Logo

Pred kraj i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata na udaru komunističke partije i OZNA-e, uz članove HSS-a našla se Katolička crkva i njeno svećenstvo. Bio je to dio sustavno osmišljavane i usmjeravane politike o tzv. „obračunu s narodnim neprijateljima i suradnicima okupatora“. Tako su, u splitsko makarskoj nadbiskupiji, brojni svećenici označeni „narodnim neprijateljem“ i bili pobijeni. Dok su mnogi bili pritvoreni i sustavno maltretirani.[1] Tu je politiku programski definiralo najviše partijsko vodstvo a operativno su je provodile niže partijske organizacije i represivna partijska tijela (OZNA i KNOJ). Ni jedno se ubojstvo nije moglo dogoditi bez prethodne suglasnosti partije.

Katolička je crkva za komunistički režim bila svjetonazorski neprihvatljiva i „opasna“ jer se uz crkvu okupljalo komunistima uglavnom nesklono stanovništvo. Nakon provedene „čistke“ tzv. „narodnih neprijatelja“, među kojima istaknuto mjesto zauzima katolički kler, OZNA i partija započele su psihološki rat protiv svećenstva. U skladu sa totalitarnim shvaćanjem države i društva, i nedemokratskim shvaćanjem vlasti, partija je pod prismotrom nastojala držati cijelokupni katolički kler u Dalmaciji. Nadzirući njihove kontakte, na udar režima dolazili su i angažirani vjernici laici. Svrha je toga psihološkog pritiska bila zastrašivanje klera ali i laika, osobito mladeži. Međutim, kako su se pritisci povećavali, odaziv mladeži na vjeronauk i ostale oblike pobožnosti bio je sve veći što je zbunjivalo partiju pa su bili prisiljeni mijenjati metode...

Uvod

Partizanski je pokret, opstavši nakon 1943. i 1944. godine, svu svoju pozornost usmjerio na razvoj događaja u Jugoslaviji.[2] Njihov je interes u tom trenutku s Narodno oslobodilačke borbe bio koncentriran na revolucionarnu borbu za vlast. Naime, prema uzoru na Sovjetski savez, jugoslavenski su komunisti osim Narodno oslobodilačkog rata i oslobođenja Jugoslavije usporedno vodili i tzv. revolucionarni rat za uspostavljanje novoga komunističkoga poretka po istom principu na koji su to činili boljševici u Sovjetskom savezu.  Revolucionarna se borba krila iza javno proklamirane borbe za narodno oslobođenje Jugoslavije pa su svi oni koji su mogli na bilo koji način prokazati ili ugroziti tu revoluciju progonjeni pod izlikom da su izdajice i suradnici okupatora tj. „narodni neprijatelji“. Na udaru su bili svi koji su zbog klasnih, vjerskih, ideoloških i političkih razlika predstavljali potencijalnu ugrozu u osvajanju vlasti, stoga je sintagma „obračuna s narodnim neprijateljem“ i „slugama okupatora“ predstavljala dobro osmišljeni i organiziran plan za obračun s neistomišljenicima. Na posebnom mjestu među tzv. „narodnim neprijateljima“ u Dalmaciji nalazili su se katolički svećenici i angažirani vjernici laici. Oni su se, uz Hrvatsku seljačku stranku i njenje pristaše, našli na udaru komunističke vlasti među prvima. Prvenstveno zato jer su za komunistički režim bili svjetonazorski neprihvatljivi i opasni jer se uz crkvu okupljalo komunistima nesklono stanovništvo.

>>Široki Brijeg: Održan 5. simpozij 'Stopama pobijenih'

O tome najbolje svjedoče izvješća OZNE ali i odnos komunističkih vlasti prema svećenstvu u Dalmaciji. Komunisti su nakon zauzimanja Dalmacije od rujna do studenoga 1944. godine pod posebnu prismotru stavili katolički kler i s njima povezane laike, strogo nadzirući njihove kontakte i rad na župama. Izuzetaka nije bilo. U Dalmacija je cijelokupno dalmatinsko svećenstvo, na svim župama, bilo praćeno. Mnogi su svoju vjernost Katoličkoj crkvi i privrženost narodu platili životom.[3]

Za komuniste je bilo jasno „da rat nije svršija onda kad crkne fašizam, nego onda, kad radni narod očisti svakoga onog koji mu stane na put”.[4] Zbog toga su svi oni svećenici ili laici koji su u OZN-inim izvješćima bili okvalificirani kao špijuni, suradnici okupatora ili „narodni neprijatelji“, bili streljani.[5] Streljanja i egzekucije izvršene su uglavnom bez suda i izrečene presude.

