Logo

Nije to bilo samo ubojstvo kralja Aleksandra Karađorđevića: u atentatu 9. Listopada 1934. U Marseillu ubijen je i francuski ministar vanjskih poslova Jean Louis Barthou, negdašnji francuski premijer (1913.), potom ministar rata (1920.), dopresjednik Vlade i ministar pravde (1926.), član Francuske akademije (1918.), i Veliki majstor Velike lože Francuske (Grand Orient de France)... ugledan te izuzetno utjecajan političar i član najvišeg francuskog establishmenta briljantne društvene i političke karijere.

Zapravo ostaje nejasno tko je bio prava žrtva Marsejskog atentata, a tko kolaterala, jer smrt ministra vanjskih poslova nije do kraja raspetljana nego se sve uguralo pod atentat na jugoslavenskog suverena. Bez obzira na činjenicu da Louis Barthau nije poginuo od atentatorova metka, još i danas francuska akademska javnost i službena povijest za njegovu smrt okrivljuje hrvatske teroriste.

Kralj Aleksandar ubijen je s četri hica u prsa iz atentatorova pištolja; francuski ministar ranjen je u desnu nadlakticu i odmah nakon atentata u 16 sati i 20 minuta prebačen je u operacionu salu bolnice „Božji dom“ gdje je istog dana izdahnuo već u 17 sati i 40 minuta. U njegovu je smrtovnicu upisano da je umro od iskrvarenja (podlaktice)?! To se ni na udaljenoj bojišnici daleko od civilizacije nije smjelo dogoditi.

Prema službenim podacima i prihvaćenim povijesnim činjenicama, organizatori atentata su bili zakleti neprijatelji Karađorđevićevog monarhističkog fašizma: ustaški HMRO i makedonski VMRO pa je tim sljedom jasno da je cilj bio atentata kralj Aleksandar. Atentator je bio Vladimir Georgijev Kerin, VMRO-vac poznat pod nadimkom Vlado Černozenski koji je u Francusku doputovao s češkom putovnicom (dobio ju je u Češkom konzulatu u Zagrebu), i taj dio je za službenu povijest nedvojben i registratori s dokumentima uredno su odloženi. Jedan od organizatora atentata bio je Dido Kvaternik, a neposredni pomagači atentatoru bili su Mijo Kralj, Ivan Rasić i Zvonimir Pospišl i svi su oni u Francusku doputovali s lažnim putovnicama koje im je priskrbila mađarska Služba. Odmah po atentatu oni su uhićeni i uskoro im je suđeno u Francuskoj.

No mnoge su okolnosti i činjenice zamračene i nije sve tako jasno i jednoznačno: prije svega činjenica da je u posljednjem trenutku francusko osiguranje odlučilo da se službeni blindirani automobil zamijeni kabrioletom!? Takav sigurnosni propust odabirom neblindiranog automobila je očit, namjeran? tim više jer je talijanska Služba, koja je bila upućena u aktivnosti ustaša i VMRO-a, dojavila francuskoj Službi da se sprema atentat na kralja Aleksandra, a ista je obavijestila i jugoslavenskog veleposlanika u Parizu, Miroslava Spalajkovića. Mađarska služba je učinila to isto. Jugoslavenski je veleposlanik na vrijeme, to isto jutro, obavijestio kralja Aleksandra o dojavi; međutim od planiranog puta se nije odustalo i nastavilo se prema protokolu programa posjeta.

Obdukcijom francuske policije u njihovu službenom izvještaju od 9. listopada 1935., dakle godinu dana nakon atentata, koji su sastavili i potpisali dr. G. Béroud ravnatelj Policijskog stručnog laboratorija u Marseillu i P. Gatimel stručnjak za oružje, nedvojbeno stoji da je kralj Aleksandar ubijen s četiri hica i sva ispaljena iz istog atentatorova pištolja, Mauzera C 96, ali je isto tako nepobitno ustanovljeno da Louis Barthou nije ubijen atentatorovim pištoljem nego službenim žandarmerijskim oružjem. To jest na njega je pucano iz policijskog oružja blindiranim metkom od 8 mm, model 1892. Ista su zrna nađena i u tijelu atentatora koji je nalicu mjesta sasječen policijskim sabljama i upucan s nekoliko metaka. Naime francuska žandarmerija, upravo je iz tih razloga forenzičarskog razlikovanja, uvela takav pištolj kao službeno oružje pa je pristup tom službenom oružju bio strogo ograničen i atentatori nisu mogli do njega.

Zbog previše nepoznanica moguć je čitav niz kombinacija; najbezazlenija pretpostavka, i ta je svima odgovarala, da je francuskog ministra vanjskih poslova pogodio zalutali policijski metak. Bilo bi dakle najjednostavnije to priznati i sve podvesti pod nesretni slučaj. Međutim bez obzira na spomenuto policijsko izvješće, za ubojstvo Louisa Barthoua francuska javnost i povijest za kraljoubojstvo krivi ustaše, a sam atentator Makedonac Vladimir Georgijev Kerin i VMRO polako pada u povijesni zaborav. Na službenim stranicama Francuske akademije i danas piše da je njihov član, Louis Barthou, poginuo u atentatu kojeg su izveli hrvatski teroristi. A Francuskoj akademiji se u Francuskoj vjeruje.

