Logo

Grozda Budak bila je kći Ivke Budak i Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara. Rođena je u Zagrebu 27. ožujka 1924. Bila je najmlađe dijete u obitelji Budak. Imala je brata Zvonka i sestru Nedu, a i brata Branimira koji je umro u ranom djetinjstvu.

Grozda Budak i otac Mile, Berlin 1942.

Grozda je rasla u obitelji u kojoj je vladala toplina i ljubav. Brak roditelja bio je vrlo sretan. Otac i majka bili su također potpuno posvećeni svojoj djeci. Ipak, obitelj je trajno bila izložena naporima i stradanju jer je otac, dr.Mile Budak, od mladih dana cijelim bićem bio predan borbi za nacionalnu slobodu.Grozda je imala samo 5 godina kada su,1929., srpske vlasti prvi puta sudile i zatvorile oca, a 8 godina kada su 7. lipnja 1932. Aleksandrovi atentatori u zagrebačkoj Ilici napali oca željeznom šipkom s namjerom da ga ubiju.

Grozdin otac preživio je atentat, no odlučio je  napustiti zemlju jer je očekivao da će ga ponovno nastojati ubiti. Također se želio priključiti ustaškom pokretu koji je djelovao u inozemstvu. U emigraciju, u Italiju, otišao je skupa sa suprugom 2. veljače 1933. Obitelj se tada razdvojila. Sin Zvonko bio je kod strica Nikole u Americi, u Pittsburghu, gdje je već ranije počeo studijem, Nedu su roditelji smjestili kod obitelji Duić koja je živjela u Grazu u Austriji, a Grozdu, koja je bila u 3. razredu pučke škole, ostavili su u Zagrebu kod obitelji Ivana Wernera. K sebi u Italiju doveli su je nakon završetka školske godine, tijekom ljeta 1933.

O životu Grozde Budak u Italiji danas znamo vrlo malo. Grozdina prijateljica i suučenica iz razreda Marijana Šarić posvjedočila  je da Grozda o tom razdoblju gotovo i nije govorila. Iz njezinih rijetkih spominjanja  bilo je jasno da obitelji nije bilo lako. U Hrvatsku, u Zagreb, vratili su se 25. ožujka 1937. Tada je Grozda imala 13 godina. Roditelji su je upisali u  3. gimnazijski razred (danas 7. razred osnovne škole) Gimnazije Sestara milosrdnica. Škola se  nalazila u  školskoj zgradi Sestara milosrdnica u današnjoj Varšavskoj ulici, a  kasnije je preseljena u novu zgradu koju su časne izgradile na Savskoj cesti.

O Grozdinom životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica Marijana, koja se kasnije udala za Krešu Wernera, sina Ivana Wernera, išla je s njom u isti razred (na fotografiji: zadnji red, četvrta s desna) i  zna da je Grozda bila draga i otvorena djevojka, a uz to i odlična učenica. Marijana se sjeća da se Grozda veselila kada su sa sestrom Ancilom  Buntak, njihovom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Grozda je uvijek sa sobom nosila velike komade kruha i sira, jabuke te  čaj -  kako joj je majka pripremala. A sestra Ancila bila je pažljiva i zauzeta profesorica. Na izletu je učenicama  tumačila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku – o svakoj biljčici i svakom stablu. Ponekad bi ipak znala biti i stroga. Kad bi mislila da učenice nisu na satu dobro surađivale ili da su na hodniku  bile bučne, morale bi u školi ostati nakon nastave, a ona bi im iz svoje trošne knjižice starog francuskog  bontona čitala pravila o lijepom ponašanju. Marijana se sjeća da je jedino Grozda mogla na francuskom odgovarati na pitanja kojima je sestra Ancila  provjeravala jesu li učenice razumjele i zapamtile. Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na sv. misi u Crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj, u svojim plavim školskim odorama.

Zabilježeno je i sjećanje članova obitelji Budak iz Svetog Roka o dolascima obitelji Budak u očev zavičaj. Grozda i Neda bile su ondje s roditeljima tijekom ljeta 1939.godine. Očev nećak Šipleta Babić čekao ih je s konjima i kolima na kolodvoru u Lovincu, pa ih je vozio kući u Sveti Rok. Uz cestu - uz njive, uz šumu i šumarke, uz kuće -  stajali su ljudi i mahali im. Kola bi se često morala zaustavljati jer su se seljaci željeli rukovati  s Grozdinim ocem. Grozda je u Svetom Roku s roditeljima bila i tijekom ljeta 1940., a tada je obitelj putovala i dalje, prema Splitu.

U Zagrebu je Grozda  - ili Grozdica, kako ju je mama zvala – sklopila brojna prijateljstva. Osim s Marijanom osobito dobra bila je i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijeg ministra u vladi Nezavisne države Hrvatske. Mirna je također bila u razredu s njom i  Marijanom (na fotografiji: drugi red, druga s lijeva, s pletenicama). Grozda je s djevojkama  išla u kino te u plesnu školu na Savskoj cesti. Puno vremena provodile su u Matici hrvatskoj, gdje su se održavale brojne aktivnosti državnotvorne mladeži. U tom krugu je doživjela i svoju prvu ljubav, nažaost takvu koja joj je slomila srce.

Uskoro je uslijedila uistinu teška nesreća. U travnju 1940., u vrijeme dok je Grozdin otac još jednom bio zatvoren, ubila se Grozdina majka. Skočila je u bunar na obiteljskom posjedu u Rimu, tada prigradskom dijelu Zagreba. Grozdina prijateljica Ivona Maixner, kasnije Dončević, sjeća se da joj je Grozda uoči majčina sprovoda rekla da ne želi plakati pred ljudima jer da joj je nepodnošljivo da je žale. Doista, iza mamina je lijesa išla uz oca, uspravna, bez suza.


Grozda Budak (drugi red, peta s lijeva) i suučenice, Zagreb 1940.

Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, već je razred i maturu polagala kao privatna učenica. Iz Zagreba je naime s ocem odlazila u Njemačku. Mile Budak bio je od 2. studenoga 1941. na dužnosti hrvatskog poslanika u Berlinu. U Zagreb su se vratili 23. travnja 1943.

Svibanj 1945.! Nad Grozdom Budak se u svom strašnom crnilu  nadvio 17. svibnja. Bila je s ocem u skupini s oko osamdesetak drugih ljudi. Englezi su ih zarobili u okolici Tamswega i Preberssea, u blizini Salzburga u Austriji. U skupini su bili visoki dužnosnici Nezavisne države Hrvatske i članovi njihovih obitelji, no i brojni službenici raznih ureda i njihovi članovi obitelji. S Grozdom je bila i sestrična Ana Budak. Ana je prije rata u Zagreb došla iz Amerike da Grozda nakon majčine smrti ne bude sama, a kada je rat počeo, nije se više mogla vratiti roditeljima. U skupini je također  bila i prijateljica Mirna Frković, Mirnina sestra Jasna i Mirnin brat Vladimir. Djeca obitelji ministra Ivice Frkovića bila su bez roditelja, jer se oni slučajno nisu zatekli na mjestu zarobljavanja. Vladimir Frković, koji je tada imao 13 godina, a preživio je, vratio se u Zagreb te se kasnije pridružio roditeljima koji su se uspjeli spasiti i iseliti u Argentinu. Sjećanja na strašne svibanjske dane Vladimir Frković objavio je 1960. (?) u buenosaireškom Hrvatu, u iscrpnom izvješću pod naslovom Kako je 1945. izručena Hrvatska Državna Vlada.

Vladimir Frković opisao je kako su ih Englezi na brzinu bezobzirno utovarili u kamione te im rekli da ih voze kako bi ih smjestili na drugom mjestu. Oduzeli su im vozila, a pojedini engleski vojnici za sebe su tražili i vrijedne osobne predmete. Prvi dan su ih dovezli do Spitala i ondje ostavili  noćiti, a rano sljedećeg dana utrpali su ih u druge kamione. Vozili su u smjeru jugoistoka i zarobljenici su osjećali da će biti izručeni. Uistinu, oko deset sati prije podne pred podvožnjakom kolodvora u Rosenbachu Englezi su ih, uz cinični smijeh,  predali partizanskom komesaru. Partizani su ih odmah utjerivali u vagone koji su stajali na kolodvoru, a vrata za njima zatvarali su željeznim polugama..

Iz vagona su partizani zarobljenike istjerali na kolodvoru u Jesenicama – uz psovke, udarce puškama i  čizmama. Grozda je svoju putnu torbu morala, kao i svi drugi, baciti na hrpu kraj stupa  kolodvorskog sata.

Dva sljedeća dana proveli su u vojnoj baraci, s krevetima na kat. U ponedjeljak  21. svibnja oko 1 sat  potjerali su ih u četveroredu natrag na kolodvor u Jesenicama i utjerali ih u stočne vagone. Ovaj put su ih prevezli do Škofje Loke. S kolodvora u Škofjoj Loki su ih tjerali  cestom uzbrdo, pa puteljkom na jedan brežuljak. Ondje se nalazilo nekoliko baraka. Bile su potpuno mračne i smrdljive. U njima  nije bilo ni kreveta ni pokrivača, tek hrpe prljave slame.

Slijedila su ispitivanja, premlaćivanja, bolest, slomljeni ljudi. Mnogi zarobljenici su od zadobivenih udaraca cijele noći stenjali. Svi su bili između očaja i zdvajanja, između ponosa i pomirenosti. Trudili su se jedni drugima olakšati muke. Roditelji su neprestalno ljubili svoju djecu. Otac je stalno bio uz Grozdu i nećakinju, do trenutka rastanka. Vladimir Frković se sjeća da je Mile Budak svima govorio: Ne bojte se, dico moja! Nema smrti do suđene, a suđenoj ne uteče...! Vladimir Frković misli da su Milu Budaka i druge visoke dužnosnike odveli 23. svibnja, no drugi izvori navode raniji datum poznatog dovođenja članova Vlade u Zagreb.

U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali dvadesetak ljudi iz skupine i odveli ih na glavnu cestu, i dalje. U petak ujutro došli su s novim popisom i prozvali drugih dvadesetak ljudi. Tom prilikom su ljude, nakon izlaska na cestu, ukrcali u mali plavi autobus. Zarobljenici su u baraci ubrzo nakon odvođenja ove skupine čuli pucanje strojnica. Kod mnogih su se budile zle slutnje, no poneki su se pokušali tješiti mišlju da partizani možda  slave, jer su ranije toga dana pjevali i govorili da slave Titov rođendan. Nakon dvadesetak minuta plavi autobus se vratio bez zarobljenika, samo s partizanskom pratnjom. Pratnja je autobus ostavila na cesti i otišla  prema kućama u kojima su bili smješteni.

Poslije podne je padati jaka kiša, no  partizani su opet došli u zarobljeničku baraku.  Prozvali su  desetak djevojaka i mlađih žena, među njima i Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i malog brata Vladu. Plakala je samo jedna mlada žena kojoj danas ne znamo imena. Zapravo, vriskala je, nije se dala odvojiti od svog sedmogodišnjeg djeteta. Svi su uzrujano pitali kamo odvode mlade žene, a partizanski zapovjednik je odgovorio da ih voze do obližnjeg porušenog mosta, gdje će ih prekrcati u drugi kamion. Rekao im je da će kasnije svi biti prebačeni na isto mjesto.

Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.

Preostalih dvadesetak zarobljenika - među njima i Vladimir Frković – prevezeno je sljedećih dana u logor u Zagrebu. Vladimir je preživio. Nekoliko godina kasnije obitelj je uspjela organizirati njegov prijelaz granice i put u Argentinu.

Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode grupu djevojaka, iz smjera zarobljeničkih baraka do jednog skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočanstvo slovenske svjedokinje zabilježeno je kamerom.

>>Spomen-Misa za hrvatske žrtve poraća u Crngrobu

Na kraju s tugom moramo reći da se svojoj obitelji nije vratila ni Jasna Frković, iako je i ona s bratom Vladimirom, i  preostalim ljudima iz kolone zarobljenika, stigla do logora u Zagrebu. Trag joj se izgubio negdje u sjevernoj Hrvatskoj.

Od djevojaka na školskoj fotografiji Grozde Budak iz šk.god. 1940./ 41. jugoslavenski partizani ubili su njih tri: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Nekoliko učenica spasilo se odlaskom u Argentinu. Marijana Šarić Werner na Bleiburgu je rodila blizanke, koje su sljedeći dan umrle. Živjela je, do 1995., u Argentini, više nikada nije imala djece. Tužnim odlaskom u Argentinu spasile su se i učenice Nina Grivičić i Iva Cekuš – obje su na školskoj fotografiji. Odlaskom u Argentinu spasilo se i nekoliko profesorica - redovnica i laikinja. Nekoliko profesorica, primjerice Silva Radej (na fotografiji: desno), završile su u jugoslavenskim zatvorima na višegodišnjoj robiji.

Jedna od učenica sa školske fotografije, Maca Turujlija,  preživjela je dolazak komunista. U sljedećim je godinama postala milosrdnicom. Kao sestra Ljerka došla je u Argentinu pomagati u hrvatskoj pastvi. Suučenice i prijatelji sjećaju je se po teškom zavjetu da se ne će vratiti u Hrvatsku kada Hrvatska postane slobodnom. Nakana joj je bila da anticipiranjem odricanja doprinese molitvi za ostvarenje slobode.

A za slobodu su sigurno molile i Grozda, Ana, Mirna, Jasna, Marijana....  Mi ustrajno i usrdno molimo za njih.


Maja Runje



Uz poznate pisane izvore korišena su svjedočenja dana autorici tijekom ožujka i travnja 2005.:

Marijana Šarić Werner, Zagreb

Ivona Maixner Dončević, Koblenz, Njemačka,

Luka Budak, Melbourne, Australija

Kazimir Katalinić, Buenos Aires, Argentina

Vladimir Frković, Buenos Aires, Argentina

 

Vezani članici:

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (1.) - Sjećanje na Ivana Bićanića iz Gospića

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (2.) - Sjećanje na Dragutina Kumpfa iz Vukovara

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (3.) - Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (4.) - Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (5.) - Sjećanje na Franu Tente iz Splita

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (6.) - Sjećanje na Vladimira Hećimovića iz Zagreba

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (7.) - Sjećanje na Iliju Mikića iz Vidovica kraj Orašja

-Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću (8.) - Sjećanje na Ivicu Kovačevića iz Osijeka

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.