U Zagrebu, u Kačićevoj ulici, živi draga prijateljica Božica Špiljak (86) koja nam je posvjedočila: Jugoslavenski partizani ubili su 1945. moja dva brata i oca. Suprug, koji je preživio križni put, više je godina robijao u Lepoglavi.

Rođena sam u Ogulinu, 1926. U ranom djetinjstvu, u mojoj 4. godini, umrla mi je majka, Sofija Majer, i ostavila mene i dva moja nejaka brata: Ivicu, rođena 1921. u Bjelovaru i Acu, rođena 1926. u Osijeku. Brat Aco, svima to odmah zapinje za uho, nosio je ime suprotno hrvatskoj tradiciji a kojoj je moj otac snažno pripadao, no najbolji prijatelj našeg oca, koji  je bratu bio krsni kum, zvao se Aleksa Vidović i brat je po njemu dobio ime.

Naš otac, Josip Majer, rođen je 1900. u Svetom Jurju na Bregu kraj Čakovca. Bio je željezničar. Zbog svoje službe gotovo uvijek je bio na putu. Nas troje djece raslo je dijelom kod bake u Osijeku, a dijelom u novoj očevoj obitelji. Otac se naime godinu dana nakon smrti naše majke, 1931., oženio Ivkom Jagar, djevojkom iz Lipača kraj Svetog Roka,  koju je bio upoznao za vrijeme službe u Gračacu. U tom se braku  rodilo još četvero djece. Obitelj je živjela teško, a usto i u stalnoj nesigurnosti i nestabilnosti. Oca su radi njegovih političkih stavova bacali s jednog mjesta u drugo. Moja su mala braća i sestre po ocu, baš kao i moja braća i ja, rođeni svaki u drugom mjestu. Moje je djetinjstvo bilo snažno obilježeno gubitkom majke. A nedostajala su mi i braća, jer smo samo dijelom rasli skupa.

Travanj 1941. smo svi dočekali s najvećom radošću. Otac se odmah priključio Ustaškoj željezničarskoj bojni. Radio je na osiguranju pruga, u Gospiću i okolici..

Brat Ivica unovačen je u domobrane u rujnu 1941., a Aco, koji je imao 17 godina i  bio sjemeništarac u Đakovu, odmah se dragovoljno pridružio bratu. Na svim su dužnostima i ratištima kasnije bili zajedno. Rijetko su dolazili u Zagreb.  Sjećam se da smo tek prvi Božić, 1941., proveli svi skupa u Zagrebu. Obitelj se u Zagreb doselila 1940. Živjeli smo na Volovčici, u stanu koji je otac bio unajmio.

Tijekom rata, u svojoj 18. godini, udala sam se za Vjekoslava Crnkovića, mladog čovjeka rodom iz Dragovića kraj Pakraca. Radio je kao bolničar u Njemačkoj bolnici u zagrebačkoj Ivkančevoj ulici, u školskoj zgradi u kojoj danas djeluje Suvag. U toj sam bolnici tada, kao kuharica,  i ja radila.

Svibanj 1945. donio je nesreću za sve nas.

Sama sam se s Njemačkom bolnicom povlačila prema Sloveniji, no bila sam u skupini žena koja je dospjela samo do Brestanice. Otamo smo vraćene u Zagreb.  Supruga Vjekoslava križni put je doveo u logor na zagrebačkom Kanalu. Igrom strašne sudbine u lipnju je na Kanalu bio i moj otac, nakon svoga križnog puta. A u isto vrijeme tamo je bila čak i moja pomajka! Pomajku su bili uhitili i odveli zato jer su srpski partizani iz Gospića tražili oca, no  možda i radi njezine obitelji. Dva njezina brata bili su ustaški dužnosnici. Jakov Jagar, rođen 1912. u Svetom Roku ubijen je na Bleiburgu, a Stipe Jagar, rođen 1914. u Svetom Roku, uhićen je u Zagrebu te je u zatvoru mučen i ubijen. Pomajka je na Kanalu u jednom trenutku, iako su žene bile odvojene, u nepreglednom mnoštvu ljudi uočila oca, pa je s njim čak uspjela izmijeniti i nekoliko riječi. Uskoro ga međutim više nije vidjela. Sljedećih su ga dana odveli i pogubili na kojem od zagrebačkih stratišta.

Drugo vjenčanje Josipa Majera, s Ivkom rođ. Jagar, Lovinac 1931. Partizani su, od ljudi iz ovih malih svatova, 1945. ubili ženika Josipa Majera, sinove iz prvog braka Ivicu i Acu (u drugom redu, iza oca, desno), mladenkinu braću Jakova i Stipu Jagara (iza mladenke), mladenkina tetka Matu Pešuta (iza mladenke, lijevo) te još dvojicu ljudi.

U tom strašnom vremenu jugoslavenski komunisti su ubili i moja dva brata. Na moju veliku žalost nikada nisam saznala što se s njima događalo u zadnjim danima Hrvatske države. Poznato mi je da su u zimi 1944. bili negdje oko Karlovca, a da su u proljeće 1945. bili u Gospiću, baš kao i otac, no nije mi poznato  jesu li se zajedno s njim povlačili ili se oni možda uopće nisu povlačili.  U obitelji se godinama provlačio glas da su u lipnju 1945. bili zatvoreni na nekom otvorenom mjestu u Gospiću.  Još i danas si predbacujem  da nisam slijedila glasine i išla ih tražiti. Moja su braća i tada, kao i sada, bili najbliži mome srcu. Jako sam ih voljela. Ivica je ubijen u svojoj 24., a Aco u svojoj 21. godini.

Istina je da 1945. nisam mogla nikamo ići. Teško se putovalo, ja sam bila trudna - u rujnu 1945. sam rodila sina – a bila sam i bez ikakvih sredstava. Pomajku s djecom, pa i mene, partizani su odmah izbacili iz stana na Volovčici i strpali u suterenski stančić na Zavrtnici. Na brizi sam, sve dok je pomajka bila zatvorena, imala dvije malene sestre i dva brata. Kada su pomajku pustili, izbacili su je i iz stančića na Zavrtnici te su joj dali podrumsku sobu u Mandrovićevoj 13, gdje je sa svoje četvero djece ostala trajno, tik uz drvarnice s drvima i ugljenom.

Suprug je na Kanalu zadržan nekoliko mjeseci, a onda je premješten u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle su ga, kao i dio drugih zatvorenika, odvodili na radove na cestama. U prvo sam vrijeme s tek rođenim djetetom u rano jutro dolazila pred zatvor, kao što su to činile i druge žene i majke. Sve smo gledale jesu li naši u koloni koja ide na rad, jesu li živi. Često smo pokušavale pratiti kolone, sve u strahu da ih put možda vodi na stratište.

Jednoga sam dana od jedne žene saznala da je suprug osuđen i odveden u Lepoglavu. Radila sam svaki, i najteži posao do kojega sam mogla doći. Od zore do mraka kopala sam na bugarskim njivama uz Savu, da prehranim dijete i sebe te možda pripravim paket za muža. Sjećam se da sam jednom s jednim jadnim paketićem  stigla u Lepoglavu te da sam u jednoj seljačkoj kući molila strane ljude da mi uzmu i čuvaju dijete, dok sam ja s drugim ženama cijeli dan čekala pred ulazom  kaznionice da nam dopuste da svoje vidimo na trenutak. A ti su susreti bili jako bolni. Izgled zatvorenika odavao je da trpe, da su zlostavljani. Navečer, na povratku, više nije bilo vlaka, tako da sam se u Zagreb vratila teretnim vlakom koji me iskrcao na nepoznatom mjestu. U zoru sam, dok su mi suze curile niz lice,  s djetetom i svojim jadnim zavežljajem marširala prema udaljenom gradu. Tri godine sam čekala supruga. Na sajmištu sam prodala svaku sitnicu koju smo imali, čak i  suprugovu  pidžamu - sve samo za kruh.

Suprug mi je umro 1959. Kasnije, život je ipak krenuo svjetlijom stranom. Još jednom sam se udala. Dobila sam još jednog sina.

Danas, u starosti, radosna sam jer su mi djeca dobri i pošteni ljudi. To mi je velika utjeha i velika životna radost. Ipak, moje srce zauvijek ostaje bolno i ranjeno. Često mislim na strašnu smrt oca, a neprestalno razmišljam na koji su način ubijena moja predraga braća. Svaki dan mislim na svoju braću.


Maja Runje

Share
0