Mnogo je onih kojima je dan analitički dar. Većinom, zaigrani uočavanjem, mjerenjem i ispitivanjem uzročno-posljedičnih veza među dijelovima, počesto zanemaruju cjelinu, u pravilu ni ne pitajući se o svrsi svojega rada. Provodeći vrijeme u stalnoj sumnji, nesposobni odijeliti bitno od nebitnog, nerijetko potvrđuju onu staru izreku kako puno analize vodi do paralize, nemogućnosti bilo kakvog djelovanja, čak niti uobličavanja neke suvisle misli.

Nemalo ih je pak koji se lako oduševljavaju velikim idejama, pa postavljaju zvučne i uhu zavodljive teze, jednako pritom zanemarujući analitičke rupe u svom promišljanju, kao i prostor i vrijeme u kojem su osuđeni prebivati i eventualno svoje ideje provoditi. Ipak, većina učenih ljudi, bilo da su skloniji gubiti se u pretjeranom razmatranju detalja ili pak postavljanju velikih teza, kloni se pokušaja bilo kakve provedbe svojih ideja u praksi. Jer sklisko je to tlo. Praksa je uvijek "prljava", nikad idealna. Stoga je udobnije zadržati se u sigurnosti riječi i tako ostati "čist". I naravno, svako ostvarenje drugoga, onoga koji se usudio probati, prezrivo podvrći minucioznoj kritici kako bi se oprala vlastita savjest i nedostatak hrabrosti.

I među ljudima koji su ostavili znatan trag u povijesti malo je onih kojima su dani darovi analitičkog promišljanja i na njemu temeljenog stvaranja suvislih ideja i programa pa da su ih k tome još i voljni pokušati provesti u djelo. Još manje ih je koji su u tomu uspjeli i skrenuli kotač povijesti s već utabane staze. Jedan od njih svakako je bio dr. Franjo Tuđman – prvi hrvatski predsjednik. Razumijevajući međunarodni kontekst svoga vremena, utjecaj silnica politika svjetskih sila, te uočavajući fine razlike među njima, Tuđman je uspio izraziti i hrvatskom narodu ponuditi ideju i program koji će biti izraz njegovih prirodnih težnji za vlastitom samostalnom državom. Ne neku "veliku univerzalnu ideju" s kakvima elite velikih naroda i međunarodni krugovi moći vole eksperimentirati na malim narodima, bilo koristeći ih kao sredstvo u međusobnim igrama, bilo dovodeći ih u stanje trajne podložnosti. Takve ideje obično zdušno prihvaćaju pa potom narod njima "šopaju" oni koje "najmi stranac da nam metne lanac".

Franjo Tuđman se nije sakrio u zavjetrinu iza nekog memoranduma, promatrajući iz prikrajka što će se dogoditi. Suprotno tome, usudio se stati na čelo hrvatskog naroda u trenutcima kad se lomila povijest, pa ga nošen rijetko viđenom osobnom pokretačkom voljom i strašću, spreman bez odstupnice ići do kraja, povesti u borbu da napokon postane "svoj na svome". Cilj bez sumnje ambiciozan, a okolnosti za njegovo ostvarenje, iako najpovoljnije u bližoj nam povijesti, još uvijek nepovoljne. Jer ispočetka, tom se naumu protivio cijeli svijet. Svijet najbolji i najgori, kako je Franjo znao reći. Najbolji jer drugog nemamo, a najgori jer je sa svom svojom bešćutnošću, užasima i grozotama takav kakav jest. I na čuđenje, čak i zaprepaštenje tog i takvog svijeta uspio je ispuniti tri velika cilja: izboriti međunarodno priznanje hrvatske države, očuvati njezinu teritorijalnu cjelovitost, te omogućavanjem preduvjeta za mirovni sporazum u BiH osigurati stabilnost neposrednog susjedstva. Sve to u samo pet godina! Što reći nego da je vjerojatnost pojave takve osobe na pravom mjestu u pravo vrijeme u jednom tako malom narodu toliko sićušna da ju je razumnije pripisati Providnosti nego slučaju.

A potom, iako obolio tijelom, Tuđman je i umom i duhom ostao zdrav, zdraviji i od onih tjelesno najzdravijih. U to vrijeme njegova upozorenja koje će bliska budućnost potvrditi mnogima su izgledala nevjerojatno i prilično paranoično. Od raznobojnih vragova koji su za "Judine škude" spremni prodati se i izručiti Hrvatsku vragu, preko ranih inicijativa za okupljanje zemalja "na ovim prostorima" pod jednu kapu, sad pod drugim imenom, sve do krajnjeg cilja Haškog sudišta tj. osude njega samog i najbližih mu suradnika. "Stari" pretjeruje, "prolupao je", bolestan je pa mu ne treba zamjeriti, mislili su mnogi, čak i dobronamjerni, ali tad još uvijek "mladi". Tih "mladih" u to vrijeme nije manjkalo, a nemalo ih je takvima, bez obzira na protek vremena, ostalo i dan-danas.

