Komunistička rehabilitacija Jakova Blaževića ususret kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca
Prošle godine, 10. prosinca, dok je hrvatski narod sa zahvalnošću obilježavao 15. obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na zagrebačkom Mirogoju, u potpunoj tajnosti, događalo se drugo upokojenje nekadašnjeg partizanskog prvoborca i okružnog tužitelja, ratnog zločinca Jakova Blaževića.
Naime, toga su dana u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH prenešeni Blaževićevi zemni ostaci iz obiteljske u grobnicu narodnih heroja. Iako je Blažević umro na isti dan 1996., takozvani antifašisti sjetili su se tek nakon 18 godina pokopati ga u komunistički mauzolej i na taj način iskazati mu „dužno“ štovanje. Zašto baš sada?
Početkom prošle godine iz Vatikana je stigla vijest kako će blaženi kardinal Alojzije Stepinac biti uskoro proglašen svetim. Hrvatskim medijima to je potvrdio i kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih koja ima najveću odgovornost u propitivanju svetosti budućih svetaca. Javnost u Hrvatskoj dočekala je to s odobravanjem. No, manji broj medija, nevladinih organizacija kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve tu vijest primili su sa zadrškom ili pak s neodobravanjem. Počela je ponovna histerija oko takozvane Stepinčeve odgovornosti za progon svih nekatolika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Jedna od grupacija koja se jasno usprotivila Stepinčevoj kanonizaciji bio je i SABA RH koji je, u maniri nekadašnjeg tužitelja Jakova Blaževića, Stepincu ponovno presudio za njegovu kontrarevolucionarnu djelatnost i suradnju s ustašama. Počasni predsjednik tog saveza Stipe Mesić također je izjavio kako to ne bi bilo mudro jer bi narušilo odnose u Hrvatskoj.
Jakov Blažević bio je najodgovornija osoba u procesu protiv Stepinca. Naravno, svoje djelovanje s ciljem diskreditacije nadbiskupa Stepinca nije mogao provoditi bez znanja tadašnjeg despota Josipa Broza. To je u svojoj knjizi „Povijest i falsifikati“ i sam priznao. U završnoj riječi tužitelja Blaževića u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, u kojem je sebi namijenio ulogu i suca i odvjetnika, Jakov Blažević kaže sljedeće: „Mi ovdje, drugovi suci, imamo pred sobom zločince. Nisu to neki novi zločinci koji su se formirali tokom zadnje godine dana, nakon oslobođenja naše zemlje. To su stari saveznici i sluge nacifašizma i stranog imperijalizma. I oni ne znaju i ne mogu ništa više drugo raditi nego, čim dobiju vezu i mogućnost osloniti se na neki drugi imperijalizam, ponovno se aktivirati, poći starim putem i služiti novom imperijalističkom gospodaru koji im otvara nade i perspektivu na uspostavu 'staroga', stare pljačke i nenarodne vlasti“.
Nije tajna da je komunistički zločinački režim sebi dodijelio ulogu nametnuti hrvatskom narodu doživotnu hipoteku genocidnosti. Za realizaciju tog nauma trebalo je oblatiti sve njegove prvake, uključujući i duhovnog oca kakav je bio kardinal Stepinac. Licemjerstvo tadašnje vlasti odražavalo se u činjenici kako je Stepinčeva propovijed izrečena na nedjelju Krista Kralja 1943. u kojoj je nadbiskup snažno napao ustaški režim i rasnu politiku, raspačavala po šumama za propagandne potrebe partizana, a čak ju je prenio i Radio London. Samo dvije godine kasnije, Stepinac je postao omrznuta ličnost, ne zbog tobožnje suradnje s ustašama (to je partizanima bio samo alibi), već zbog evanđeoskog svjedočenja o pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu.
Preseljenje posmrtnih ostataka Jakova Blaževića i skora kanonizacija kardinala Stepinca uzročno posljedično su povezani. S obzirom da se Stepinčeva kanonizacija bliži, na sve načine treba se odgovoriti protumjerom i rehabilitirati njegovog egzekutora. Činjenica da 18 godina nakon smrti, SABA pokreće ovo pitanje, i da bi stvar bila gora, u potpunoj tajnosti, govori da mrzitelji katoličke crkve i hrvatskog naroda nikako ne mogu prihvatiti povijesnu veličinu kardinala Alojzija Stepinca. Rehabilitirati Jakova Blaževića na ovakav način potpuno je u suprotnosti sa saborskom deklaracijom kojom se proces protiv Alojzija Stepinca proglasio montiranim i ništavnim te rezolucijom Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima. Ususret kanonizaciji kardinala Stepinca, pokušava se rehabilitirati zločinačka ideologija koja je direktno odgovorna za nesretnu sudbinu i podjarmljivanje cijelog hrvatskog naroda. Uz sveca Stepinca, komunistički sljedbenici moraju imati i svog „sveca“ kako bi sutra mogli imati uporište u negaciji Stepinčeve svetosti.
Ovakva prljava rabota odvija se u srcu Europe, u zemlji koja je članica Europske unije i koja namjerava postati dijelom zapadne civilizacije. Oživljavanjem mračnih ideologija, rehabilitacijom ratnih zločinaca, postojanjem trgova koji nose imena najvećih krvnika, današnja Hrvatska nema budućnosti. U ovim okolnostima, ponovno se postavlja pitanje lustracije koja će konačno i za sva vremena zatvoriti vrata stravičnim reliktima prošlosti kako bi Hrvatska konačno postala normalna i uljuđena zemlja. Na tom putu svima bi nam uzor trebao biti blaženi kardinal Alojzije Stepinac, budući svetac hrvatskog naroda i univerzalne crkve. Njegova ljubav prema hrvatskom narodu i Domovini te prijezir prema svim oblicima totalitarizma vječna je i nepresušna inspiracija.
Tomislav Stipić