Obračun s „narodnim neprijateljima“ – dio sustavno osmišljenog plana

Neposredno nakon zauzimanja dalmatinskih gradova, od rujna do studenoga 1944. godine, NOP predvođen komunistima odmah je započeo s likvidacijama u „novooslobođenim“ krajevima. Te se likvidacije nisu odvijale nasumce ili, kako to neki vole kazati, kao plod bezobzirne osvete pojedinaca. One su bile precizno isplanirane, organizirane i provedene na temelju prethodno izrađenih popisa, koje su sastavljali partija i represivna partijska tijela. Naime, nakon što se počeo nazirati kraj rata i njegov ishod, NKOJ je u drugoj polovici 1944. potpuno bio usmjeren na eliminiranje svih potencijalnih konkurenata. Ključnu prijetnju etabliranju Komunističke partije u Hrvatskoj i Dalmaciji vidjeli su u članovima HSS-a i u Katoličkoj crkvi i ljudima koji su im bili bliski. Zbog toga pobjednički pohod komunističkih partizana neće pratiti samo uvođenje diktature, nego i sustavno likvidiranje svih političkih protivnika komunističkog poredka.

Ključnu ulogu u provođenju ovih likvidacija imale su OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda) i KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije). I OZNA-u i KNOJ osnovao je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kojim je upravljao Josip Broz Tito.[6]

Glavna zadaća ovih dviju organizacija u Dalmaciji bila je otkrivanje i pronalaženje te prikupljanje podataka o tzv. „narodnim neprijateljima“ na okupiranom teritoriju te pripremanje terena za vrijeme kada će nastupiti „oslobođenje“ Dalmacije. Prema dostupnim dokumentima vidljivo je kako su sve upute koje su hijerarhijski spuštane OZN-inim opunomoćenicima bile usmjerene na prikupljanje obavijesnih podataka o „narodnim neprijateljima“ i „slugama okupatora“. To su radili preko svojih doušnika u tzv. „neoslobođenim“ gradovima. Oni su dojavljivali imena osoba za koje su procjenjivali da na bilo koji način mogu kompromitirati ili ugroziti rad partije na terenu, pa su te osobe prijavljivali i stavljali na tzv. „Crne liste“.[7] Rad tih OZNA-inih doušnika odvijao se u strogoj konspiraciji a u središtu pozornosti su bili neoslobođeni dalmatinski gradovi. Potvrđuju to brojna dostupna izvješća. U jednom izvješću koje OZNA pri VIII. Korpusu upućuje opunomoćeniku komande splitskog područja od 25.srpnja 1944. stoji: “Naređuje se svim opunomoćenicima OZNE da upozore tj. narede svim povjerenicima u neoslobođenim gradovima, da i poslije eventualnog oslobođenja pojedinih naših mjesta i gradova moraju ostati i dalje u najstrožoj konspiraciji. Za neizvršenje ove naredbe biti će preko Vas svi odgovorni lično ovom Otsjeku. Težište današnjeg rada neka Vam bude usmjereno najviše i uglavnom na sređivanje kartoteke narodnih neprijatelja, špijuna, agenata itd. u oslobođenim i neoslobođenim gradovima i selima, a naročito u ovim posljednjim. Naređuje se da nam dostavite prepis dosadašnjih podataka za kartoteku.[8] Znakovito je da se ovaj obavijesni rad prikupljanja podataka i sređivanja kartoteka narodnih neprijatelja, špijuna, agenata i sl. intezivirao upravo u drugoj polovica 1944. godini, tj. od nastanka OZNA-e pa do konačnog „oslobođenja“ Dalmacije.

Istaknuto mjesto na tim crnim listama zauzimali su svećenici od kojih je većina likvidirana. Za mnoge svećenike je utvrđeno da ih je prethodno partija označila „narodnim neprijateljima“ i optužila za „špijunažu“ ili „neprijateljsku propagandu“ što je moglo značiti samo jedno, smrt streljanjem. Mnoge su pobili bez prethodno izrečenih osuda na Vojnim sudovima pa su naknadno pisali presude, bojeći se odjeka tih likvidacija u javnosti, među pukom, a osobito su strahovali da ne bi informacije o tim, po metodologiji, klasičnim boljševičkim likvidacijama stigle do zapadnih saveznika. Bojali su se da će tako kompromitirati NOB u očima saveznika i prikazati se kao klasična komunistička boljševička revolucija.