Jean Louis Barthou je bio izuzetno moćna osoba Francuske: član Akademije, predsjednik vlade, ministar pravde, a poslije i ministar vanjskih poslova Francuske, visoko pozicioniran slobodni zidar, i osoba dobro upućena u europsku politiku. Sve je to možda važno u rasvjetljavanju okolnosti njegova stradanja, i ne treba zaboraviti da je Barthou u lipnju iste godine u Beogradu uvjeravao kralja Aleksandra da se odrekne Njemačke i stupi u savez s Francuskom, Italijom i SSSR-om, istovremeno radio na Franco – Sovjetskom sporazumu... Ostaje činjenica da ga nisu ubile ustaše nego je (slučajno ili namjerno?) poginuo od policijskog metka. Artefakte treba iznijeti zbog povijesne korektnosti, ako ni zbog čega drugog, a ono najviše da se spriječe loše posljedice u budućnosti.

Od kraljoubojstva u Marseillu 1934. u tadašnjoj se Jugoslaviji pojačao srpsko-srbijanski teror nad Hrvatima i Makedoncima; posebno Hrvatima. Hrvatima to niije nikad oprošteno i teror nad njima drastično se pojačao. Međutim sav taj žandarmerijski teror do Rata i četnička klanja za vrijeme Drugog svjetskog rata, tek su uvod u ono što se dogodilo kad je 1944. četnička kokarda zamijenjena petokrakom, kad je u poraću u ime osvete nad „srpskom nejači“, nikad se ubojstvo kralja previše ne spominje, likvidirano na stotine tisuće Hrvata.

Začudna je činjenica da ni Srbi ni Srbijanci nisu na velika zvona spočitavali Hrvatima kraljoubojstvo u Marseillu. Bez obzira na pojačan progon Hrvata u kraljevini Jugoslaviji nakon atentata, nije uslijedila srpsko-srbijanska osveta u punoj namjeri i po akinđijskoj naravi tog „nebeskog naroda“. Za vrijeme NOB-a atentat u Marseillu nije se previše spominjao; ne treba posebno naglašavati da je KPJ blagonaklono gledala na takvu vrst eliminacije pravog klasnog neprijatelja. Isto kao i na Velebitski ustanak u rujnu 1932., koji je napadom na žandarmerijsku postaju u Brošanima pokraj Gospića, podigao UHRO (Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija), a podržali komunisti, pa je tako „Proleter“, organ CK KPJ u svom broju od 28. prosinca 1932. objavio da Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.  

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije i ustaše i komunisti borili su se protiv monarhističkog režima Karađorđevića; zajedno su robijali i poenekad kovali zajedničke planove. Ni nakon rata atentatom na kralja Karađorđevića boljševistički povjesničari nisu se posebno bavili: za njih je kraljoubojstvo bilo učinjeno junačko djelo počinjeno u kontekstu klasne borbe i proleterske revolucije. Čak ni srpsko-srbijanska historijografija nije Hrvatima previše spočitavala Marseille; na tome nije inzistirao ni obnovljeni četnički pokret s Vukom Draškovićem na čelu početkom devedesitih. Nisu li baš to novo četništvo jednom „uneredilo“ prijestoljonasljednika Karađorđevića prilikom njegova posjeta Oplencu...........?

Sve ove godine Domovinskog rata takve optužbe ne stižu čak ni od četničkog vojvode Šešelja; atentat u Marseillu stavljen je pod tepih?! U isto vrijeme Hrvati s pravom nisu nikad zaboravili Račićev atentat na Stjepana Radića i drugih u beogradskoj skupštini?!

Svoj bijes i mržnju prema Hrvatima Srbi i Srbijanci debelo su namirili stotinama tisuća ubijenih i unesrećenih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata. Srbi i Srbijanci nisu se mogli u tolikoj mjeri osvetiti za vrijeme Drugog svjetskog, četnička klanja po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nisu bila dovoljna mjera njihovoj osvetničkoj mržnji prema Hrvatima, ali se prigoda ukazala kad im je Tito ponudio amnestiju, kad su (samo privremeno na jedno duže vrijeme) rašili kokardu i na njeno mjesto prišili petokraku. Međutim osveta nije mogla biti izvršena u ime uvijenog kralja, jer komunizam se čvrsto odredio protiv kralja i povratka Karađorđevića na prijestolje. Strpili su se do 1945., a onda su petokraka i komunizam poslužili svrsi masovne osvete nad Hrvatima..

