Iz perspektive onih koji su u bivšoj državi bili zatvarani, kažnjavani, mučeni i proganjani, svaka je suradnja sa jugoslavenskim strukturama viđena kao izdaja i dosmrtna stigma, no, neki su to činili iz nužde, očaja, pod prisilom ili jednostavno jer su htjeli postići (za sebe i svoje bližnje) najbolje što se moglo u danim okolnostima – i tu je već razdor između “mučenika” i “kolaboracionista”.

Najgori su, pak, oni koji su se u Partiju učlanjivali iz uvjerenja i pokajnike iz tih redova je moguće nabrojati na prste jedne ruke. Sjetimo li se biblijske prispodobe da je Savao oslijepio i tek onda postao Pavao, onda sve postaje jasnije.

Dakle, čovjeka poznajemo po djelima i samo po djelima možemo možemo prepoznati i “obraćenje” komunističkih pravovjernika u demokršćane. Ne postoji ni jedna funkcija, bilo u HDZ-u, bilo u izvršnoj vlasti, na koju je Jadranka Kosor-Vlaisavljević izabrana; ona je na svaku delegirana, odnosno postavljena. Nakon Sanaderove ostavke, Kosor je postala predsjednica Vlade, ali i predsjednica HDZ-a. Pritom je jedan njemački novinar, prateći tu smijuriju od “primopredaje”, ustvrdio: “Das ist Sozialismus.” Ni sam nije znao koliko mu je opaska točna.

Većini je ljudi nemoguće zamisliti do koje su se mjere bivše strukture uvukle u HDZ. Kad jugomediji brane Partiju navodeći da je više komunista prešlo u Hrvatsku Demokratsku Zajednicu, onda uopće nisu u krivu, no, zaborave napomenuti da u HDZ-u ipak postoji određen broj boljševizmom nezagađenih. Ako je tko mislio da je neuspjehom puča Mesić-Manolić-Boljkovac sve završilo, gadno se prevario. Kako danas stvari stoje, najveća višegodišnja nepogoda za HDZ je Vladimir Šeks, koji je, po mnogima, i najznačajniji remetilački faktor u toj stranci.

Šeksovo spletkarenje, od rušenja Ivića Pašalića, dovođenja Sanadera, postavljanja Kosor, izjava “uhititi, transferirati, locirati” ili kako već, hrvatskih junaka i generala, a potom i rušenja Karamarka te dovođenja Plenkovića i ostalih “europejaca”, do pozivanja Jadranke Kosor natrag u stranku – naprosto je nevjerojatno koliko jedan čovjek može nanijeti štete stranci koja broji preko 200 000 članova.

Dakle, Šeks se na potpuno isti način riješio i Pašalića i Karamarka, s razlikom u tomu što je Pašalić brutalno izbačen iz stranke, a Karamarko (još) nije. Zapravo, Karamarko može biti sretan što još nije uhićen, kao što je Pašalić bio privođen, ispitivan i t.d.

Problem komunističkih umova je u tome što smatraju da su nezamjenjivi; Jadranka Kosor se ni dan danas ne gasi nego stalno “tweeta”; bila je za Josipovića, protiv trenutne Predsjednice, ispade protiv Karamarka ne mogu se ni nabrojati, stalno je iskorištavala svaku medijsku priliku da popljuje svoju stranku čija je bila predsjednica – i za to će biti nagrađena kao i, primjerice, Drago Prgomet ili Martina Dalić, jer to su sve Šeksove snage.

S druge strane, Pašalić otkako je izbačen, koliko je poznato, nije ni jednu riječ kazao protiv svoje bivše stranke. Naravno, mnogi će reći da je s Hrvatskim blokom išao protiv HDZ-a. Međutim, ako bolje promislimo - ni tada nije išao protiv HDZ-a, nego protiv tadašnjeg vodstva koje je uzurpiralo Tuđmanovu stranku da bi provelo detuđmanizaciju, odnosno lustraciju tuđmanista. Osim izmišljenih afera i medijske hajke 2000-ih, koja je pokušavala amnestirati rusofila Nevena Barača, Pašalić nije prekršajno kažnjavan, nije počinio ni jedno kazneno djelo, niti na ijedan način pokazao da nije dostojan sudjelovati u politici ili pak biti članom najveće hrvatske političke stranke.

Ako se već u stranku vraća Jadranka Kosor, odnosno ako Plenković (i Šeks) zaista provode politiku pomirbe sa svim bivšim članovima i primaju ih sve natrag unatoč teretu kojim su opterećeni, ako, dakle, za jednu diplomanticu kumrovečke škole ima mjesta u “novom” HDZ-u, onda će mjesta svakako biti i za Ivića Pašalića. Ako, pak, ne bude mjesta za njega, i ako bi se kao u slučaju Karamarka pronalazio sukob interesa, a za Martinu Dalić ne bi, onda bi HDZ doista trebao razmisliti o promjeni imena u HDZ-SKH, što bi odgovaralo stvarnom stanju i politici koja se sve otvorenije dade naslutiti.

Tko zna, možda bi se time privukao koji glas onih koji su nezadovoljni Bernardićem na čelu SDP-a, ako ništa, HDZ-SKH i SDP (nažalost bez onog SKH) bi napokon javnosti mogli predstaviti svoju – veliku koaliciju.

 

   Josip Gajski