Za komuniste je prema temeljnim ideološkim postavkama marksizma religija bila glavno ideološko oruđe eksploatatora u borbi protiv potlačenih masa i protiv oslobađanja čovjeka. Zato su komunisti željeli da u društvu pod njihovim vodstvom prevlada znanstveni pogled na svijet, a da religija bude privatna stvar svakog pojedinca bez utjecaja na politiku. Komunistička partija nastojala je biti jedini ideološki i politički autoritet, te je svaki autoritet izvan KP uništavala.


S obzirom na to da se religija nije mogla podvrgnuti zabranama, deklarirani vjernici i njihove crkve potiskivani su izvan javnog života i stavljani pod ograničenja da bi se nadziralo barem njihovo organiziranje i djelovanje. Katolička crkva imala je veliki ugled i utjecaj u narodu, ne samo kao vjerska nego i kao javna ustanova, koja djeluje i u području obrazovanja i milosrdnog rada. Obrazovano svećenstvo, materijalna neovisnost o državi, kao i međunarodni utjecaj, davali su joj snagu u otporu protiv napada. Zato su komunisti protiv Katoličke crkve morali biti oprezniji nego u borbi protiv ostalih protivnika režima. Doživljavali su je kao moguće središte okupljanja oporbenih političkih snaga i kao najjačeg ideološkog protivnika. Na odnos Crkve prema komunističkom režimu sigurno su veliki utjecaj imala i ubojstva svećenika od strane partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogobrojne odgovore o naravi rata 1941. – 1945. i komunističkih vlasti nakon rata kriju podatci o godinama smrti. Prema jednoj analizi ubijenih svećenika s poznatom godinom smrti, do kraja 1945. ubijeno je ukupno 330 katoličkih svećenika; samo 1945. ubijeno je 206 svećenika, a do kraja 1951. još 30. Svećenici su najčešće ubijeni u smaknućima, manje su stradali u vojnim operacijama, a vrlo su rijetko smrtno osuđeni sudskim osudama. Ubojicama svećenika ili nije suđeno, ili su osuđivani samo forme radi, te vrlo brzo puštani na slobodu. U svakom slučaju svi ovi uzroci toliko su zaoštrili odnose Katoličke crkve i države da će posljedice za Katoličku crkvu biti u političkom, materijalnom i stradalničkom smislu teške, ali će Katolička crkva iz njih izići u vjerskom smislu puno jača, te će imati sve veći utjecaj na kasnija politička zbivanja. Komunistički režim će iz ovog sukoba u početku procijeniti da je postignut uspjeh, no dugoročno će to biti njegov veliki neuspjeh, jer nije shvatio koliko je čvrsta veza između većine hrvatskog naroda i Katoličke crkve.

Osim suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu održano je prvih godina nakon Drugog svjetskog rata niz sudskih postupaka biskupima, svećenicima, časnim sestrama i drugim službenicima Katoličke crkve. Za presude protiv svećenika najčešće se koristio Zakon o krivičnim djelima protiv države, donesen u kolovozu 1945. Glavninu posla u svezi s tim odrađivala je UDB-a, koja se služila svim raspoloživim sredstvima za prikupljanje dokaza protiv biskupa i svećenika. Biskupi i svećenici bili su predmet stalnog praćenja i prisluškivanja od strane UDB-inih doušnika, koji su se nalazili i u crkvenim redovima. S obzirom da je pravosuđe bilo produžena ruka Partije, suđenja su bila brza, učinkovita i nemilosrdna, a o objektivnosti se ne može ni govoriti. Sudski postupci bili su s vrlo malo obilježja pravde, popraćeni medijskom hajkom, s namjerom da se u zemlji i inozemstvu pokaže istinitost optužbi za ratne zločine, za izdaju i suradnju s neprijateljima Jugoslavije.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini doživjela je teška stradanja u Drugome svjetskom ratu i poraću. Smrtno je stradalo 198 osoba iz Katoličke crkve. Od toga je 136 svećenika, 39 bogoslova i sjemeništaraca, te 4 redovnika-nesvećenika ubijeno, 5 svećenika je umrlo u zatvoru, a 14 ih je umrlo od tifusa. Banjalučka biskupija izgubila je oko 42% svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40%, hercegovački franjevci 37%, bosanski franjevci 24%, Sarajevska nadbiskupija 22% i trapisti 5%. Partizani su u ratu i komunisti poslije njega prouzročili čak 81% spomenutih svećeničkih smrti, a četnici 6%. Najveći broj svećenika ubijen je tijekom 1945., čak njih 104.

U veljači 1945. partizani su pri zauzimanju Širokog Brijega i Mostara poubijali 46 fratara. Samo je iz franjevačkog samostana na Širokom Brijegu ubijeno 30 njegovih članova, a na njegovom području još 4.

U Mostaru je pobijena uprava Hercegovačke franjevačke provincije, na čelu s provincijalom fra Leom Petrovićem. Uslijedila su ubojstva hercegovačkih fratara u Mostarskome Gradcu, Izbičnu, Mostaru i drugim mjestima, a osmoricu širokobrijeških fratara partizani su odveli u podbiokovsko mjesto Zagvozd i ondje ubili. Iz Širokog Brijega otjerano je i deset časnih sestara koje su prebačene u Split, gdje su neko vrijeme bile smještene kod sestara Splitske provincije. Časne sestre završavale su i u zatvoru. Pod optužbom da su slale lijekove škriparima 1945. zatvoreno je sedam časnih sestara, a 1948. zatvoreno ih je dvadesetak, medu njima i provincijalka Gašparina Sučić, a onda i novoimenovana provincijalka Benita Prkačin. Oko 30 časnih sestara iz Hercegovine provelo je u zatvoru od 3 mjeseca do 5 godina.

Ubijanja svećenika nastavila su se i nakon svršetka rata. Tako je 20. svibnja 1945. u župi Kočerin skupina vojnika ubila župnika fra Valentina Zovku i njegova sestrića fra Andriju Topića. Biskupi, a posebice franjevci u Bosni i Hercegovini smatrani su glavnim nositeljima ustaške ideologije i politike Nezavisne Države Hrvatske. Katoličko svećenstvo i redovništvo optuživano je i za pomaganje križarskim skupinama (škripari) u Hercegovini u borbi protiv komunističkoga poretka. Posebno su teške bile crkvene prilike u Hercegovini, gdje su komunističke vlasti glavnoga neprijatelja vidjele u biskupu Petru Čuli i hercegovačkim franjevcima. Franjevački samostan u Širokom Brijegu nazivali su »tvrđavom ustaškog duha«, a njegova su gvardijana uhitili pod optužbom da je tijekom ispovijedi pozivao mladež da se priključi križarima. U siječnju 1947. protjerani su svi svećenici iz Širokog Brijega pod sumnjom da su surađivali s križarima te su prebačeni u Mostar. Vlasti su tvrdile da su navedeni franjevci redovito izvještavali biskupa o svim križarskim akcijama. Slična su se uhićenja provodila i u drugim područjima Hercegovine. Vlasti su smatrale da su uhićenja svećenika djelovala zastrašujuće, ali su izazivala i suprotno djelovanje kod stanovništva i davala materijal promidžbi protiv države, što je svećenstvo spretno koristilo. Da bi imala što bolji uvid u djelovanje svećenika, UDB-a je u njihovim redovima angažirala i svoje doušnike.

Crkvena je imovina većinom oduzeta, vjeronauk onemogućavan, vjerski tisak zabranjen, te su sustavno narušavana vjerska prava kako vjernika, tako i svećenika.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u nekim je razdobljima djelovala bez ijednog crkvenoga poglavara. Nadbiskup sarajevski Ivan Šarić napustio je zemlju ne dočekavši uspostavu komunističke vlasti. Banjalučki biskup Jozo Garić u svibnju 1945. napušta zemlju i odlazi u Austriju, gdje je preminuo 1946. Njegova nasljednika, banjalučkog apostolskog administratora Smiljana Čekadu, komunističke su vlasti otjerale iz Bosne i Hercegovine te je bio biskup u Skopju. Zatvarani su i mnogi svećenici te je u razdoblju 1945. – 1954. osuđeno njih 154.

