Benjamin Tolić: Medaljon Anite Martinac

Medaljon je Anite Martinac roman o škriparima. Nije „prvi“, kako piše u podnaslovu, ali roman jest, iako se ponetko ni s time ne će složiti. I to vrlo neobičan roman. Objavljen je ove godine u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Čitluku.

Danas malo tko zna točno tko su bili škripari. Kažemo li da su to kamišari, jamari, šumnjaci, bijeli partizani, kako su ih u različitim krajevima različito nazivali njihovi suvremenici, nismo puno rekli. Ne pomaže ni općenito uvriježeni nazivak „križari“. On, upravo suprotno, upućuje u krivom smjeru. „Škripari“ u priči Anite Martinac jesu „križari“, ali nisu, kako bi se moglo pomisliti, „kršćanski bojovnici“, nisu vjerski ratnici. U Hercegovini je nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske puk škriparima nazivao poražene vojnike te države, ustaše i domobrane, i sve one koji se zajedno s njima nisu mirili s porazom, nego su vjerovali u obnovu Nezavisne Države Hrvatske i još gotovo šest godina (1945. – 1951.) gerilski ratovali protiv Jugoslavije i komunističkoga društvenog poretka. Naziv su dobili po „škripovima“, usjeklinama u stijenama, jer su im – uz pojate i kuće jataka – škripovi bili najčešća skrovišta.

„Medaljon“ je dakle povijesni roman – osebujan umjetnički amalgam mašte i zbilje, poput povijesnih romana Augusta Šenoe i Ivana Aralice.

Ali Medaljon se znatno razlikuje od svojih književnih rođaka. Po čemu? Po tomu što priču Anite Martinac mnogo manje hrane arhivski zapisci nego sjećanja živih svjedoka i autopsija poprišta njezine radnje. Svi su junaci Anite Martinac stvarne osobe – škripari Ante Marić Kenić iz Goranaca kod Mostara, njegov rođak Nikola Marić iz Goranaca i Benedikt Penavić Benko iz Širokoga Brijega te još dvadesetak osoba koje su s njima u kakvu rodbinskom ili društvenom odnošaju. Radnja se zbiva u dijelu gornje Zapadne Hercegovine na potezu od Mostara i Goranaca do Risovca na Blidinju. Protagonisti pogibaju (Benko Penavić u Vrljića štali u Bogodolu, Nikola Marić u okršaju s Udbom u Dobrkovićima, Antu Marića strijeljaju u Mostaru pred vojarnom u Sjevernom logoru), a sporedni likovi zaglave na dugogodišnjim robijama po robijašnicama diljem Bosne i Hercegovine.

>>U Zagrebu predstavljen roman "Medaljon"

Priča se odvija u sjeni Bleiburške predaje i Križnoga puta. Na podlozi smrtnog stradanja 20-ak tisuća (oko 10 %) katoličkih Hrvata u Hercegovini ona slavi hrabrost, ljubav, vjeru u Boga, obitelj i zavičaj. Ispričana je evanđeoski jednostavnim rečenicama na lijepom hrvatskom jeziku s primjesama mjesnog zapadnohercegovačkog govora u dijalozima. Ne zaziva ni mržnju ni osvetu, nego, upravo suprotno, kršćanstvom prosvijetljenu ljubav i oprost. A ta u Hercegovini gotovo sedam desetljeća ušutkivana priča teče tako napeto da se roman čita na dušak. Ima li veće pohvale romanu?

Anita Martinac je i po vokaciji i po dosadašnjim književnim ostvarajima pjesnikinja. Govoreći o svom proznom prvijencu, očito umorna od arhivskih istraživanja i mučnih razgovora sa svjedocima, ona veli: „Poezija je moja ljubav, a proza marljivost.“ To je lijepo rečeno, ali nije posve točno. Takav roman ne može napisati samo marljivost. Uostalom, pjesnikinja to i sama iskreno priznaje na puno jačem mjestu – na kraju Medaljona:

„Ali nemojte misliti da onim nepreglednim dunumima po Risovcu nikad više nisu kročili njihovi nasljednici. Jesu! Obilaze ih redovito, iako su već odavno ti posjedi tuđi, sve im je osim ljubavi oduzeto, a nju siju gdje god stižu.

Iz jednog zrna takve ljubavi, s naslijeđenim medaljonom Čudotvorne Gospe na dlanu, iznikla je i ova knjiga.“

Benjamin Tolić