Tko puno radi - za razliku od onog tko ništa ne radi i u stalnom je grijehu - izlaže se riziku i da koji put pogriješi. Među prigovorima na djelo Franje Tuđmana ističu se dva koja na prvu zvuče vrlo ozbiljno: neprovođenje lustracije i težak položaj hrvatskog naroda u BiH! O iznimno popularnim kritikama vezanim uz gospodarstvo dovoljno je tek reći kako je stanje u njemu u najvećoj mjeri određeno političkim kontekstom, sve ostalo je manje-više "u pet deka". A na smjer koji je Tuđman tu zacrtao – neovisna Hrvatska na putu prema euro-atlantskim integracijama – ne može biti nikakve zamjerke. Uz to, teško se oteti dojmu kako se i prema onih "pet deka" u Tuđmanovo vrijeme pristupalo neusporedivo ozbiljnije, poštenije i budnije nego u vrijeme njegovih nasljednika.

Vezano uz spomenute dvije ozbiljne primjedbe vrijedi spomenuti kako je napuštajući ovaj svijet prvi, za mnoge emocionalno i jedini, hrvatski predsjednik oba ova pitanja ostavio u najmanju ruku "u egalu", i nikako ne može biti odgovoran za pogoršanja nastala uslijed (ne)djelovanja njegovih nasljednika. Naime, iako lustracija formalno nije provedena, ostavljen je - posve u duhu proklamirane politike pomirbe na vrijednostima Domovinskog rata - prilično uravnotežen raspored kadrova u državnim i društvenim institucijama. Uravnotežen kad se s jedne strane vage gledaju oni povezani sa strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma, a s druge strane oni koji to nisu bili a iskazali su svoje vrline u Domovinskom ratu. Također, u trenutku Tuđmanova odlaska s političke i životne pozornice BiH Hrvati su, u skladu s ishodom rata i Daytonskim mirovnim sporazumom, još uvijek imali polovinu vlasti u bošnjačko-hrvatskoj federaciji i trećinu vlasti na razini države BiH. Nakon Tuđmanovog odlaska u vječnost i žurno provedene restauracije "meke" replike već proživljenog totalitarizma nametnutog nam s Istoka, ovaj put, ironično, instaliranog sa Zapada, naglo dolazi do drastičnog pogoršanja u oba navedena područja. U Hrvatskoj se potiho lustriraju oni kadrovi koji se nisu našli na liniji proklamirane detuđmanizacije, dok status Hrvata u Federaciji BiH postaje sve sličniji onome Bošnjaka u Republici Srpskoj, ratnih gubitnika u tom entitetu.

Kako bilo, zadatak uklanjanja na interese hrvatskog naroda pogubnih posljedica događanja u zadnjih petnaest godina u obje mu domovine danas nije na Tuđmanu, već na našem pokoljenju. No, tko bi to mogao provesti?

Podsjetimo, s obzirom na tada neizbježne ratne okolnosti, jedna od ključnih kompetencija Franje Tuđmana bilo je njegovo vojno obrazovanje i iskustvo, kao i poznavanje mentalnog sklopa protivnika u čijim je redovima proveo neko vrijeme, prilično rano uvidjevši da mu tamo nije mjesto. Danas je malo onih među politički aktivnima kojima su iznutra poznati načini rada i instrumenti kojima raspolažu strukture nositeljice mentalnog a bome i dijela operativnog naslijeđa komunističkog totalitarizma. I još k tome da su te strukture, zasad tek na riječima, spremni demontirati i Hrvatsku retuđmanizirati, u stvari vratiti joj samopouzdanje i dostojanstvo. Dakle, malo je onih koji zadovoljavaju nužan uvjet da se uhvate u koštac s tom "hobotnicom s tisuću krakova". A jesu li iskreni i ispunjavaju li i dovoljne uvjete za to, nikako ne možemo doznati prije nego što im vlast dopadne u ruke. No, očito je da slično, kao i u Tuđmanovo vrijeme, drugih koji bi ispunjavali već i navedeni nužan uvjet nema na vidiku. Ostavimo li čak i emocije po strani, "zna se" da i u ovo novo prijelomno vrijeme Hrvati imaju samo jedan izbor. Baš kao što su ga imali i devedesete godine prošloga stoljeća.

 

Grgur S.