Puna i cjelovita osveta za ubijenog kralja prigodno je (iz)vršena pod komunističkom petokrakom nakon završetka Drugog svjetskog rata. Mit o Jasenovcu s preko sedamsto tisuća u njemu ubijenih Srba, o hrvatskoj zločinačkoj genetici samo je osveta Hrvatima za atentat na kralja Aleksandra i početak pravog srpsko-srbijanskog prisajeddinjenja hrvatskih zemalja. Započelo je s partizanskim generalom Milanom Bastom, političkom komesaru 51. Vojvođanske divizije, iz koje je regrutiran najveći broj partizanskih egzekutora. Zapravo je sve počelo desetak dana prije kad je Klagenfurtskom zavjerom 12. svibnja 1945. Dogovorena drugačija sudbina izbjeglih civila i od strane Britanaca zarobljene vojske u Austriji. Sudbina nekoliko stotina tisuća bespomoćnih bila je zapečaćena. Tada je po sugestiji Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri Glavnom stožeru savezničkih oružanih snaga, britanski feldmaršal Harold Aleksander donio odluku i zapovijed (FX 75383) o prisilnoj repatrijaciji civila i vojske izbjegnute iz Jugoslavije partizanima maršala Tita. Nije nikad nađen odgovor u ime koga je MacMillan donio takvu političku odluku? Glavni stožer savezničkih oružanih snaga nije mogao donijeti političku odluku, jer su ratna djelovanja bila prestala; riječ je o civilima i zarobljenicima. Premijer Churcill ne bi se nikad složio s takvom odlukom, znao je da to znači pokolj za sve koje vrate Titovim komunistima. Takvu političku odluku mogla je donijeti samo britanska kruna, naime Karađorđevići su s engleskom kraljevskom kućom dijelili istu londonsku adresu. MacMillan je nagrađen visokim dužnostima u konzervativnim britanskim vladama tako je 1954. Postao Ministar obrane, a od 1957. Do 1963. obnašao je dužnost britanskog Premijera.

Bleiburško polje bilo je samo početak masovnih likvidacija, a nastavak egzekucija nastavio se na preko šest stotina masovnih grobišta samo u Sloveniji i na Križnom putu obilježenom s 840 evidentiranih grobišta po Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Makedoniji. Zlo mržnje i osvete plazlilo je sporo da da se namiri i uveća mržnja za sve što je hrvatsko i da se hrvatski prostor „oslobodi“ od Hrvata. Nakon desetkovanja hrvatskog naroda nakon Rata, Hrvati su okovani bratsvom i jedinstvom, a velike rupe u ljudstvu nadopunjene su mehaničkim preseljenjem nehrvatskog stanovništva u Hrvatsku, uglavnom Srbijanskog. Ako se Velika Srbija nije mogla napraviti pod Karađorđevićima i s pomoću četničkih kokardi, učinjeno je to u krvi pod partizanskom petokrakom u FNRJ/SFRJ. Naravno, to nije bilo moguće bez hrvatskih komunista i orjunaša koji su prihvatili srpsko-srbijansku hegemoniju nad svim narodima u bivšoj Jugoslaviji. To su današnji tzv. antifašisti koji su izgubili domovinu, jer jugoslavije više nema, a Hrvatska im se gadi.

Radni logor Jasenovac, u kome se proizvodilo streljivo i oružje, lanci i kolskaoprema, cigla i građevinski materijal, Agitprop je preimenovao u koncetracijski logor za likvidaciju Srba, Židova i Cigana, a dio partizanskih poratnih likvidacija podmetnut je tom logoru kako bi se napuhanim brojkama što jače stigmatizirao i zauvijek okrivio hrvatski narod.

U Jugoslaviji je u poraću ubijeno više Hrvata nego zbrojeno u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i te masovne likvidacije su osveta za ubijenog srpsko-srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića i izlika kako bi se Hrvatska naselila Srbijancima.

Jesu li Srbi i Srbijanci izravnali račune s Hrvatima – ili su u svojoj zločinačkoj revnosti stekli opasnu „prednost“ koju će morati na neki neugodan način namiriti – pokazat će povijest. Hrvatska je pobjedom nad srbočetničkim agresorom u Domovinskom ratu izmakla pogubnom zagrljaju i nastavku velikosrpske politike, ali to je samo dobar početak. Sada predstoji čišćenje od titoističkih natruha i naporna restauracija demokratskog građanskog društva. Od građana Hrvatske traži se lojalnost i požrtvovanost, a tko od građana Hrvatske nije spreman sudjelovati u izgradnji pravednog i demokratskog društva svih građana, RH mu omogućuje da u miru Božjem i bez ljutnje napusti Hrvatsku i potraži sreću u zemljama koje više odgovaraju njegovom svjetonazoru i radnim navikama. U Hrvatskoj nitko nije jednakiji od drugog i razdoblje srpsko-srbijanskih privilegija je zauvijek prošlo i tu nema kompromisa i dogovaranja.

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.