Ivan Mišković je nakon reorganizacije OZNE 1946. imenovan načelnikom KOS-a u Novom Sadu, a potom pomočnikom Jefte Šašića, šefa cjelokupnog KOS-a JNA, da bi 1963. nasljedio Šašića na poziciji glavnog jugoslavenskog vojnog špijuna. Braća Mišković odužila su se Titu 1966. kad je trebalo detronizirati Aleksandra Rankovića te su nakon tzv. Brijunskog plenuma postali najpovjerljiviji čuvari njegova režima.

U jednom od prošlih nastavaka feljtona, opisujući sudbine otetih emigranata Stjepana Crnogorca i Slobodana Todorovića, spomenuta je Titova posebna „Direktiva" iz kolovoza 1972. koja je, među ostalim, dala slobodne ruke Udbi za organiziranje otmica i likvidacija protivnika komunističkog režima i jugoslavenske države u zemlji i inozemstvu. Kao osobnog koordinatora provedbe te „Direktive" Tito je odredio svog posebnog savjetnika za sigurnost, generala KOS-a Ivana Miškovića Brka. No, kao što je poznato, Udba se je tim aktivnostima bavila i prije te Titove „Direktive", a jedna od ključnih osoba u KOS-u za suradnju s Udbom po tim pitanjima, bio je upravo taj isti general Mišković.

Titovi obavještajci za specijalne zadatke

Roditelji Ivana Miškovića bili su rodom iz Premanture kod Pule, gdje se je i on rodio 1920. godine. Samo deset mjeseci nakon njegova rođenja obitelj se preselila u Slavonski Brod. Prema uvodnim napomenama u razgovor s njim u propalom tjedniku „Nacional", Ivan Mišković je već s 15 godina, pod utjecajem starijeg brata Milana, postao član SKOJ-a, a ubrzo i KP („Ivan Mišković – uzbudljiv život Titova kontraobavještajca", „Nacional", 23. lipnja 2006.). S bratom Milanom, kratko nakon uspostave NDH, točnije na dan napada Hitlera na Sovjetski Savez, odmetnuo se u partizane. Tamo su im se, prema pisanju „Nacionala", pridružili otac, majka i još četvero braće i sestara. Ivan Mišković je sudjelovao u organiziranju partizanske pobune na području zapadne Slavonije, da bi kraj rata dočekao kao visoki oficir zloglasne OZNE.

Vlastitu partizansku karijeru opisao je u knjizi „Vojna pozadina u Slavoniji 1941 – 1945" („Vojnoizdavački zavod", Beograd 1982.). Ivan Mišković je nakon reorganizacije OZNE 1946. imenovan načelnikom KOS-a u Novom Sadu, a potom pomočnikom Jefte Šašića, šefa cjelokupnog KOS-a JNA, da bi 1963. nasljedio Šašića na poziciji glavnog jugoslavenskog vojnog špijuna. Otprilike u isto vrijeme Tito je njegova brata Milana imenovao saveznim ministrom unutarnjih poslova. Braća Mišković odužila su se Titu 1966. kad je trebalo detronizirati Aleksandra Rankovića te su nakon tzv. Brijunskog plenuma postali najpovjerljiviji čuvari njegova režima.

