Književnošću, tamo i ovamo

Prikaz knjige: Antun Česko, Studije i eseji, Durieux, Zagreb, 2020.

Nestaše uglavnom s pozornice javni mediji pa za književnu kritiku kao da nitko ne mari. Važno je samo gospodarstvo, šport, politika, moda, zdravlje... Jednostavno ono što se odnosi na naše tijelo. Duh je nepotreban.

Antun Česko misli posve drukčije. Rano ga je privukla enigmatičnost umjetnosti riječi, kako svjedoči u Zahvali. Otisnuo se u vode teorije književnosti i njezine metodologije. Svoj magistarski i doktorski rad utemeljio je na književnim djelima S. S. Kranjčevića. I to ga je obilježilo do danas. U svemu tomu se vodio stručnošću i otvorenošću prema onostranom. Izbjegao je praznu suvremenost, ali je jasno progovorio današnjem svijetu ovakvom kakav on već jest. Objavljivao je takve svoje radove gdje je mogao ili gdje je za njih uopće bilo mjesta. Odabrano nam je predstavio u ovoj knjizi.

Pročitavši napisano uočavamo da je nekim književnicima posvetio više radova. Nije se pritom rukovodio njihovom proglašenom važnošću, već namislima koje je prepoznao u njihovom radu i koje je odlučio predstaviti svima nama. Evo njihovih imena onim redom kako se pojavljuju: Ivan Gundulić, Ivan Goran Kovačić, Miroslav Krleža, Stijepo Mijović Kočan, Ivo Vojnović, Miljenko Stojić, Luko Paljetak, Josip Škerlj, Marin Držić, Ivo Andrić i Krešimir Nemec. Uspio je ući u dubinu onoga što su stvarali te nas obogatiti novim spoznajama ne samo glede književnosti nego i glede života općenito.

Tijekom godina Česko je razvijao svoj teorijsko-kritički diskurs. Naziva ga se unutartekstualnom ontološkostrukturalističkom metodom. Njome on, kako rekosmo, uspješno podvrgava raščlambi književne tekstove. Tu metodu izgradio je na temelju domaćih i inozemnih poticaja koji su dolazili ne samo iz književne teorije nego i iz filozofije.

Knjiga pred nama objavljena je u prigodi autorovih 65 godina od njegovih prvih književnih radova, te 35 obljetnice znanstvenog stvaralaštva. Uistinu dojmljive obljetnice. Ima onih koji se bore za čistoću misli i riječi u književnosti, unatoč tomu što se o njima dovoljno ne govori.

U svome radu posebno je usmjeren na razrješenje »nesuglasja književne kritike i Kranjčevića«, što je jedinstven fenomen u povijesti hrvatske književnosti. Pogađamo zbog čega. Bio je previše okrenut onostranosti u ovo vrijeme kada nas iz dana u dan nastoje usmjeriti samo prema ovozemnosti.

Mogli bismo izdvojiti više pitanja koja Česko obrađuje, ali će nam svakako biti najzanimljivije obrađivanje određenih tema glede Miroslava Krleže i Ive Andrića. Obojica su u ovo suvremeno vrijeme imali velik utjecaj na hrvatsku književnost, zasluženo ili nezasluženo, jer su ih nesretna jugokomunistička vremena mazila i pazila. A što su oni zapravo u sebi predstavljai? Andrić je bio politički kameleon lojalan svakomu tko mu pruži udobnu i sigurnu egzistencije (str. 215.), a Krleža vjerni poklonik komunizma, iako to nije bila njegova jedina ideološka odrednica (str. 31.). Krleža je zapravo ipak bio Hrvat, a Andrić jugoslavenski unitarist. No, u Andrićevim književnim djelima nazire se sasvim drugi životni put, za razliku od Krleže. Zacijelo zanimljive misli kroz koje se mogu prosijati i drugi hrvatski književnici.

S mnogih gledišta dobro je, dakle, ovo djelo. Pisano je metodološki jasno, s dubokom stegom raščlambe. Zbog toga će ostati i kao vrijedan spomenik svome tvorcu i kao vrijedan doprinos hrvatskoj književnosti, tako dobrodošao u ovoj trenutnoj kvalitetnoj književnoj suhoći.

Miljenko Stojić