Puno je poznatih i dokumentiranih slučajeva gdje su partijski doušnici svećenike prikazivali kao „suradnike okupatora“, „narodne neprijatelje“ i sl. Konstruirajući optužbe nastojali su ih eliminirati iz svojih sredina jer su bili uvjereni da bi se tako „partijski rad“ na terenu bolje odvijao.[9] Primjer svećenika don Jakova Račića vrlo jasno pokazuje kako su se komunisti obračunavali sa svećenicima. Njega su komunisti optužili zbog „špijunaže i neprijateljske propagande“. Streljanje je izvršeno 31. prosinca  1943. dok je presuda napisana u siječnju 1944. Ili kada reonski obavještajni centara južnodalmatinskog području, u lipnju 1944., dostavlja Okružnom komitetu KP za Dubrovnik „popis sumnjivih lica, narodnih neprijatelja i špijuna“ sa zamolbom „da preko K.K. dadete popuniti potrebite nam podatke za našu kartoteku za koje mi do danas nemamo nikakovih podataka.“[10] OZNA je to naprevila kako bi eventualno upotpunila svoju kartoteku tj. crnu listu i da bi spremno dočekala tzv. oslobođenje Dubrovnika u listopadu 1944. Godine. Na toj crnoj listi nalazili su i pobijeni svećenici, njih 16. Tako su se sastavljale crne liste za područje svih Okružnih komiteta i na temelju njih vršene su likvidacije kada je NOV ušla u tzv. „novooslobođene gradove“ u Dalmaciji.[11]

U mjestima gdje nije bilo OZN-inih opunomoćenika izradu „Crnih lista“ preuzimala su partijska tijela što je iz dostupne dokumentacije sasvim precizno vidljivo na makarskom području.[12] Iz partijskih izvješća mjesnih, općinskih, kotarskih, okružnih i oblasnih organizacija koje su preuzele izradu „Crnih lista“ vidljivo je kako pojedine niže partijske organizacije predlažu nadređenim partijskim organizacijama likvidacije pojedinih osoba, uz obrazloženje, i traže njihovo odobrenje.[13] U dopisu koji je Općinski komitet KPH Gradac 15.srpnja 1944. uputio Okružnom komitetu KPH Biokovsko-neretvanske na prijedlog mjesne partijske organizacije u Bristu traži se likvidacija dvoje stanovnika uz obrazloženje „da bi se njihovom likvidacijom bolje odvijao partijski rad u Bristu“.[14] Ovu likvidaciju iz političkih razloga privremeno je stopirao Okružni komitet KPH Biokovsko-neretvanske dok on ne izda suglasnost za likvidaciju.

Prije i nakon oslobođenja, sa likvidacijama na pojedinim područjima Dalmacije morala je biti upoznata partijska organizacija gdje se likvidacija treba izvršiti i koja je direktno na najizravniji način u njima sudjelovala.[15] Bilo je slučajeva gdje su prilikom izrade „Crnih lista“ neke partijske organizacije, znajući što čeka one koji se na njima nalaze, opstruirale i otezale sa izradom istih. Stoga su im iz viših partijskih organizacija stizale požurnice uz obrazloženje kako to viši forumi od njih traže.[16]

OZN-a i KNOJ  pri tome su imale egzekutivnu ulogu. U njihovoj režiji i uz političku odluku partije, provedene su ove dobro isplanirane i organizirane likvidacije tzv. „narodnih neprijatelja“ na području Dalmacije, među kojima su istaknuto mjesto zauzimali dalmatinski svećenici.

O sustavnosti i do utančine osmišljenom planu likvidacija najbolje svjedoči jedan od dopisa kojim Štab VIII. korpusa  NOVJ  Štabu grupe srednjodalmatinskih odreda upućuje na privremeno raspolaganje bataljon P.P.K.[17]: „Upućujemo vam privremeno na raspolaganje bataljon P.P.K. za Srednju Dalmaciju da ga upotrijebite za akcije na vašem terenu. Osnovna dužnost bataljona jeste borba protiv pete kolone, tj. protiv raznovrsnih neprijateljskih agenata u našim redovima i van naših redova, protiv domaćih izdajnika, naročito njihovih organizatora i kolovođa itd. Prema tome Štab Grupe će pomoću svoga obavještajnog oficira kao i obavještajnih centara koji se nalaze na vašem terenu pokupiti detaljne podatke neprijateljskim špijunima i domaćim izdajnicima i na osnovu toga davati će bataljonu zadatke da iste hvata i uništava.[18] stoji u popratnom dokumentu.

Koliki je točan broj likvidiranih u ovom razdoblju, ne zna se pouzdano ali radi se o velikom broju ljudi, iako je taj broj za komuniste bio, kako u nekim izvješćima navode, mali. Drago Despot, član Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske u izvješću Centralnom komitetu KPH o obračunu s „narodnim neprijateljem u Dalmaciji piše: „Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevale i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci...“[19] Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema partiji. Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda a „ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače.“[20] Sasvim je dakle jasno da je sintagma „obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora“ zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun sa političkim neistomišljenicima. Sasvim je očito, iz svih dostupnih dokumenata iz OZN-inih arhiva, da su sve likvidacije tzv. „narodnih neprijatelja“ u Dalmaciji organizirane i sprovedene u strogoj konspiraciji i uz odobrenje partije.

Plašeći se boljševizma u Jugoslaviji i jačanja Sovjetskog utjecaja i britanska je diplomacija pri Sv. Stolici izvješćivala 11. svibnja 1945. „kako su partizani u svakom selu uspostavili strahovitu diktaturu komunističke partije. Likvidiraju sve neprijatelje ili one koje takvima smatraju.“ To opravdavaju tobožnjom suradnjom s okupatorom, ali je pravi cilj uspostavljanje komunističke diktature: “Oni jednostavno žele eliminirati sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana mogli spriječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među takvima su, svakako, i katolički svećenici koji među narodom uživaju veliko poštovanje i autoritet i koji su, u stvari, duhovni vođe naroda, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji”.[21]

Popovi – neprijatelji

U predratnom razdoblju komunisti u Hrvatskoj se uglavnom nisu upuštali u oštriju konfrontaciju s Crkvom, ali je njihov negativan stav bio vrlo jasan.[22] Taj je stav tijekom rata bio još više izražen i pored ideološko-marksističkog karaktera dobio je i nacionalni karakter. Naime, komunisti su Katoličkoj crkvi predbacivali da su njezini svećenici i redovnici u doba Drugoga svjetskog rata zagovarali pravo hrvatskog naroda na državnu neovisnost i da su surađivali s okupatorima, što je u očima jugoslavenskih komunista bio neoprostiv zločin. Sukladno tim stavovima komunisti su u Katoličkoj crkvi vidjeli najopasnijeg neprijatelja i tako su se prema njoj i odnosili. U očima komunista ona je bila „opasna“ jer je okupljala partiji uglavnom nesklono stanovništvo, što je u njihovom represivnom aparatu izazivalo strah.

Politički stav kojeg je na savjetovanju oblasnih političkih sekretara KP Hrvatske 6. veljače, 1945. godine iznio Vladimir Bakarić[23] najbolje svjedoči o tome kako su kumunisti gledali na kler i Katoličku crkvu. “Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Frontu je posljedica snaga masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima...“.[24] Na tim stavovima svoje će uporište temeljiti i Okružni komitet KPH za Makarsku: „Popovi su najjače uporište reakcije, isto tako kao što su bili najglavniji nositelji fašizma kroz NOB.“[25]

Glavnim  uporištima u djelovanju svećenstva u Dalmaciji partija je označila Split i Sinj „jer su tu kadrovski bili najsnažniji“.[26] Zato su u tim sredinama aktivnosti svećenstva podrobnije praćene. Na sinjskom su području, nakon zauzimanja 25.listopada 1944. godine, odvedeni iz samostana i likvidirani od partizana na Vještić gori na Kamešnici 6 fratara fra Ante Cvitanović, fra Jozo Olujić, fra Ante Pavlov, fra Vlado Pavlov i fra Ante Romac dok je fra Metod Vezilić već ranije bio likvidiran.[27] Na popisu likvidiranih osoba za područje kotara Sinj nalaze se i mnogi vjernici laici a kao razlog likvidacije za jednog od njih stoji „zato što je i prije rata bio poznati klerikalac i frankovac, što je pristupio ustaškom pokretu.“ Očito, da je  OZNA prisnost s katoličkim klerom smatrala neoprostivm grijehom, stoga su svi oni koji su bili u dobrim odnosima sa svećenicima bili na udaru partije i OZNA-e. Mnogi od njih su likvidirani i to bez izrečene presude, što je bila početna praksa u obračunu s „narodnim neprijateljem“ u Dalmaciji.

Na području splitsko-makarske nadbiskupije od strane partizana pobijeno je najmanje 18 dijacezanskih svećenika od ukupno 23 poginula svećenika u Drugom svjetskom ratu. Neki su likvidirani na teritorijima drugih biskupija, ovisno gdje su se zatekli.. Od ukupno 44 ubijena redovnika iz Provincije Presvetog Otkupitelja u Drugom svjetskom ratu njih 39 ubili su partizani. Pod optužbom da su „narodni neprijatelji“ i „suradnici okupatora“ mnogi su ubijeni na teritoriju splitsko makarske nadbiskupije jer su se tu nalazili na službi, najviše u Sinju i cetinskom kraju. Dominikanska Hrvatska provincija pretrpila je gubitak 12 subraće od kojih su 4 streljali komunistički partizani. Poznat je slučaj u Trogiru kada je streljan dominikanac dr.fra Dominik Barač. Komunistički partizani streljali su i 9 fratara iz Provincije sv. Jeronima iz Zadra a na području splitko makarske nadbiskupije ubijen je fra Dionizije Juričev u Butigama kod Dicma prilikom borbe sa Nijemcima.[28]

Nakon likvidacija i ubojstava svećenika koji su se nakon „oslobođenja“ organizirano provodili na Vrgoračkom, Makarskom i Sinjskom ali i na drugim mjestima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, zavladao je veliki strah. To su u izvješćima zamjetili i agenti OZNA-e naglašavajući kako svo zlo dolazi od njih.

Identična je situacija bila i u Dubrovačkom području gdje u izvješću o stanju u Dubrovniku nakon oslobođenja, koje je OZNA sastavila za Komitet KP za Dalmaciju, stoji da „sa popovima nitko do sada nije razgovarao, iako svi tvrde da sve neprijateljstvo u Dubrovniku dolazi od njih.“[29] Ovakav je stav moguće protumačiti kao potrebu da se opravdaju ranije poduzete likvidacije „narodnih neprijatelja“ u Dubrovniku, među kojima i svećenika. Samo je u prvom valu likvidacija u Dubrovačkoj biskupiji likvidirano osam od šesnaest svećenika koliko su ih likvidirali pripadnici NOVJ-e. Zbog toga je narod negodovao i stvorena je nepovoljna percepcija u javnosti o partizanima, a narod se pred njima povlačio. Drago Despot, član sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, u svom izvješću Centralnom komitetu KPH pisao je o tome da „među likvidiranim ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati među narodom, izvesti na javno suđenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku.[30]

Psihološki rat i zastrašivanje

Nakon likvidacija, kada je pobijeno više tisuća ljudi, zavladao je strah i zadrška prema partizansko pokretu. Stanovništvo se povuklo a partija i OZN-ini agenti upozoravaju kako se „protunarodno“ djelovanje klera ne opaža nego se prvenstveno „sastoji u tome što preko ljudi bliskih njima ubacuju razne parole o lošim odnosima nas i Engleza, o tome kako saveznici nama nude hranu ali da mi nećemo da primimo i sl.“[31] Pa je u tom kontekstu, na sastanku Oblasnog komiteta za Dalmaciju 24. prosinca, 1944. u Splitu, istaknuto da kod naroda splašnjava povoljno raspoloženje za partizanski pokret. Kao glavni razlog navedeno je da je to „zbog aktivnog djelovanja svećenstva naročito na Braču i u Sinju.“[32] Tako su direktnom metom označili svećenike u tim kotarevima pa su tu odjeljenja OZNA-e posebno pratila kretnje i raspoloženje klera i sve njihove aktivnosti pažljivo pratili.

U izvješćima, agenti OZNA-e posebno naglašavaju strah koji je zavladao među svećenstvom. Stoga je bio inteziviran psihološki rat koji je zastrašivanjem želio pojačati taj strah i tako odvojiti svećenstvo od naroda i oslabiti njihov utjecaj na stanovništvo. Konstruirali su tako brojne izmišljotine da bi, u očima naroda, diskreditirali svećenike i redovnike. Tako su npr. lažno optuživali časne sestre da u bolnicama skidaju sa zidova parole i da svojim govorom i držanjem rade protiv NOP-a pa su ih „morali“ ukloniti iz bolnica.[33] Ili kada su želili ukloniti časne sestre iz škole izvještavaju „švore u domaćinskoj školi krivo gledaju našu djecu koja pjevaju partizanske pjesme. Sa istima vrlo loše postupaju dok su sa djecom nama nenaklonjenih roditelja vrlo ljubazne i umiljate.“[34]

Zbog straha kojeg su posijali likvidacijama, partija se u mnogim mjestima nije mogla afirmirati niti išta učiniti među narodom koji se okupljao oko svećenika i crkve. Tada bi pribjegavali sličnim metodama i konstruirali lažne optužbe da se svećenici „druže sa ženskim osobama sumnjiva morala ili kako su suradnici okupatora i izdajica...“.[35] Takav je slučaj bio u nekoliko splitsko-makarskih župa, npr. u Slatini na Čiovu. „Ovo selo je vrlo loše raspoloženo NOP-u, narod je u rukama popa i učiteljice. Tamo K.P. ne postoji. Mjesni NOO ne zna se ni maknuti niti što radi bez popa i učiteljice. ... Učiteljica voli piti i nemoralna, sumnja se ima intimne odnose sa popom. ... Poduzećemo mjere da se učiteljica otale smijeni i postavi jedna odana NOP-u.“[36]

Jedna od najvećih zamjerki koju su komunisti imali na djelovanje klera bio je što su okupljali mladež koju tobože žele odvojiti od „ostalih dijelova masa“.[37] Zbog toga je OZNA pozornost svojih agenata usmjeravala na okupljanje mladeži po župama, na razne oblike pobožnosti i molitve. U tom kontekstu bili su praćeni i aktivni članovi katoličke mladeži i katoličke akcije koje su preko katoličkih udruženja i organizacija „Srca Isusova“, „Kćeri Marijine“ ili „Žene trećeg reda“, „Marijina kongregacija“, „Kršćanska majka“ okupljali mlade. Zbog straha koji je zavladao, puk se još tješnje povezao sa svećenstvom i pronalazio zaštitu u Katoličkoj crkvi, stoga je i odaziv mladeži porastao pa je OZNA i partija ostala zbunjena. Kako bi tome doskočili služili su se raznim smicalicama i konstruirali razne optužbe s ciljem kompromitacije svećenika. Kada bi se te mjere pokazale promašenim i ne bi davale rezultata, među mlade laike OZNA bi ubacivala svoje agente. Tako se u brojnim izvješćima može pronaći, kao npr. za Kaštel Sućurac, „da je don Petar Katunarić održao sastanak sa omladinom Srca Isusova. Na tom sastanku prisustvovalo je 46 omladinki među kojima je bilo 6 skojevki.“[38]

Za Komunističku partiju veliki problem, u odnosima s Katoličkom crkvom, predstavljalo je pitanje predavanja vjeronauka u školama. Naime, prema odlukama ZAVNOH-a vjeronauk je bio izborni predmet, a samo u dubrovačkom kotaru odaziv đaka koji su se izjasnili za vjeronauk je bio preko 90%.[39] Partija je pod svaku cijenu nastojala odmaknuti mladež od crkve i umanjiti utjecaj svećenstva na narod, pa je vršila pritisak na svećenike ali i na stanovništvo optužujući svećenike „za protunarodni rad i suradnju s okupatorima i narodnim neprijateljima“. Stoga i ne čudi da su svećenstvo označili glavnim neprijateljima i da se u izvješću navodi da „za tako veliki postotak oko 90% upisanih đaka na vjeronauk, ne može se reći da su religiozni, već prosto su pripušteni utjecaju popova i fratara... Radi ovoga sada traže da se vjeronauk đacima predaje, a pošto se nemože dozvoliti oni napadaju našu demokraciju.“[40]

Partija je, dakle, direktnog svog neprijatelja vidila u Katoličkoj crkvi koja je prema njenim uvjerenjima razbijala jedinstvo naroda i spriječavala odvijanje „partijskog rada“. Zato i ne čudi da je posebno naglašeno neprijateljstvo prema svećenicima. Borba koju su jugoslavenski komunisti vodili protiv Katoličke crkve u Dalmaciji svodila se na optužbe za „protunarodni rad“ i podupiranje „reakcije“ pri čemu su se navodile brojne fraze o „protunarodnom djelovanju klera“, „razbijanju jedinstva naroda“ i sl. Može zaključiti da je primarni cilj Komunističke partije i njenih represivnih organa bio obračun s nepoćudnim ljudima i idejama, a katoličke svećenike svrstavali su, pak, u svoje glavne neprijatelje.


 

Tomislav Đonlić



[1] O tome je pisao Petar Bezina, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992.

[2] Nakon četvrte i pete ofenzive i bitke na Neretvi i Sutjesci kada je pokret opstao i nije bio slomljen, ali i nakon događaja na svjetskom bojištu koji su išli u prilog NOP-u (kapitulacija Italije i Teheranska konferencija) vodstvo NOP-a (NKOJ) je bio usredotočen na „sređivanje stanja“ u Jugoslaviji i borbu za vlast.

[3]O tome je pisao fra Petar Bezina, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992. Zanimljiv članak o franjevačkom samostanu u Makarskoj u Drugom svjetskom ratu napisao je Tomislav Jonjić, U vrtlogu političkih promjena (Makarski samostan u doba NDH i komunističke Jugoslavije), na http://www.tomislavjonjic.iz.hr/makarski_sam.pdf

[4] HDA, f. 1488 – Kotarski NOO Makarska 1942.-1943., NV-189/1818., Sreski (sic!) NOO za srez (!) makarski uputio je 30. studenoga 1942. nalog mjesnim NOO-ima, da strogo paze “na štetne političare u svom selu, t. j. na one Hajsesovce (sic!) koji nikako nisu htjeli pristat uz nas u narodno oslobodilačkoj borbi”. Dokument je citiran i u Tomislav Jonjić, U vrtlogu političkih promjena (Makarski samostan u doba NDH i komunističke Jugoslavije), na http://www.tomislavjonjic.iz.hr/makarski_sam.pdf.

[5] Dio dokumentacije iz OZN-ina arhiva ali i dio dokumentacije ostalih represivnih aparata npr. KNOJ-a koji rasvjetljuju ove događaje do sada je objavljen u četiri zbornika dokumenata „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.“. Četvrti zbornik „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ sadrži 318 izvornih dokumenata nastalih pri radu postrojbi NOV i PO Jugoslavije, organa KP Jugoslavije, organa unutarnjih poslova (OZNA-e i KNOJ-a) kao i Vojnih sudova koji se odnose na NOB u Dalmaciji.

[6] Na čelu OZNA-e je bio general-lajtant Aleksandar Ranković, a načelnik za Hrvatsku Ivan Stevo Krajačić. Zadaća je OZNA-e bila uspostavljanje političke, obavještajne i protuobavještajne služba na okupiranom teritoriju Jugoslavije i u inozemstvu, te protuobavještajna služba na oslobođenom teritoriju i u vojsci.Dok je KNOJ osnovan s ciljem osiguranja pozadine i održavanja reda na oslobođenom području te likvidacije „ustaških, četničkih, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi“. Bio je neposredno podčinjen predsjedniku NKOJ-a i vrhovnom zapovjedniku NOV-e i PO Jugoslavije Josipu Brozu Titu, koji je zapovjedao KNOJ-em preko načelnika OZNA-e.

[7] Brojna objavljena i neobjavljena dokumentacija iz OZN-inih arhiva svjedoči o uputama koje su s vrha OZN-e stizale redovitim kanalima o prikupljanju podataka o „narodnim neprijateljima“ i sastavljanju „Crnih lista“

[8] „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 125. Izvornik dokumenta pisanog  25.srpnja 1944. nalazi se u DAST, 0431, kut. 47..

[9] Mnogi dokumenti su objavljeni u zborniku dokumenata „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“

[10] HDA, Zagreb, 1491, 43.

[11] Brojna dokumentacija o obračunu s tzv. „narodnim neprijateljima“ objavljena je u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“

[12] U mjestima makarskog područja partijska tijela su sudjelovala u izradi „Crnih lista“ o čemu postoji dokumentacija objavljena u zborniku dokumenata „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ usp. DAST, 0025, kut. 9. , usp. DAST, 0449, kut. 30. dok. 780,31. dok. 984 ,32. dok. 1062.

[13] DAST, 0461, 32/1041.  Navedeni dokument je objavljen i u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 118.

[14] isto

[15] Neki od dokumenata su objavljeni u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 117.  usp. DAST, 0025, kut. 9. , usp. DAST, 0449, kut. 30. dok. 780,31. dok. 984 ,32. dok. 1062.

[16]

[17] PPK postrojbe ili protiv pete kolone bile su prethodnica KNOJ-a

[18] Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Splitu (DAST), 0262, 98 i objavljen je u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 96.

[19] „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 290.

[20] HDA, Zagreb, 1220, 297/795

[21] D a n a s, br. 487, Zagreb, 18. lipnja 1991., nav. prema J. FRANULIĆ, n. dj., 33b. ; citirano u: Tomislav Jonjić, U vrtlogu političkih promjena (Makarski samostan u doba NDH i komunističke Jugoslavije), na http://www.tomislavjonjic.iz.hr/makarski_sam.pdf

[22] Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1998., sv.1

[23] Vladimir Bakarić je tada bio na dužnosti sekretara Centralnog komiteta KP Hrvatske, dakle hijerarhijski drugi čovjek partije, koji je na službenom sastanku sasvim sigurno iznosio službene stavove partije.

[24] HDA, f. 1222. Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, kut. 6., KP-298/1014 dokument je u cijelosti objavljen u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 329.

[25] Tomislav Jonjić, U vrtlogu političkih promjena (Makarski samostan u doba NDH i komunističke Jugoslavije), na http://www.tomislavjonjic.iz.hr/makarski_sam.pdf ; HDA, f. 1223 – Okružni komitet KPH Makarska, sv. 1. Knjiga zapisnika sastanaka OK KPH za Makarsku 1944-1945. Zapisnik od 22. veljače 1945.

[26] Hrvatski državni arhiv u Splitu (HR DAST), 0431, kut. 47. Izvješće opunomoćstva OZNA-e za splitsko područje II. Odsjeku OZNA-e za oblast VIII. korpusa NOVJ-e. Dokument je u cijelosti objavljen  u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str.247.

[27] Navedeni podaci mogu se provjeriti u knjizi dr.fra Petra Bezine, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split 2000.

[28] Petra Bezine, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split 2000.

[29] HR DAST, 0438, 26/245, „zapažanja o pojavama u Dubrovniku“ koja je OZNA za oblast VIII. korpusa NOVJ dostavila Oblasnom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju od 16.veljače, 1945.; dokument je objavljen u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 340

[30] „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 289.

[31] Hrvatski državni arhiv u Splitu (HR DAST), 0431, kut. 47. Izvješće opunomoćstva OZNA-e za splitsko područje II. Odsjeku OZNA-e za oblast VIII. korpusa NOVJ-e. Dokument je u cijelosti objavljen  u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str.247.

[32] Dokiment je citiran u Tomislav Jonjić, U vrtlogu političkih promjena (Makarski samostan u doba NDH i komunističke Jugoslavije), na http://www.tomislavjonjic.iz.hr/makarski_sam.pdf , izvornik: HDA, f. 1228 – Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 12/1944, KP-297 (935-988), KP-298 (989-1121), sv. 1,

br. KP-297/968. Zapisnik od 24. prosinca 1944.

[33] Hrvatski državni arhiv u Splitu (HR DAST), 0431, kut. 47. Izvješće opunomoćstva OZNA-e za splitsko područje II. Odsjeku OZNA-e za oblast VIII. korpusa NOVJ-e. Dokument je u cijelosti objavljen  u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str.247.

[34] isto

[35] HR DAST, 0431, kut. 1. Izvješće o stanju klera po kotarevima za travanj 1944. godine.

[36] isto

[37] isto

[38] isto

[39] HR DAST, 0438, 26/245, „zapažanja o pojavama u Dubrovniku“ koja je OZNA za oblast VIII. korpusa NOVJ dostavila Oblasnom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju od 16.veljače, 1945.; dokument je objavljen u zborniku „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti-Dalmacija“ str. 340

[40] isto

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.