Logo

Prikaz knjige: Andrija Stojić – Ivan Branko Imrović, Križni put, Matica hrvatska, Čitluk, 2020.

Dok je svijeta i vijeka pisat će se o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. Naročito je to bilo izraženo u Srednjem vijeku kada je Zapadno društvo počivalo na vjerskim temeljima. Razvila se tada i znanost, i kultura, i gospodarstvo, i... Danas su temelji neki drugi, pa je i društvo drukčije. Jednom riječju: propada.

Ipak uvijek je bilo i bit će onih koji idu samosvjesnim putem. Takav je i Andrija Stojić. Nakon bavljenja hrvatskom kulturom ili hrvatskim duhom dugi niz godina, odlučio je objelodaniti ovo djelo pred nama. I nije pogriješio. Dotakao je njime ljudske dubine pa se zbog toga razmatrajući ga može ostati dulje ili kraće vrijeme. Nismo, naime, samo čitatelji, nego i oni koji sami stvaramo pogled na svijet i život oko sebe kroz naočale vjere.

Kod Isusa počelo je sve osudom na smrt. Domaći ga optužili i izdali, tuđinac samo dovršio započeti posao. Svi su, dakle, bili suci. Što je Isus mislio o njima? Stojić kaže sljedeće: Preko/ osude,/ Ljubavlju,/ žrtvom/ izbavi/ suce. (I.) Složit ćemo se s njim. Isus im nikada nije nalikovao, pa ni u trenutcima koji ga vode u smrt. Uvijek je bio jasan i nepokolebljivo išao svojim putem. I bl. kardinal Stepinac, i naši pobijeni fratri, i mnoštvo puka Božjeg išli su tim putem. Možeš me osuditi i ubiti, ako je već došlo do toga, ali me ne ćeš natjerati da te mrzim. Čak ću ti oprostiti da se možda i ti spasiš kao što sam se ja spasio.

Nagoni nas Stojić na ovakve i slične misli dok čitamo što je napisao. Ogolio je izričaj da bi smisao što jače progovorio. Tako nije više samo Isus onaj tko nosi križ, nego ga nosimo i mi zajedno s njim, i njegov koji nam daje snagu, i naš koji nas tako pritišće.

Ustrajnost u nošenju križa dovodi nas do nade (II.). Nije sve izgubljeno na ovoj zemlji, sa svojim Bogom jači smo od onoga što nas pritišće. Mi to možemo pobijediti. Pretvaramo se u Veroniku i time zaslužujemo dobiti Kristov lik (VI.). Ne razumije ovo današnja prevladavajuća uljudba koja se busa u prsa da je netko i nešto nastavljajući putem koji je vodi u propast. Izbavit će se ako povjeruje Kristu, ako shvati da ju je grijeh zaslijepio (VII.). A hoće li shvatiti? Ne znam, može nam na to odgovoriti Isusov susret s uplakanim jeruzalemskim ženama: Ne tuguj,/ u otkupljenju/ je spasenje./ Tuguj/ ako/ u boli/ ne dotakneš/ Ljubav. (VIII.) Nema nam druge nego krenuti upravo tim putem. Mnogo toga nas ranjava, ali te rane samo vode do Ljubavi ako ih ispravno shvaćamo.

Eh, da, može se pasti više puta, kao što se to i Isusu dogodilo. Ali on se svaki put digao. Kada se nađemo u sučelju bola i pada (IX.), što činimo? Prisjećamo li se da će nam Isus uhvatiti ruku, ako mu je samo pružimo? Ne će ništa na silu učiniti, jer nas želi slobodne. Krećući se svim tim putevima, ne samo da ćemo dublje spoznati Krista nego i svoje bližnje. Pronaći ćemo ih zajedno s njim i onda se tako zaputiti u daljnji život.

Poput teksta u knjizi koji samo naznačuje ona duboka čuvstva, tako čini i crtež koji je napravio Ivan Branko Imrović. Vidimo ono bitno kod likova i dovršujemo ih svojim doživljajem prikazanog. Kako je sve to izgledalo? Možda ovako? Što mi danas kažu sva ta događanja, sva ta čuvstva koja su se prije 2.000 godina lijevala jeruzalemskim ulicama? U isto vrijeme i teška i laka pitanja, ovisno gdje smo mi trenutno s Isusom na njegovom putu obilježenom težinom križa.

Zacijelo će ovo djelo, i književno i slikarski, obogatiti našu kulturu. Staje uz bok sličnih djela i pita: A gdje su drugi? Nema uskrsnuća bez pravilnog shvaćanja ovozemaljskih staza.

Miljenko Stojić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.