Tablica 1. Svećenici kojima se sudilo u Bosni i Hercegovini 1945. – 1954.[1]

Godina

KC

SPC

IVZ

Ostali

Ukupno

1945.

29

11

12

-

52

1946.

26

9

10

1

46

1947.

19

7

23

4

53

1948.

17

5

11

1

34

1949.

32

4

18

1

55

1950.

5

2

19

-

26

1951.

3

2

8

-

13

1952.

19

6

6

-

31

1953.

1

1

2

-

4

1954.

3

1

1

-

5

Ukupno                     154                 48                   110                             7                     319


Biskup Čule je zatvoren i osuđen na 11 i pol godina zatvora pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljima i pomaganje križarima. U zatvoru je proveo 7 godina i 6 mjeseci te još dvije godine u zatočeništvu, najvećim dijelom u franjevačkom samostanu u Tolisi. Umjesto njega biskupijom je kao biskupski delegat upravljao Andrija Majić. Uz biskupa Čulu optuženi su i Mladen Barbarić, fra Rufin Šilić, don Mate Nuić, fra Zlatko Sivrić, Slavica Bošnjak, Krescencija Novak, Melita Galić, Danica Bartolić, Otilija Dugandžić i Feliksa Kravcar. Svi su, osim fra Zlatka Sivrića koji je pušten, proglašeni krivima i osuđeni na zatvorske kazne. Na zatvorske kazne osuđeni su i franjevački provincijali Vitomir Jeličić i Jerko Mihaljević.

Kako biskupija tako i franjevci tih su godina bili u velikim problemima nedostataka svećeničkoga kadra. Po izvještaju biskupskoga delegata Andrije Majića Komisiji za vjerske poslove NR Bosne i Hercegovine od 21. ožujka 1952. u tom je trenutku u biskupiji djelovalo 16 svjetovnih svećenika, od kojih su trojica, među kojima i biskup Čule (ostala dvojica bili su Ilija Rezo i Mato Nuić), bili na odsluženju zatvorske kazne u KPD-u Zenica. Franjevački provincijal fra Mile Leko požalio se Biskupskom ordinarijatu u Mostaru dopisom od 7. travnja 1952. na nepopunjenost pojedinih župa franjevačkim župnicima, jer su u zadnje vrijeme lišeni slobode fra Željko Zadro, fra Ljudevit Rupčić, fra Mladen Barbarić i fra Smiljan Zvonar. Nedostatak svećeničkoga kadra uzrokovan je i ubojstvima svećenika za vrijeme i nakon rata, kao i time što je dio svećenika u strahu od komunističke represije napustio zemlju.

Represija prema crkvenim djelatnostima

Represija prema crkvenim djelatnostima imala je za cilj oslabiti snagu Crkve i njezin utjecaj na pučanstvo. Najčešće se to odnosilo na oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog tiska, zabrane vjeronauka, zatvaranje vjerskih škola, zabrane skupljanja milodara, sprječavanje crkvenih manifestacija i slično.

U ozračju vrlo napetih crkveno-državnih odnosa država je nastojala oslabiti materijalnu moć Katoličke crkve, kroz razne oblike oduzimanja njene imovine. Provedena je agrarna reforma, a provođena je i konfiskacija, eksproprijacija i nacionalizacija imovine Katoličke crkve. Posebno teško Katoličku crkvu pogodilo je provođenje agrarne reforme. Poljoprivredna zemljišta bila su jedan od najvažnijih izvora prihoda od kojih je živjela Katolička crkva. Biskupskom ordinarijatu u Mostaru 1949. izvlašten je sav zemljišni posjed u Mostaru. Korjenita provedba agrarne reforme na crkvenim imanjima dovela je Katoličku crkvu u veoma težak materijalni položaj, a vjernike u stanje da teret djelovanja Crkve preuzmu na svoja pleća u ionako teškim poratnim prilikama u kojima su živjeli. Osim što je imovina Crkve zakonima definitivno oduzimana, ništa manji problem nije bio ni privremeno zauzimanje crkvenih nekretnina raznim stambenim zakonima, odlukama narodnih odbora, te nezakonitim upadima vojske, milicije i sl. Katolička crkva je godinama vodila sporove za iseljenje nezakonitih stanara iz svojih zgrada i stanova, u koje su isti useljeni mimo njene volje.

Kako su se zaoštravali sveukupni crkveno-državni odnosi, tako je komunistički režim zaoštravao svoju politiku prema vjeronauku. Za predavanje vjeronauka u školama svećenici su trebali dobiti suglasnost prosvjetnih vlasti, a te suglasnosti su većinom stizale nakon nekoliko mjeseci ili nikad nisu stigle. Veliki broj svećenika nije dobio suglasnost za poučavanje vjeronauka u školama, s raznim obrazloženjima o njihovoj političkoj nepodobnosti. Ti su svećenici počeli održavati vjeronauk u crkvama, ali im ni to nije dopušteno, uz tvrdnje da je vjeronauk dopušten samo u školama, te je vodstvo Katoličke crkve savjetovalo svećenicima poučavanje vjeronauka u sklopu propovijedi. Državne su vlasti smišljale razne razloge za onemogućavanje vjeronauka u hercegovačkim školama. Biskupski ordinarijat u Mostaru zatražio je dopisom od 30. kolovoza 1949. da se u gimnazijama u Mostaru, Ljubuškom, Čapljini, Širokom Brijegu, Konjicu i učiteljskoj školi u Mostaru omogući održavanje nastave vjeronauka. Ministarstvo prosvjete NR Bosne i Hercegovine dopisom od 29. prosinca 1949. odgovorilo je da ne postoje uvjeti za održavanje nastave u spomenutim školama jer, prema izvještaju njihovih ravnatelja, škole ne raspolažu slobodnim prostorijama.

Vjeronauk se već školske 1945./1946. morao održavati prvi i zadnji sat, a uskoro samo zadnji sat nastave. Komunistički režim konačno se odlučio početkom 1952. u potpunosti izbaciti vjeronauk iz škola. Iako je bilo dopušteno poučavati vjeronauk u crkvi, predstavnici vlasti i prosvjetni djelatnici su i to često onemogućavali, u početku pogrješnim tumačenjem zakona, a poslije raznim metodama vršenja pritiska na djecu i njihove roditelje, kako bi što manje djece išlo na vjeronauk. S obzirom na to da vjeru nije mogla zakonski zabraniti, komunistička je vlast nastojala kroz odgoj i obrazovanje nove naraštaje mladeži udaljiti od Crkve i odgojiti u socijalističkom duhu. S druge strane Katolička crkva nije mogla dopustiti da se djeca odgajaju izvan vjerskih okvira te se uporno borila za pravo na vjerski odgoj, što je Ustav formalno i jamčio. Komunistički režim nije uspio represivnim metodama spriječiti ni Crkvu ni roditelje da odgajaju djecu u vjerskome duhu, ali ipak nije odustajao od borbe za naklonost mladih socijalističkim svjetonazorima. Katolička crkva uspješno se odupirala tim nastojanjima vlastodržaca, ali se nije uspjela izboriti za potpunu legalizaciju vjerskoga odgoja mladih kroz odgojno-obrazovni sustav.

Vjerske škole odnosno školovanje svećeničkog kadra, predstavljalo je jedan od najvažnijih problema. Katolička crkva je nakon Drugog svjetskog rata ostala bez velikog dijela svog svećenstva i časnih sestara, što zbog pogibija u vrijeme rata, što zbog ubijanja i zatvaranja od strane komunističkog režima nakon rata. Također je znatan broj svećenika u strahu od komunističkog režima napustio zemlju. Zbog toga je Katolička crkva morala pojačano raditi na školovanju novih kadrova, da bi mogla zadovoljiti potrebe svojih vjernika diljem zemlje koji su ostali bez svojih dušobrižnika. S vremenom je i sve veći broj stanovnika, a time i vjernika, iziskivao dodatnu potrebu za školovanjem svećenika.

S druge strane komunistički režim koji je vodio sustavnu borbu protiv religije, a posebice protiv Katoličke crkve, na sve je načine nastojao otežati Katoličkoj crkvi rad njenih škola tj. školovanje novih kadrova. S tim ciljem komunistički režim poduzeo je niz »zakonskih« mjera u svezi sa statusom vjerskih škola, slabio njihovu materijalnu snagu oduzimanjem i zaposjedanjem sjemenišnih i školskih zgrada te stalno tražio izlike za zatvaranje pojedinih škola.

No, bez obzira na sve poduzete mjere, komunistički režim nije uspio smanjiti priliv mladeži u vjerske škole, niti smanjiti broj novoškolovanih svećenika i časnih sestara. Naprotiv, pored svih mjera od strane komunističkog režima, broj polaznika vjerskih škola bio je iz godine u godinu sve veći, te je Katolička crkva uspjela zadovoljiti svoje potrebe za svećeničkim kadrom.

Represija na savjest i razum

Represija na savjest i razum provođena je sustavno i dugotrajno, te je ostavila trajne posljedice na svećenstvo i vjernike i u postkomunističkom razdoblju. Na savjest i razum djelovalo se otvorenom prisilom, ali i sustavnim manipulacijama. Primjenu otvorene prisile na svećenstvo i vjernike koristile su komunističke službe sigurnosti (UDB-a, KOS), koje su ucjenama, prijetnjama i maltretiranjima iste pridobivale na suradnju i koristile u borbi protiv Crkve.

Komunistički režim je uvidio da represivne metode ne donose rezultate, te stvaraju kod vjernika otklon prema vlasti, pokrenuo je stoga akciju osnivanja staleških društava katoličkih svećenika s ciljem razbijanja jedinstva u redovima Katoličke crkve. Ta udruženja su osnivana od strane vjerskih komisija i UDB-e, tako što su u njih učlanjivani katolički svećenici na razne načine. Temelj udruženja trebali su činiti oni svećenici koji su bili pripadnici partizanskog pokreta i skloni vlastima. No, budući da je takvih bilo premalo, u udruženja su pod prisilom učlanjivani svećenici koji su bili u zatvorima kao politički zatvorenici, te oni svećenici koji su inače bili iskompromitirani u crkvenim redovima, te ih se lako moglo ucjenjivati. Jedan dio svećenika u udruženja je privučen raznim materijalnim povlasticama. U Bosni i Hercegovini djelovalo je Udruženje katoličkih svećenika Dobri Pastir. Za razliku od Hrvatske, ovdje su komunisti imali više uspjeha, koristeći već postojeće sukobe između franjevaca i svjetovnih svećenika, koji su trajali još od 1899. zbog sukoba oko nadležnosti nad pojedinim župama odnosno otpora franjevaca u Hercegovini da predaju neke župe svjetovnom svećenstvu. Ti su sukobi poznati pod nazivom »Hercegovački slučaj« te su posebno bili eskalirali 1968., a nastavili su se i nakon propasti komunizma. Osnivanje Udruženja pripremano je tijekom 1949. Njegovi glavni pokretači i nositelji bili su bosanski franjevci, u manjem su broju sudjelovali hercegovački franjevci, a dijecezansko svećenstvo pokazivalo je najmanje zanimanja. Vlasti su nastojale svojim vezama u crkvenim redovima utjecati na to da na čelu pojedinih redova budu ljudi koji nisu neprijateljski nastrojeni prema državnim vlastima. Biskupi su 1952. uz podršku Vatikana, donijeli i odluku kojom se zabranjuje rad udruženja i članstvo u njima. To je izazvalo žestoku reakciju komunističkog režima, što je bio jedan od glavnih razloga za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom. Crkvene vlasti, s obzirom na brojnost članova Udruženja u Bosni i Hercegovini i bez obzira na dosljednost u stavu prema udruživanju, odlučile su ne poduzimati stegovne mjere prema udruženjašima znajući da bi u tom slučaju vjernici u Bosni i Hercegovini ostali bez znatnog broja dušobrižnika. Tako je Udruženje nastavilo djelovati cijelo razdoblje komunizma, ali je nakon potpisivanja protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. izgubilo značaj i svrhu koju je do tada imalo.

Sustavne manipulacije u borbi protiv Crkve vođene su svakodnevno kroz sustav ateističkog odgoja i obrazovanja, protucrkvenim djelovanjem državnih medija, kao i sustavnom promidžbom veličanja ateizma i izrugivanja religije kroz razne javne manifestacije i djelatnosti, koje su ostavljale traga naročito na mladim naraštajima i čije se posljedice osjećaju i danas.

Današnje stanje

Nakon pada komunizma Katolička crkva u Bosni i Hercegovini dobila je više slobode, ali su je ratne prilike 90-tih dovele u nove probleme. Mnoge su crkve razrušene, a vjernici i svećenici protjerani, naročito s područja Provincije Bosne srebrne, tj. Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije. Katolička crkva, njeni biskupi, provincijali i svećenici, često su u situaciji, da se kao u vrijeme komunizma, moraju boriti i za nacionalna prava hrvatskog naroda. Posljedice komunističkog djelovanja osjete se i danas kroz protucrkveno djelovanje pojedinih medija i političara. Katolička crkva najustrajnija je i u istraživanju žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, no često nailazi na otpor pojedinih mjesnih i državnih ustanova, naročito u područjima gdje Hrvati ne sudjeluju u vlasti. Na žalost, još uvijek traju i nesuglasice i napetosti između hercegovačkih franjevaca i mjesnog biskupa, u svezi s problemima proizišlim iz »Hercegovačkog slučaja«, kao i međugorskog ukazanja, koje su u Jugoslaviji komunist vješto koristili za razbijanje crkvenog jedinstva, a koje i danas šteti ne samo Crkvi nego i hrvatskom narodu, kojem je Crkva i danas, kao i u komunizmu, jedan od glavnih čimbenika njegovog opstanka.


Piše: prof. dr. sc. Miroslav Akmadža

(Govor je izrečen na IV. znanstvenom simpoziju „Stopama pobijenih“)

 


[1] Radmila RADIĆ, Država i verske zajednice 1945–1970., knj. 2., Beograd 2002., 29. Podatci nisu baš točno postavljeni, negdje završni iznos ne odgovara brojkama u stupcu.

 

 

Vezani članci:

 

-Široki Brijeg bio domaćin 4. simpozija 'Stopama pobijenih'

-Damir Borovčak: Dijagonala zločina, Široki Brijeg - Macelj

(Govor je izrečen na IV. znanstvenom simpoziju „Stopama pobijenih“)



[i]
Politički zatvorenik, br. 231, lipanj 2011., str. 25-27

[ii] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.

[iii] Isto,

[iv] Simo Dubajić: Život, greh i kajanje (Beograd, 2006.)

[v] Stopama pobijenih, br. 6., siječnja-srpanj 2011.

[vi] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.)

[vii] Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica

[viii] Isto,

[ix] Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23

[x] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str.32

[xi] Isto

[xii] Isto

[xiii] Bleiburg: Uzroci i posljedice (KHR, München - Barcelona,1988.), str.333-377

[xiv] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.

[xv] Macelj - Gora zločina, video zapis (Udruga Macelj 1945., Zagreb 2009.)

[xvi] Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1992., str. 700-701

[xvii] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)

[xviii] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 191

[xix] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 539

[xx] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 139

[xxi] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 438

[xxii] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 175

[xxiii] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 824

[xxiv] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 177

[xxv] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 20

[xxvi] Isto, str. 26

[xxvii] Isto, str. 29

[xxviii] Isto, str. 30

[xxix] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)

[xxx] Vjesnik, 24.listopada 2005.


 


Damir Borovčak: Dijagonala zločina, Široki Brijeg - Macelj