodnih demokracija" i teokracija.

A kada poruke Bidenova Summita za demokraciju svedemo na njihovu geopolitičku dimenziju i signale tko je u tom kontekstu "in", a tko "out", ključne su poruke sljedeće. Kina je definitivno glavni američki protivnik i suparnik na globalnom planu. S Rusijom SAD igra toplo-hladno na granici sukoba, nastojeći je u konačnici odvojiti iz čvrstog kineskog savezništva, u kojem se ni Rusija dugoročno ne osjeća najbolje. Tome u prilog govori i Bidenov videosummit s ruskim predsjednikom Putinom uoči Summita za demokraciju. Bidenovoj Americi stalo je imati Europu kao stabilnog i pouzdanog saveznika u tom novom geopolitičkom preslagivanju, u kojem se fokus premješta na indo-pacifičku regiju. Zato je mađarski premijer Orban ostao bez pozivnice za Summit (prenaglašeno partnerstvo s Kinom i Rusijom), a vjerni američki geopolitički saveznik, poljski premijer Mateusz Morawiecki ne samo da je dobio pozivnicu unatoč bruxelleskim prozivkama, već je bio jedan od zapaženijih sudionika. Bez pozivnice je ostao i turski predsjednik, nesumnjivi politički diktator Erdogan, koji i dalje ostaje privilegirani američki partner u Aziji (Afganistan) i na Bliskom istoku. Ali mu je uskraćivanjem pozivnice poslan signal da prikoči svoje neoosmanske ambicije i destabilizacijske postupke prema Europi. A pozivnicu je dobio srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čime mu je poslana poruka da još uvijek može pristupiti zapadnoj alijansi ako isporuči ono što se od njega očekuje – priznanje Kosova, distanciranje od Rusije i Kine. Također je jasno poručeno da će "borba protiv korupcije" biti jedno od ključnih sredstava u "diferencijaciji" demokratskih partnera i/ili njihovoj eliminaciji, što se osobito odnosi na države koje još nisu položile "demokratsku maturu". A još jasnije – da za neku novu nesvrstanost danas nema mjesta. Viktor Orban očito je prva žrtva politike nove nesvrstanosti i svoje loše procjene. A mogao bi biti i dobra pouka drugima. Primjerice, i hrvatskom vodstvu.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija