Dva desetljeća od početka rata: Istočna Hercegovina kao polazna osnovica u napadu na Dubrovnik
Rezervisti JNA, iz sastava Titogradskog korpusa, napali su hrvatsko selo Ravno 01. listopada 1991. godine, a tadašnji je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović izjavio: "Ovo nije naš rat!"
Sredinom rujna 1991. u Trebinju je proglašena zajednica srpskih općina «Stara Hercegovina», za čijeg je predsjednika izabran Božidar Vučurović. Hrvati hercegovačkog sela Ravnog odlučno su, nakon toga, odvojiti se iz sastava općine Trebinje i obnoviti, srpskom politikom, ranije, ukinutu općinu Ravno, ili se pripojiti jednoj od susjednih hrvatskih općina.
U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine «rezervisti» JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, u sklopu napada na Dubrovnik, otpočeli su sa opkoljavanjem sela Ravnog. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno,otpočeli su sa ukopavanjem teškog topništva u blizini sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovom Polju.
U noćnim satima 30.rujna 1991. godine rezervisti JNA, koji su djelovali pod izravnim nadzorom KOS-a, zauzeli su prometnicu Ljubinje-Trebinje, kao i dominantne visinske točke u blizini sela Ravno i Trnčina.
U ranim jutarnjim satima, 01. listopada 1991., napadnuto je Ravno, a u popodnevnim satima, istoga dana, uslijedio je i napad na Čepikuće. Međutim, nešto prije napada na Čepikuće, u prostoru Trebinje, oružani otpor rezervistima pružila je jedna postrojba Zbora narodne garde i dragovoljci s područja Hercegovine. U bici koja je trajala nekoliko sati srpsko-crnogorski rezervisti su pretrpjeli iznimno težak poraz, te su bili prinuđeni na uzmak prema Popovom polju.
Slijedećih nekoliko dana su, iz svojih utvrda, topničkom i minobacačkom vatrom granatirali hrvatska sela u okolici Popovog polja, i to s ciljem protjerivanja hrvatskog pučanstva s tih prostora.
Mostar kao opskrbno središte JNA u napadu na Dubrovnik i zapadnu Hercegovinu
U vrijeme napada JNA na Ravno i Dubrovnik rezervisti JNA su bili na većini dominantnih visova na južnoj i istočnoj strani Mostara - Humu, Gubavici i Fortici. Nadzirali su dobar dio mostarske kotlinu, uključujući zračnu luku i Helidrom, te Dubravsku visoravan.
Neke projugoslavenske političke organizacije i pojedinci, u to su vrijeme na tom prostoru sustavno provodili različite mirotvorne akcije. Te aktivnosti, planirane su u kuhinjama KOS-a i velikosrpske politike, a primarni cilj im je bio podjela jedinstvenog geostrateškog neretvanskog pravca, od Bijelog Polja do Neuma, na dvije zone.
Dok su se na prilazima Neumu, Slanom, Ravnom i Metkoviću vodile borbe, gospodari rata i mira željeli su u Mostaru, Čapljini i Stocu održati stanje prividnog mira. Naravnom, samo iz razloga jer im je prostor Mostara bio iznimno bitan za opskrbu postrojbi koje su iz istočne Hercegovine nadirale prema ušću Neretve i Dubrovniku.
Ovo stanje prividnog mira stratezi JNA pokušavali su iskoristili za učvršćivanje mostobrana na zapadnoj strani Neretve, kao i za opskrbu naoružanjem većinskih srpskih enklava u dolini Neretve. S tim, što bi nakon pada Dubrovnika, Slanog i Neuma, težište bitke bilo prebačeno na Čapljinu i Mostar, dočim bi već pacificirani hrvatski prostori služili kao prostor za opskrbu srpskih postrojbi.
Međutim, odlučnost hrvatskih branitelja osujetila je ovakav plan. Velikosrpske nakane sustavno su kršene, da bi u proljeće 1992. bile i u potpunosti skršene. Zajedničkim snagama HV-a i HVO-a, naime, dolina Neretve je oslobođena a Dubrovnik je izvučen iz srbo-crnogorskih kliješta.
Gledajući iz današnje perspektive, činjenica kako sarajevska politička vrhuška, za razliku od hrvatskog vodstva, nije prepoznala ovaj plan, čini se jako dvojbenim. Stoga, Izetbegovićeva tadašnja izjava kako ovo nije njihov rat, kazuje iznimno mnogo o tadašnjoj, ali i današnjoj, političkoj zbilji u Bosni i Hercegovini.
Bez obzira na to, ne smijemo smetnuti s uma da su 2/3 ukupnih napada JNA na Republiku Hrvatsku imale polazišne točke upravo na prostoru BiH. Međutim, nama se iz dobro poznatih razloga nastoji servirati neka sasvim druga priča.
Nedvojbeno je i zašto!?
Ante Božić