Logo

Prije 18 godina, 3. dana svibnja mjeseca preminuo je ratni ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak. Od svih naroda, Hrvati najlakše i najbezbolnije zaboravljaju svoje velikane. Tomu u prilog ide odsutstvo svakog spomena imena Gojka Šuška, a vrlo će mu malen broj ljudi na 18. obljetnicu njegove smrti odati počast nad grobom.

Po kriterijima umišljene akademske zajednice o Šušku se ne može reći da je bio dobro školovan; nije završio visoke škole i sveučilišta, nije imao beskonačno titlula ispred imena, nije bio erudit, nije bio rječit, ali je bio čovjek od djela u trenutcima kad su Hrvatskoj djela najviše trebala.

Tuđmanov odabir Šuška za ministra obrane u najcrnijem razdoblju neovisne Republike Hrvatske govori više o Tuđmanu nego o Šušku; naš je prvi predsjednik u tom čovjeku prepoznao domoljuba, predanog, požrtvovnog čestitog čovjeka, koji nije imao nijednu mrlju u obnašanju svoje dužnosti kao drugog najvažnijeg čovjeka u obrani protiv velikosrpske agresije. Nadalje, Šušak je, iako šutljiv i nerijetko mrkla izgleda, uživao od svojih podređenih časnika idočasnika toliku odanost, koja je prelazila granice zapovjedne poslušnosti i odgovornosti, kakva je nezapamćena i rijetko se koji zapovjednik u povijesti mogao podičiti takvom osobnom odanošću podređenih ljudi.

Zašto je tomu tako? U jednom se izvješću agenta CIA-e (Central Intelligence Agency) koji se uoči Domovinskog rata nalazio u Hrvatskoj, navodi da Hrvatska ima 300 milijuna dolara na raspolaganju te da nije sposobna za rat. Dakle, nema novaca, a zahvaljujući Budimiru Lončaru, koji i dan danas lobira i kadrira vrh (anti)hrvatske politike, Hrvatska je bila pod embargom, što ne znači da je samo onemogućena trgovina i prijevoz različitih dobara (i oružja), već je i nemoguće dizanje kredita u stranim bankama i od stranih država.Tko je od (budućih) branitelja i dragovoljaca, osim kadrova koji će kasnije prebjeći iz JNA, imao oružje početkom devedesete godine? Hrvatska je doslovno bila u besparici, bez mogućnosti zaduživanja, goloruka i sama; bez saveznika i s vrlo malo prijatelja.

Kako je u takvoj situaciji, bez ičega i ni s čim na raspolaganju Gojko Šušak uspio slomiti jugoslavensku vojsku, o kojoj se govorilo kao o petoj sili svijeta, poraziti četnike i i stjerati ih iz većeg dijela Hrvatske? Kako je to pošlo za rukom jednom navodno neškolovanom čovjeku, kojemu su se rugali jer je u Kanadi imao pizza-restoran?

Nitko se nikad nije zapitao niti pokušao odgonetnuti koliko je doista koštao Domovinski rat? U ondašnjim njemačkim markama neka se izračuna cijena ručne granate, puške, pištolja, topovskog streljiva, kacige, vojne elektronike, čizama, odore i ostalih vojnih potrepština. Prije toga, neka se odgovori na pitanje kako je sva ta oprema uopće pristigla u Hrvatsku? Kako je oružje stiglo u Hrvatsku, a možda se tuce ljudi u cijelomu svijetu može podičiti sposobnošću da je uspjelo prokrijumčariti oružje bez znanja državnih službi i sigurnosnih agencija. Tko je to oružje platio? Zaboravlja se da je Hrvatska, sama i siromašna, primila milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, godinama se o njima brinula. Njih je sve trebalo zbrinuti, nahraniti, odjenuti i obući – tko je nabavio novac za to? Nitko se nikad nije požalio (od izbjeglica) da su gladni ili bosi.

Sve je to uspio operativno realizirati Gojko Šušak. Nabavio je naoružanje, odjeću, hranu i obuću. Cijenio je svakog vojnika i nijedan život nije bio bezrazložno ugrožen. Iskoristio je svoje veze s hrvatskom dijasporom po kojoj se danas pljuje jer je dobrim djelom financirala Domovinski rat. Pregovarao je, lobirao, zagovarao, sve za svoju Domovinu iz koje je 1968. pobjegao, između ostalog, izbjegnuvši obvezni vojni rok. Kako je takav čovjek uspio sve to?

On je bio veliki hrvatski sin, možda jedan od najvećih sinova što je Hrvatska kroz svoju dugu povijest dala. Također je bio jedan od najpoštenijih ljudi koji su se našli na takvoj poziciji moći. Nikad ništa za sebe osobno nije učinio i nikad se nije osobno okoristio svojim položajem – ni za svoje bližnje. Bio je čovjek koji je, gotovo vlastoručno, dobio rat i to mu crveni kmeri nikad nisu oprostili. Njegov je jedini i ujedno najveći grijeh što je "golim rukama" protjerao JNA i oslobodio Hrvatsku.

I kako mu se njegov narod odužuje? Ako ga koji političar spomene jednom godišnje – dobro je, za njih dovoljno. Brzo Hrvatice i Hrvati zaboravljaju svoje velike sinove. Čovjeku kojemu možda najviše dugujemo – najmanje ga spominjemo – to je ključni primjer detuđmanizacije i to je pravo rashrvaćivanje Hrvatske. To je ujedno zaborav i pljuska svim žrtvama Domovinskog rata te svim braniteljima i dragovoljcima koji položiše život na oltar domovine. To je današnja Hrvatska – bez osjećajna, zaboravljiva, hladna i projugoslavenska - nehrvatska Hrvatska.

 

Josip Gajski

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.