Tko bi još jesenas pomislio da će njemački kancelar Olaf Scholz postati spasitelj Njemačke i njezine državne časti, ali i spasitelj EU-a i njezine budućnosti? Kao kandidat (pro)padajućeg SPD-a ostvario je tanku relativnu izbornu pobjedu, jer je između svih neuvjerljivih kandidata svojim pristojnim političkim izričajem najviše podsjećao na Angelu Merkel.

Uspio je (očekivano) sklepati crveno-žuto-zelenu, tzv. semafor koaliciju, i sve je upućivalo na to da će provesti mandat kao mali Merkel u (muškim) hlačama, koji će nastaviti njezinu politiku. A njezina će sjena kontrolirati je li na pravome putu. Značilo je to, između ostalog – pustiti u pogon plinovod Sjeverni tok 2. Riječ je o kapitalnom rusko-njemačkom projektu koji su kraju priveli Angela Merkel kao njemačka kancelarka i Scholzov politički otac i bivši kancelar Gerhard Schröder – kao pouzdani partner Vladimira Putina i njegovih energetskih oligarha.

Činilo se da je kancelar Scholz na pravome putu da postane mala Angela Merkel. Nastavio je njegovati povlašteno njemačko-rusko (energetsko) partnerstvo, čak i nakon što je Vladimir Putin pokrenuo masivne "vojne vježbe" uz ukrajinsku granicu. Kada su zbog masovnosti "vojnih vježbi" i stalnih američkih upozorenja da Putin priprema invaziju na Ukrajinu zapadni lideri počeli javno slati oružje i municiju Ukrajini, Olaf Scholz dosjetio se načina (ustavna ograničenja) kako i dalje izbjegavati zamjeranje Putinu. Ograničio je njemačku vojnu pomoć na nekih 5000 kaciga, nešto zavoja i flastera.

A onda, nakon što je ruska invazija krenula, postajući sve brutalnija, i nakon što je Putin izgubio prvu fazu rata, ne uspjevši blitzkriegom svrgnuti ukrajinsko državno vodstvo i institucionalno je pokoriti, kancelar Scholz je (uz parlamentarnu potporu svoje šarene "semafor" koalicije) napravio njemački politički zaokret za 180 stupnjeva, kakav u Njemačkoj nije viđen desetljećima. Osim što šalje oružje Zelenskom, zaustavio je projekt plinovoda Sjeverni tok 2, najavio je osnivanje fonda od 100 milijardi eura za modernizaciju njemačke vojske, kao i povećanje vojnog proračuna na dva posto BDP-a.

Učinio je ono što je Njemačka godinama odbijala, ignorirajući zahtjeve SAD-a i NATO-a. U jednome danu kancelar Scholz promijenio je temelje njemačke politike. Ali ne zato što je to želio ili planirao. Bio je primoran to učiniti kako bi spasio Njemačku od pogubnih (geo)politika koje su u kontinuitetu vodili kancelari Schröder i Merkel, gotovo odvevši Europu u sigurnosnu ovisnost o Putinovoj Rusiji.

Nakon invazije na Ukrajinu to je postalo bjelodano. Angela Merkel umalo je učinila Vladimira Putina energetskim gospodarom ne samo EU-a, nego cijele Europe. Na energetskom planu učinila je to izgradnjom plinovoda Sjeverni tok 2, koji izravno ispod mora povezuje Rusiju i Njemačku. Njegovim puštanjem u promet baltičke države i Poljska bile bi dovedene u izravnu energetsku ovisnost o Rusiji i Njemačkoj, a Ukrajina, čiji bi plinovod praktički izgubio važnost za opskrbu Europe, bila bi doslovce (energetski) prepuštena Putinovoj Rusiji.

Cijela bi Europa pak bila dovedena u energetsku ovisnost. Efekt ovisnosti pojačan je time što je Merkel zatvorila sve njemačke nuklearke, iskoristivši kao povod nesreću u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukušima nakon potresa i tsunamija, iako je, za razliku od Japana, posljednji snažniji potres u Njemačkoj bio u vrijeme kad su zemljom hodali dinosauri, a tsunami se ni tada nije dogodio.

Merkel je odbijala sve kritike, prije svega američke, da Sjevernim tokom 2 dovodi u opasnost sigurnost Europe, odbijala je izgradnju alternativnih LNG terminala, njezini su ljudi doslovce ismijavali inicijativu Tri mora, koju je podupirao SAD, s ciljem da se diverzifikacijom opskrbe osigura energetska neovisnost Europe, osobito istočne Europe. Njemački gospodarski interes Merkel je vidjela u forsiranju zelenih politika kroz EU, pa je u novije vrijeme glavni protivnik europskog političkog gremija postala – krava. Jer ispušta previše štetnih plinova u zrak. A ne Putin, koji priprema invaziju na susjede.

Njemačko-ruskim energetskim dogovorom, zelenim politikama, polariziranjem europske političke scene na ultralijeve i ultradesne (koji sada uglavnom znakovito šute o agresiji svojeg izdašnog financijera Putina) i popunjavanjem političkog mainstreama bezličnim pajacima, Njemačka i Rusija bi (u suradnji s Kinom) u tom modelu podijelile utjecaj na upravljanje euroazijskim prostorom.

A onda je 24. veljače Vladimir Putin krenuo tenkovima na Ukrajinu. Zahvaljujući ukrajinskom otporu, cijeli je njemačko-ruski koncept pao. Silom prilika kancelar Scholz postao je veliki njemački vođa koji ubrzano gradi LNG terminale i stvara ozbiljnu vojsku. Sjeverni tok 2 je, kako reče zamjenica američkog državnog tajnika Victorija Nuland, "danas mrtav, obični komad metala na dnu mora". Ruska je invazija ujedinila EU, ali osobito Europu oko NATO-a, pokazavši onima koji su zaboravili da je snažna i demokratska Europa moguća jedino pod američkim obrambeno-sigurnosnim vodstvom. Pokazalo se i koliko su za Europu opasni zakulisni aranžmani s despotima i osvajačima. Jer na kraju prijateljstva – despot uvijek proguta patuljka.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0