Logo

Nesretna je ova Hrvatska kad nakon dvadeset i pet godina od obnove i uspostave svoje državnosti i suverenosti hrvatski narod mora iznova na ispit.

Ovaj put pred svojom stoljetnom zakrilnicom, Crkvom, mora dokazivati da Hrvati polažu pravo na svoju nacionalnu državu. Ni dvadesetogodišnje članstvo u UN, kao ni članstvo u EU, čak ni žrtva Domovinskog rata za neke nije dovoljno valjani dokaz povjesne nužde. Sada se kroz iznenadnu izvaninstitucionalnu provjeru svetosti blaženog kardinala Alojzija Stepinca još jednom provjerava je li možda Hrvatska utemeljena na NDH?

Za to vrijeme nitko u današnjoj Hrvatskoj ne maše zastavama NDH, niti slavi razdoblje hrvatske države za vrijeme II. svjetskog rata - koje nije mimoišlo ni jedan europski narod pa tako ni hrvatski. Nitko razborit u današnjoj Hrvatskoj, isto tako, ne nasjeda ni pokušajima orkestrirane srbo-komunističke stigmatizaciji hrvatskog naroda i laži ciljano plasiranih u razdoblju komunističke Jugoslavije.

Stoga je mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo, koje bi trebalo, dati ocjenu nad već završenim procesom beatifikacije blaženog kardinala Stepinca, u najvećem djelu hrvatske javnosti dočekano s ne malom dozom opreza. Zar Vatikan doista ne zna koliko je „zvanična“ povijest NDH samo srbo-komunistička „interpretacija radničkog pokreta, nacionalnog pitanja i komunističkih naprednih ideja“, samo plod komunističkog Agitpropa i plod utjecaja SPC-a na te strukture?

Zar poslije srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH i pobjede u Domovinskom ratu, nakon desetaka tisuća ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja i građana, nakon oslobađajuće presude hrvatskim genaralima u Haagu prije tri godine – zar doista još jednom treba arbitrirati i suditi hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj i to kroz osobu kardinala i blaženika Alojza Stepinca?

NDH i ono što se događalo u to vrijeme je bila samo uvertira u Stepinčevu svetost, tek je u komunizmu podnio muku i to braneći jedinstvo katoličke Crkve pod ravnanjem nasljednika sv. Petra.

Neprijeporno je da je beatifikacija unutarnja stvar Crkve i baš nitko se nema pravo u to miješati; blaženici, mučenici i sveci služe za „unutarnju uporabu Katoličke crkve“ i ona ih nikome ne nameće, stoga je doista neobično zašto i s kojom svrhom u svoje stvari Vatikan uvlači osobe koje su apriori protiv hrvatskog blaženika, kardinala Alojzija Stepinaca?

Znakovito je da Vatikan i papa Franjo šire Komisiju na SPC, koja do danas nije izgovorila riječ Hrvatska nego neprestano govori o Dalmaciji, Baniji, Kordunu, Slavoniji, Istri... SPC koja nikad nije priznala postojanje Hrvata i hrvatskog jezika. Bojim se da ovakvim potezom Vatikan  isključivo krijepi svetosavlje unutar SPC, odnosno nepromišljeno jača onaj njen odmetnuti dio koji je zagovarao i zagovara četničko osvajanje na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag i svetosavsko prisajedinjenje „zapadnih zemalja“. Mnogi ovakvom čemu nisu skloni. Besmisleno je ugađati trnu u nozi, da se trn ne uvrijedi, a to je upravo ono što Vatikan sada čini. Kad je već bila tako široke ruke, zašto na primjer nisu u Komisiju uzeta dva rabina, relevantni europski povjesničari ili meritorni pravnici?

Zar papa u službeni (i bilo kakav) posjet smije primiti četničkog vojvodu, predsjednika države koja je u posljednjih nekoliko desetljeća vodila nekoliko osvajačkih ratova, amnestirala četništvo, srpsko-srbijanski fašizam, s takvom osobom bilo što dogovarati? SPC, odnosno onaj njezin dio koji Svetosavlje pretpostavlja evanđelju, je poticala četništvo, za Domovinskog rata agresiju na Hrvatsku, a za vrijeme 2. svjetskog rata zalagala se za „Juden frei“ o čemu govori i podatak da je "židovsko pitanje" u Nedićevoj Srbiji "riješeno" među prvima u porobljenoj Europi.

U aktivnosti koje je započeo vojvoda Nikolić, i ađutant mu Vućić, ovih se dana uključuje Radmanova televizija, produžena ruka SDPartije i ogrezlih militantnih jugoslavena. Sramota je da HRT u studio dovodi Slavka Goldštajna, koji o blaženom kardinalu Stepincu govori na isti način kao Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić

Slavko Goldstein je zapravo neuka osobu s redovito završenom malom osnovnom školom, ali s velikim iskustvom u komunističkim praktikumima poratnih komunističkih čistki  "narodnih neprijatelja". Slavko Golštajn je 1945. kao 17 godišnjak iz rata izašao s činom poručnika, a onda je krenulo „usavršavanje“ u poratnim uništavanjima klasnog i svekolikog "narodnog neprijatelja".

Goldštajn je u prvom redu etnobiznismen s ideološkom pozadinom, poput Milorada Pupovca. To pokazuju njegovi postupci po zagrebačkim židovskim općinama mnogo godina kasnije, kad je uspio posvaditi židovsku zajednicu u Zagrebu. Goldstein je bio i ostao militantan komunistički aparatčik sovjetske podvrste, vjerno sječivo i fanatični vjernik KPJ, podanik tiranina Tita i tih se zakletvi nije nikad odrekao. I može, ako želi, ostati slijep na činjenice, ali ne smije u javnim medijima širiti komunističku propagandu i povijesne krivotvorine osmišljene s ciljem pakiranja zagrebačkom nadbiskupu pred sudom komunističke Jugoslavije.

O Slavku Goldsteinu sasvim zorno govori i jedan obiteljski podatak. Kad je 1949. njegova supruga Vera odvedena na Goli otok (ne na otok sv. Grgur za žene), je li odlučio pisati drugu Titu i upitati ga oštro što mlada žena, odnosno drugarica Vera, radi u komunističkom koncetracijskom logoru, što je počinila da je zaslužila puni tretman komunističkog preodgoja? Je li intervenirao, ili učinio dovoljno da je poštedi udbaškog progona, da zaštiti mladu osobu koja je zbog neoprezne šale završila na tako strašnom mjestu?

Stepinac se u svojim pismima zalagao kod Pavelića za tadašnje uznike, paćenike i logoraše; Slavku Golštajnu nije ni to pokušao. Njemu je bilo važnije da drugarica Vera „revidira“ stavove i očisti se od ideološkog zastranjivanja. Kako onda osoba poput Slavka Goldsteina može uopće javno komentirati poteze osoba koje su, za razliku od njega, prosvjednim pismima pokazivale svoje neslaganje? Kako Slavko Goldstein, poput Tomislava Nikolića, može predbacivati da Alojzije Stepinac nije dovoljno učinio u teškim II. svjetskog rata a da se ne upita kako je on osobno postupio nekoliko godina kasnije?

No vratimo se na početak ove priče. Na Bosni i Hercegovini su se mnogi spotaknuli, nedavni papin posjet Sarajevu samo je nastavak tog niza. Želim vjerovati da je tlapnja srednjovjekovnog unijaćenja Istočnih krajeva i njihovih autokefalnosti ostao samo povijesni kuriozitet. Da je lako razumijeti povijest, ona bi odavno završila. Mojoj predrasudi protiv svega što dobro započinje i još bolje završava imam zahvaliti sklonosti čitanju povijesnih knjiga i solidnom osobnom iskustvu.

 

L. C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.