Ivan Mišković je na poziciji šefa KOS-a ostao do sredine 1971. kad je preuzeo dužnost specijalnog savjetnika predsjednika Republike i Vrhovnog komadanta za pitanja sigurnosti. U toj ulozi je, nakon Karađorđeva, koordinirao slamanjem Hrvatskog proljeća, to jest smjenom partijskog rukovodstva u Zagrebu na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, ali i uhićenjima i procesuiranjima hrvatskih domoljuba, među njima i Franje Tuđmana i Brune Bušića. Njih dvojica su, zajedno s dr. Dragutinom Šćukancem, bili optuženi da su širili „neprijateljsku propagandu" i kontaktirali sa „Stephenom Vuglenom, agentom jedne strane službe" (Franjo Tuđman: Petrinjska 18, Naklada PIP, Zagreb – 2003.). Prema određenim izvorima, Tuđman, Bušić i Šćukanac su bili predviđeni za osude na vrlo visoke zatvorske kazne, zbog čega im je u optužnici inkriminirano djelo „špijunaže". Ta je odluka promijenjena, navodno zahvaljujući intervenciji tadašnjeg Tuđmanovog kućnog prijatelja, književnika Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita. Tito je, prema tim izvorima, na zamolbu Krleže naložio Ivanu Miškoviću da istraži optužbe protiv Tuđmana. Nije poznato što je točno, kratko prije početka suđenja, Mišković referirao Titu na Brijunima, ali je Tito nakon toga navodno poručio novom partijskom vodstvu u Zagrebu: „Tuđmanu ne pakovati!" Presuda je izrečena 13. listopada 1972. Prvooptuženi Bruno Bušić je osuđen na dvije godine zatvora, kao i trećeoptuženi Franjo Tuđman, dok je drugooptuženi Dragutin Šćukanac dobio četiri godine zatvora.

Drugi Mišković, Milan, u međuvremenu je bio prekomadiran u Zagreb na mjesto člana predsjedništva SRH u kojem je bio zadužen za „unutrašnju politiku i državnu sigurnost". U toj ulozi je sudjelovao u odlučivanju o likvidaciji Brune Bušića koji je, nakon puštanja iz zatvora, pobjegao u inozemstvo i postao jedan od lidera hrvatskog političkog iseljeništva. No, Milan Mišković je početkom rujna 1978., dakle nešto više od mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu, poginuo je u prometnoj nesreći na autoputu vraćavši se iz Slavonskog Broda u Zagreb. S njim u automobilu se našao i Ivica Račan, tadašnji član IK CK SKH, koji je zadobio teške ozljede glave (više u B. Vukušić: „Likvidacija Brune Bušića – opstruirana istraga i sudska farsa u Zagrebu", "Hrvatski križni put", Zagreb 2012.).

U međuvremenu, zapravo još 1973., zbog sukoba s Jovankom Broz, Ivan Mišković je bio detroniziran (Žarko Jokanović: „Jovanka Broz – moj život, moja istina", „Blic", Beograd 2013.) te je do umirovljenja obnašao počasnu dužnost predsjednika Savjeta za civilnu zaštitu SFRJ. Franjo Tuđman mu se je odužio 1993., o čemu je Mišković posvjedočio u spomentom razgovoru u „Nacionalu": „Kad sam se vratio iz Beograda u Prematuru, ostao sam bez mirovine, i Tuđman je za mene intervenirao preko Hrvoja Šarinića. Ne znam kako je saznao za moje probleme, ali nazvao me Šarinić i vrlo brzo mi je priznato pravo na mirovinu".

KOS lovi „Fischera"

Zahvaljujući svojevrsnoj pedantosti KOS-a, a još više uvjerenju da dokumenti o njegovom radu nikada neće pasti u „nerpijateljske" ruke, ostao je sačuvan pisani trag o upletenosti Ivana Miškovića još krajem 50-tih godina prošloga stoljeća, dok je bio pomočnik šefa KOS-a Jefte Šašića, u akcije otmica i ubojstava političkih neistomišljenika u inozemstvu.

Sredinom svibnja 1955. u Austriju je pobjegao oficir KOS-a Petar Tlaker (rođen 11. srpnja 1930. u Beogradu). Čim su to doznali, KOS i Udba istog trena su aktivirali sve svoje suradnike u inozemstvu i zemlji sa zadatkom da doznaju pozadinu i razloge Tlakerova bijega, ali i njegove planove u emigraciji. Na temelju početnih informacija, njegov čin promatralo se kao najvjerojatnije avanturizam, dok u Beograd nisu pristigla izvješća o Tlakerovoj kooperaciji s austrijskom i njemačkom tajnom službom. Uskoro su Udba i KOS uspjeli pribaviti preslike izjava i izvješća koja je Tlaker dao u Austriji i Njemačkoj, u kojima je opisao organizacijsku strukturu KOS-a, dao detaljne podatke o njegovim kadrovima i naveo brojne KOS-ove akcije. Tada je nad Tlakerom zavedena obrada pod kodnim nazivom „Fischer" s konačnim ciljem – njegove otmice i dovođenja u Jugoslaviju ili likvidacije u inozemstvu.

