Jure Krišto: Komunizam kao ideologija i politički program
Krucijalno pitanje je sljedeće: s obzirom na brojnost komunističkih zločina, ima li u komunističkoj ideologiji inheretnih razloga zašto su iz nje morali slijediti zločini? Važno je i popratno pitanje: Je li komunističkoj ideologiji svojstvena mržnja na religiju, osobito na Katoličku crkvu? Ako jest, žrtve takve ideologije su mučenici, svjedoci (martyres) religijskoga uvjerenja.
U temeljima marksizma je ateizam i njegov logičan ishod materijalizam. Marx je bio ateist prije nego se upustio u analitiziranje odnosa u društvu. Bezbroj stranica ispisano je o Marxovu odnosu prema filozofiji njemačkog idealizma, napose o njegovu odnosu prema Hegelovu shvaćanju povijesti kao samorazvoja duha. No nakon svega što se može reći i što je rečeno ostaje zaključak da u Marxovu svjetonazoru nema nikakva duha, duše ili Boga. Kad se, međutim, iz obzora odnosa sa svijetom eliminira transcendencija, duh i Bog, ostaje samo gola materija. Istina, u marksizmu je prisutan argument da akumulacija materijalnih kvantitativnih razlika prelazi u kvalitativne promjene. No, kako je govorio hrvatski dominikanac Dominik Barač, koga su komunisti odmah po preuzimanju vlasti strijeljali, ne može ono što je podložno neprestanoj promjeni "biti smatrano absolutnom istinom i čvrstom normom". Drugim riječima, iz ne znam kako ustrojene materije, uključujući i savršeno posložene uvjete proizvodnje, ne može proizići nikakva duhovna dimenzija niti može čovjek u tome dobrome posloženju materijalnih stvari naći smisao.
Stoga ne čudi da je Crkva izrijekom utvrdila da je marksizam utemeljen na ateizmu i zbog toga ga odlučno osudila: "ateizam i nijekanje ljudske osobe, čovjekove slobode i njegovih prava u središtu [su] marksističkog poimanja. Ono dakle sadrži zablude koje izravno ugrožavaju vjeru o vječnom određenju osobe" (Uputa o nekim aspektima "Teologije oslobođenja").
Pojam klasne borbe
S time je tijesno povezan komunistički pojam "klasne borbe". Pojam klasne borbe zapravo znači da je svijet, društvo "zasnovano na nasilju". Buržoazija nasilno drži proletarijat pod kontrolom, a potonji se može osloboditi samo nasiljem, tj. revolucijom. U tom smislu Marx je bio izravan: "Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet" (K. MARX i F. ENGELS, Manifest komunističke partije). Marksizam je, dakle, svojevrsni napor za mijenjanjem svijeta i nemogućih uvjeta radničkoga života. No i to je pokušaj na apsolutno negativan način – putem uništenja uzročnika zla u svijetu. Dakle, nasilje, uništenje bitno je obilježje maksističke ideje, koja je bila primijenjena i u i praksi. Bilo je samo pitanje koje sve skupine treba uvrstiti u klasne neprijatelje.
Pored ateizma i klasne borbe, posljedica je Marxove i Englelsove radikalne relativnosti poništenje moralnosti; nema istine i nema laži – sve može biti i ovako i onako (Friedrich ENGELS, Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije). Ako nema duha, ako nema Boga, ako nema transcendencije, nema ni apsolutnoga morala, ako nema apsolutnoga dobra, put je otvoren prema apslutnome zlu. Uistinu, zbog radikalnoga materijalizma i ateizma te zbog ideje klasne borbe kao pokretača povijesti komunizam je morao završiti u nijekanju moralnosti i morala i otvoriti put u zločinjenje. Lenjin je u govoru na Trećemu sveruskom kongresu Ruske lige mladih komunista 2. listopada 1920. objasnio da komunisti odbacuju etiku i moral, jer ne vjeruju u Boga. Stoga je u istome govoru Lenjin mogao reći: "Mi kažemo da je naš moral potpuno podređen interesima klasne borbe proletarijata. Naš je moral izveden iz interesa klasne borbe proletarijata". S time u vezi korisno je podsjetiti na često citirani tekst iz Crvenoga mača (Krasnji Meč) 1919., glasila koje je izdavala po zločinima poznata sovjetska tajna služba Čeka: "Naš moral nema prethodnice i naša humanost je apsolutna jer počiva na novome idealu. Naš je cilj razoriti svaki oblik ugnjetavanja i nasilja. Nama je sve dopušteno, jer mi smo prvi koji dižemo mač ne da bismo potčinili rase i učinili ih robovima, nego da bismo oslobodili čovječanstvo njegovih veriga ... Krv? Neka krv teče kao voda. Neka krv zauvijek zaprlja barjak crnoga pirata koju vijori buržoazija i neka naš barjak bude zauvijek okrvavljen".
Kolikogod se te riječi zbog intenziteta brutalnosti čine nevjerojatnima i kolikogod izgledale kontradiktorne, one vrlo dobro oslikavaju i komunistički svjetonazor i politički program. Kad se marksizam ogoli do kraja, pojavljuje se kao pretenciozna, umišljena doktrina čija primjena nužno dovodi do krajne samovolje i potiranja nemoćnoga. Tumačenje svijeta rezervirano je za one koji ga revolucionarno, tj. nasilno, mijenjaju. Tako promijenjen svijet podložan je, dakako, novoj ocjeni i to ponovno onih koji su pozvani revolucionarno ga mijenjati. Tu je korijen i logično opravdanje Lenjinove teze da revoluciju vode osvješteni intelektualci, ali i među njima samo oni koji ispravno shvaćaju njezine dosege i nužnost njezina daljnjega provođenja. Tu smo u začaranome krugu koji nužno dovodi do diktature ne klase proletarijata nego uskoga kruga svjesnih revolucionara i u konačnici do jednoga jedinog Diktatora, s velikim "D".
Potrebno je još istaknuti da u marksizmu odnos prema religiji i vjerama nije ostao samo na postuliranome ateizmu, nego da je poprimio izričite protuvjerske naboje koji su narasli do mržnje i želje za fizičkom eliminacijom vjernika i religije kao pojave. Mržnja prema Bogu, vjeri i vjernicima uistinu je tijesno vezana uz komunizam. Motivacija za revolucionarnim mijenjanjem svijeta koje pretpostavlja nesmiljenu eliminaciju buržoazije ne može se postići bez intenziviranja omalovažavanja te klase do visokoga stupnja mržnje prema buržoaziji (ili nekoga drugog klasnoga neprijatelja).
D. Barač je iznio tezu da mržnja komunista na religiju proizlazi iz njihova ateizma i radikalnoga relativizma iz čega se logički izvodi postulat nepostojanja apsolutne istine i morala. Onomu tko nastupa iz pozicija da nema apsolutne istine, najomraženiji je onaj sustav koji tvrdi da počiva na apsolutnoj istini, a među religijama najomraženija je ona koja najradikalnije i najdosljednije zastupa vječne istine, a to je, komunisti su u to bili uvjereni, Katolička crkva.
Na kraju ovoga kratkog razmatranja o pogubnoj strukturi komunizma kao svjetonazora i političkoga programa, potrebno je odgovoriti na enigmu zašto je komunizam usprkos svim svojim inherentnim slabostima i magistralnim zabludama uspijevao privući sljedbenike i danas ih još privlači. U radu sam iznio nekoliko mogućih odgovora, ali ovdje se želim samo osvrnuti na činjenicu da su marksističkom idejom o klasnoj borbi nerijetko bili oduševljeni i površni teolozi, primjerice zagovornici "teologije oslobođenja". Ne čudi stoga što je upravo Uputa Zbora za nauk vjere o teologiji oslobođenja tumačila da "U logici marksističke misli 'analiza' se ne može odvojiti od prakse i od poimanja povijesti s kojom je praksa povezana. Tako je analiza instrument kritike a kritika je pak samo jedan momenat revolucionarne borbe. To je borba klase proletarijata i ima svoje povijesno poslanje. [...] Dosljedno tome, samo onaj koji sudjeluje u toj borbi može provoditi ispravnu analizu".
Zaključak
Marksizam nije razrađen filozofijski sustav nego pokušaj sociološke analize svijeta i njegovih kontradikcija te kolekcija zapaljivih poticaja na revoluciju u vidu promjene društvenih i proizvodnih odnosa uz obećanje boljega svijeta. Bitni motivacijski elementi tog sustava su gnjev, mržnja i osveta, uz lažno obećanje promijenjenih i poboljšanih uvjeta života. Možda nije najvažnije pitanje je li komunizam u svojoj biti okrenut prema zlu. No primjena njegove doktrine u praksi, u svim svojim varijacijama, neovisno o mjestu, vremenu i civilizacijskim okolnostima, ispolajavala se uvijek u nesvakidašnjoj kontroli ljudskoga duha, u nasilju i zločinima nevjerojatnih razmjera.
Ako se, međutim, dobro razumiju temeljne postavke komunističke doktrine kako su ih formulirali njegovi oci utemeljitelji, činjenje zla njegovih pristaša je posve očekivano. Radikalni ateizam i poimanje svijeta kao odnos materijalnih danosti te poimanje društva kao predatorski odnos buržoazije i proletarijata koji se može i mora prevladati jedino revolucijom i masovnim uništenjem protivnika, u uvjetima stvarnoga nametanja takvoga sustava neminovno proizvodi mnogo nasilja, jednom riječi zla. Odsutnost Boga i pomanjkanje potrebe razlučivanja dobra i zla također otvara vrata samouvjerenju nekolicine o svome apsolutnome autoritetu. Komunizam je u praksi uvijek izdvajao uski krug samozvanika koji je odlučivao o tome što je najbolje za one koji nisu bili dio te izabrane skupine (Partije) i koji je preventivno nastojao eliminirati potencijalne političke protivnike.
Među ciljanim skupinama koje treba eliminirati, komunisti svih varijacija neizostavno su imali vjernike, posebno kršćane. Dužnost je savjesnih i svjesnih ljudi i zajednica da te žrtve komunističkoga nasilja priznaju kao mučenike i tako im odaju dužno poštovanje.
dr. Jure Krišto / Izlaganje na znanstvenom skupu "Hrvatski mučenici iz vremena komunističke vladavine", održanog 25. i 26. travnjau Zagrebu
Vezani članci:
-Tomislav Jonjić: 'Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj'