Atentat u Marseillu i Jasenovac (II.dio)

Cijeli Križni put, od Bleiburškog polja do Gevgelije u Makedoniji, hrvatsko je putujuće stratište i javni genocid nad Hrvatima.

Za taj zločin posebno odabrane postrojbe i stražari, a uključeno je bilo i usputno „osvješteno gledateljstvo“, po slobodnoj su volji i bez ikakva suđenja ubijali izgladnjele i premorene zarobljenike i civile u četvoredima: ljude osuđene na glad, poniženje i smrt. Križni put je davno planirana osveta i pomno osmišljen genocid nad Hrvatima. Pomor Hrvata izvršen od četnika s petokrakom na čelu. Predložak i tehniku smaknuća, brutalnost i ukop ubijenih, organizatori takvih masovnih ubojstava pronašli su u turskom genocidu nad Armencima 1915. godine. Ili ako još dalje odemo u povijest i shvatimo bit Kineskog zida, tj. kineske tradicije izgradnje velikih kineskih zidova/radnih logora, našli smo traženu matricu.

Turski genocid nad Armencima i hrvatski Križni put, tj. srpsko-srbijanski genocid nad Hrvatima, ista su to putujuća stratišta i tehnologija smaknuća s tisućama masovnih grobnica kao znakovima pored puta smrti. Nema koncetracijskih logora, ili samo jedne lokacije poput Katynske šume i Srebrenice, nego se neprestano i usput ubija, čupaju grupe i pojedinci, sustavno po spiskovima ili po osobnoj procjeni usputnih promatrača. Genocid je način i namjera da se smaknu cijeli narodi i isprazni prostor; upravo je o tome riječ kad god se govori o Bleiburgu, stratištima u Sloveniji i Križnome putu.

Sustavni turski pokolj nad Armencima izvelo je umiruće Tursko carstvo u jeku Prvog svjetskog rata; to je bio posljednji „podvig“ bolesnika na Bosporu, njegov labuđi pjev ispjevan kroz mrtva grla pobijenih Armenaca u kolonama smrti, ali moderna turska država nimalo se ne odriče tada zaposjednutih armenskih teritorija. Genocid nad Hrvatima izveli su četnici s petokrakom na čelu,, četnozani, da bi se konačno osvetili za ubojstvo kralja Aleksandra u Marseillu. No važnije od osvete bilo je „čišćenje“ hrvatskih prostora od Hrvata kako bi se mehaničkim naseljavanjem doveli Srbijanci i nagradili svi oni koji su učestvovali u genocidu nad Hrvatima.

Ujedinjenje sa kraljevinom Srbijom 1918. bila je strašna greška hrvatskog naroda; zločini nad Hrvatima počeli su se za vrijeme kraljevine SHS, potom Jugoslavije, pojačali tijekom Drugog svjetskog rata, ali je prava velikosrpska agresija na Hrvatsku počela tek u Bleiburgu i nastavila se na Križnom putu. Dugo pripreman napad na Hrvatsku 1991. samo je završni čin u stvaranju Jugoslavije pod apsolutnom dominacijom Srba i Srbijanaca, a uz pomoć yugofašista, domaćih orjunaša i drugih izdajnika. Taj napad na Hrvatsku (i BiH) ostvarenje je jedne stare opsesije prisajedinjenja zapadnih zemalja – gdje god se nalazi makar i jedan srpsko-srbijanski grob. U međuvremenu, od 1945. do 1991. titoizam je u Hrvatskoj na svaki način progonio hrvatsku samosvjesnost, sve što je podsjećalo na hrvatsku prošlost i zatirao ideju hrvatske državnosti. Nije riječ samo o Hrvatskom proljeću 1971., nego se do 199o. godine događalo sustavno ekonomsko iseljavanje od preko milijun Hrvata trbuhom za kruhom na rad u inozemstvo. Na tako ispražnjene hrvatske prostore, četnizanima je bilo važno naseliti Srbijance i podobne, a devizne doznake iseljenih Hrvata koristiti za jačanje velikosrpske hegemonije.

Prije nego su kolone Armenaca upućene duž cijele Anatolije prema bespućima Sirije i Mezopotamije, u Istambulu i drugim većim gradovima 24. travnja 1915. pobijeni su ugledni Armenci i armenska inteligencija. Po istoj recepturi to su komunisti 1944./1945. činili po hrvatskim gradovima; partizanski „recept“ dubrovačke Dakse upotrebljen je u cijeloj Hrvatskoj. U gradovima je pobijeno sve što je (možda) moglo opstruirati uspostavu komunističke vlasti. To su, na primjer deseci masovnih i još nedovoljno istraženih grobnica u samom gradu Zagrebu i mnogo više u njegovoj okolici.

Križni put od Bleiburga preko slovensko-austrijske granice pa meandrirajući preko Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije i sve do Makedonije, kopija je armenskih kolona smrti od Istambula i obala Crnoga mora duž cijele Anatolije do pustinjskih bespuća Sirije i Mezopotamije: Armenci umoreni glađu, strijeljani, ubijani hladnim oružjem i nestali u beskrajnom pijesku bez obzora. Da bi se prikrio poratni genocid nad Hrvatima izmišljen je Jasenovac i hrvatski genocidni gen. Najveća tajna Jasenovca je da tajne nema: ne postoji Jasenovac srpsko-srbijanske propagande. Jasenovac je bio radni logor sa solidnom proizvodnom oružja, streljiva, kolske opreme... proizvodila se cigla, i zato je svaki radnik bio dragocijen. Nitko nikad ne smije opravdavati ustaške osvete i ubojstva koja su se u logoru ipak događala, hrvatski narod traži milost i oprost za svako takvo ubojstvo kojeg su ustaše počinili u ime Hrvatske. Nitko nikada nije dobio to pravo od hrvatskog naroda.

Dovoljno je konzumirati slovenska povijesna vrela o partizanskim smaknućima Hrvata nakon 15. svibnja 1945., a posljednja istraživanja govore o šest stotina masovnih grobnica u Sloveniji i 84o evidentiranih u Hrvatskoj, Srbiji, Vojvodini, BiH i Makedoniji. Količina i disperzija zločina je jednako monstruozna koliko i perfidna, zapravo zastašujuća. Međutim dok se doslovno sva ta grobišta ne istraže, ne mogu se potvrditi procjenjene brojke „Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih pitanja prikrivenih grobišta“ govori o brojci od 189 000 u Sloveniji smaknutih Hrvata i 144 000 smaknutih Hrvata na Križnom putu duž cijele trase. Ako se tome pridodaju brojke sustavno ubijenih Hrvata po gradovima, dakle bez žrtava u Sloveniji i na Križnome putu, može se zaključiti da je hrvatsko stanovništvo u Hrvatskoj desetkovano: svaki deseti Hrvat stradao je u poraću i to je za Srbiju, njen „nebeski narod“ i SPS bilo „konačno rješenje“ hrvatskog pitanja Jugoslaviji, genecid nad Hrvatima.

Povjesničari različitih svjetonazorskih dioptrija pokušali su zahvatiti motive britanske predaje ratnih zarobljenika Titovim partizanima u istom paketu s predajom zarobljenih Kozaka Sovjetima. Dobro su centrirali MacMillana kao središnju figuru takvog preokreta, jer je u Jalti dogovoreno da se vojni zarobljenici neće vraćati ni Sovjetima ni Titovim partizanima. Preko njega, tj. MacMillanove političke biografije prije i nakon izdaje u Bleiburgu, povjesničari su došli do zaključka da su ga Sovjeti od najranije mladosti žmikali i ucjenjivali, a to su nastavili i kad je postao britanski premijer. No, što se tiče Beiburga to samo znači da je MacMillan mogao biti dobar i pouzdani izvršitelj, nalogodavac je bio netko samostalan u odlučivanju, puno moćniji od MacMillana.

Engleska kruna na primjer! Britanci su mimo svih dogovora, ratnog prava i moralnih normi vratili Kozake sovjetskim boljševicima, Hrvate titovim komunistima, a vratili su i sjajne poljske pilote, njih tri i pol tisuća koji su (o)branili Britaniju od Luftwafe, poljsko-sovjetskim komunistima. Dobro su Britanci bili upućeni i svijesni činjenice da tako repatrirane zarobljenike i civile ne šalju u domovinu već ih izručuju sigurnoj smrti. To je ta čuvena Britanska vanjska politika kalemljena na kolonijalnu tradiciju smutnje i okrutnosti, a koja je Republiku Hrvatsku skoro koštala suverenosti. Jer još su na djelu stari srbijansko-britanski dogovori uvijek na štetu Hrvatske. Dovoljno se sjetiti koliko je Velika Britanija stajala iza predsjedničkih kampanja i izbornih pobjeda Stjepana Mesića i Iva Josiipovića, iza njihovih nastojanja da se Hrvatsku opstruira u ulasku u EU i vrati u tzv. region. Lex Perković je britansko maslo napisano u uredu predsjednika Josipovića. Milanović je, uostalom kao i u svemu, nevaža: samo potrčko, uvijek nečiji, sada HDZ-ov.

Britanci su do 1945. godine imali sa Srbijom zanimljivu prošlost i velike političke kombinacije. Prije svega Karađorđeviće je na srbijansko krvavo prijestolje postavila britanska Služba, tj. njena ekspozitura u Srbiji, organizacija „Crna ruka“ na čelu s pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom i od tada je srpska kruna ponizni britanski sluga i njen balkanski poslušnik dugi niz godina pa sve do danas. Po nalogu Velike Britanije Kraljevina Srbija je 1914. bespogovorno i odmah organizirala atentat u Sarajevu te zapalila Balkan i zakuhala Prvi svjetski rat. I bez obzira na sramotne poraze u bitkama s austrougarskom i njemačkom vojskom, atentatom na austro-ugarskog prijestoljonasljednika prilično je opstruirala snabdijevanje sirove nafte iz Bliskog istoka za njemački ratni stroj i tako pomogla Velikoj Britaniji.

Srbi i Srbijanci nisu nikad Hrvatima oprostili ustaški atentat u Marseillu, a u svibnju 1945. ukazala se prava prigoda: oko četiri stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila bilo je u rukama britanske vojske, razoružano i očajno, a Karađorđevići su u egzilu na kućnom broju Buckingemske palače. Repatrijacijom hrvatskih zarobljenika i civila Titovim partizanima pred poščane cijevi streljačkih vodova i četnozanske noževe, vraćen je britanski dug kraljevini Srbiji za atentat u Sarajevu, ugodilo se Karađorđevićima, a nad Hrvatima je izvršena osveta za kraljoubojstvo u Marseillu. Od Hrvata „očišćena“ hrvatska zemlja dodala se Srbima i Srbijancima kao bonus i zalog budućeg služenja britanskoj imperiji.

L. C.

Vezani članci:

-Atentat u Marseillu i jasenovački mit