U dosijeu kojega je o njemu formirala Uprava bezbednosti JNA (III. odelenje, nemački referat) u Beogradu, nalaze se preslike originala i prijevodi Tlakerovih izjava u Austriji i Njemačkoj. Prve izjave koje je dao nakon bijega u Austriju nose datum od 21. i 29. lipnja te 2. srpnja 1955. Krajem te godine Tlaker se prebacio u Njemačku, prema KOS-ovoj procjeni – ilegalno uz pomoč njemačke obavještajne službe: „Zna se da je neko kratko vreme bio u logoru Walka kod Münchena. Jedan neutvrđeni vremenski period proveo je i na radu kod Amerikanaca u Zapadnoj Nemačkoj". U centrali KOS-a u Beogradu (Nemanjina 9) donesena je odluka da se slučaj povjeri majoru Dragi Zvonaru: „2.XI.1957. – Zvonar prvi put u svojim beleškama pominje Tlakera – prima u proučavanje njegov predmet". Dvadeset dana kasnije, 21. studenoga 1957., kako piše u dosijeu, „Zvonar je tog dana do 11 časova referisao pukovniku Maranu, a posle toga pukovniku Miškoviću". Već sutradan je „formirao grupu za rad: Uroš Nikolić, Mišić, Stanković i pojedinačno im dao zadatke...". Pet dana kasnije, 27. studenoga, Zvonar je posjetio „Zvonka Lučića u Koordinacionom odelenju DSIP". Citiramo dosije: „i izgleda sa njim razgovarao o kombinacijama za dovođenje Tlakera. Kako se iz beležaka vidi, Lucić je smatrao da je to moguće 'fizički pogotovo, ali otežano'." Šest dana nakon toga slučaj je razmatran na najvišoj vojno-obavještajnoj razini: „5.XII.1957. – puk. Mišković referisao je o dosad učinjenom drugu generalu /Jefti Šašiću/. Prisutan Zvonar".

„Brk" odlučuje od otmicama i likvidacijama

Nakon iznošenja plana i dobivanja načelne suglasnosti, major Zvonar počeo se pripremati za put u München. U dosijeu piše: „Dve alternative u pogledu Tlakera: dovesti ga živog ili ubiti. Postavio je sebi cilj da u smislu ove dve mogućnosti izvidi situaciju i primenu određenih kombinacija". Zvonar je usput posjetio jugoslavenski konzulat u Beču, pa onda i u Münchenu. Potom je izvidio mjesta Tlakerova stanovanja i kretanja. U Beograd se vratio 3. siječnja 1958. i podnio izvješće: „Po povratku iz Nemačke i Austrije Zvonar u kratko opisuje svoje razgovore, konstatujući da konzulati u Minhenu i Beču nisu dosad radili na Tlakeru, nemaju za to velike mogućnosti niti su za to raspoloženi" (podcrtao nepoznati analitičar u beogradskoj centrali KOS-a). U svrhu akcije protiv Tlakera, Zvonar se odlučuje angažirati suradnicu „Bosu", pravoga imena Bosa Milosavljević, barsku damu koja je operirala u Münchenu. Također, povezuje se s visokim dužnosnikom savezne Udbe Koljom Selakovićem koji je imao pogodnog suradnika u Münchenu – „Boru II", pravog imena Dragiša Milojković.

Razlog kontakta Zvonara sa Selekovićem objašnjen je u dosijeu: „11.II.1958. - Prema Zvonarevoj zabelešci, Drina Pekić iz UDB za Jugoslaviju tog dana angažovala za rad na Tlakeru 'Boru II' /Milojković Dragišu/. On je pristao s tim da ga se povezuje jedino sa Koljom Selakovićem, takođe iz UDB FNRJ". Nadalje se objašnjava zašto se major Zvonar odlučio za „Boru II" kao izvršitelja: „Za 'Boru' Zvonar kaže da je vezan za nas, da već ima iskustva u 'krađi ljudi', on bi ispitao situaciju u kojoj živi Tlaker i izveo akciju". Sljedećeg dana, 12. veljače, Zvonar upisuje napomenu „da je situacija sazrela da se poduzme akcija koja bi okončala slučaj". No, sutradan, 13. veljače 1958., kapetan Nikola Živković upisao je zabilješku: „Kolja Selaković iz UDB FNRJ tog dana bio kod pukovnika Miškovića i obavestio ga o angažovanju 'Bore II' za Tlakera. Puk. Mišković rekao da je stvar prejudicirana, da je realno treba razmotriti, da 'Bora' za sada ništa ne radi jer nije aktuelno, da će se sve, kada bude trebalo odvijati sa našim znanjem, da se 'Bori' da šifra kako bi se kasnije neko mogao povezati s njim". Također, uz prije spomenutu napomenu majora Zvonara, nalazi se vlastoručna zabilješka: „Pukovnik Mišković /beleška na predlogu/: pripremiti bez zaletanja, referat – odluka, Bora samo deo posla, mašine i avion".

Napokon je stiglo odobrenje: „8.IV.1958. – Tog dana Zvonar i Selaković kreću u Beograda za Minhen po ranije pomenutom zadatku". Zvonar se 14. travnja 1958. sastao s „Bosom". U dosijeu piše o njihovom kontaktu: „Kako Zvonar konstatuje, rado je primila ponuđenu suradnju i sama je nabacila Tlakera...". Dana 22. travnja Zvonar se sastao i s „Borom II": „Kako kaže, iskristalisana je čitava stvar, akcija, naročito opremanje /padobranski kombinezoni, kamion itd./ Troškovi 31.500 DM. 'Borina' namera je da već 26.IV. angažuje organizaciju /izbeglice iz I. Nemačke, već imaju iskustva, vođa Heinz, artistički impresario/ koja bi izvela akciju". No, akcija je odgođena: „'Direktor' iz Beograda telefonski javio Zvonaru 'da nema odobrenje od banke i da stvar treba prethodno prodiskutirati". Major Zvonar se vraća u Beograd i pojavljuje se sumnja da je njemačka policija otkrila planove KOS-a. Zvonar ne odustaje i ponovno 23. svibnja odlazi u München gdje mijenja plan i odlučuje vrbovati Tlakera. Sastaje se s njim 26. svibnja 1958. u stanu suradnice „Bose". Razgovaraju oko tri sata kad u stan upada njemačka policija i uhićuje Zvonara. Nakon nekoliko dana protjeravaju ga u Jugoslaviju. Iz KOS-ove rekonstrukcije događaja saznaje se da su „Bosa" i „Boro II" još ranije bili otkriveni kao jugoslavenski agenti i prevrbovani od strane njemačke tajne službe s ciljem da se u dvostrukoj igri pripremi teren za uhićenje i vrbovanje majora KOS-a Zvonara.

Sin kao otac

Ivan Mišković ima sina Zorana koji je u prije spomenutom članku u „Nacionalu" predstavljen kao dugogodišnji „generalni sekretar vlade SFRJ, u vrijeme dok su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković". No, osim spomenute dužnosti u vladi SFRJ, Zoran Mišković obavljao je još dva vrlo zanimljiva posla – bio je tajnik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića i direktor prestavništva INA-e u Budimpešti u vrijeme Sanaderove prodaje te kompanije mađarskom MOL-u.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik