Neuništive pravne norme definirane su u hrvatskome običajnom pravu, ali i u statutima komuna. Te stare norme hrvatskoga pravnog sustava, jednoga od najbogatijih u Europi, namjerno prepuštene zaboravu poslije 1918. godine moraju poput Rimskoga prava biti pouka i vodić za rješavanja raznih suvremenih društvenih problema i sukoba.

Posebno je u starome hrvatskom pravu zanimljiva vražda  kojom se davanjem novčane odštete priznaje krivnja za ubojstvo i druge zločine. Na taj se način izbjegava lanac krvne osvete i ostvaruje praštanje i pomirenje sukobljenih zajedica. Vražda bi, kao stara pravna norma, mogla kao inspiracija imati smisla i na prostorima bivše Jugoslavije pri traženju puta prema pomirenju.

Liberalni slijednici komunističkoga totalitarizma nastoje nametnutim normama nametnuti snošljivost, multikulturalizam i pomirenje pri čemu ih ne zanima žrtvino praštanje, uz uvjet da se zločinac pokaje te prizna svoje zlodjelo i namiri štetu. „Praštanjem se ne uspostavljaju prethodni odnosi već se stvaraju temelji za izgrdanju novih, a bez praštanja prošlost ovladava budućnošću“. (Bože Vuleta, 1998.). Slogan: „Oprostiti, ali ne zaboraviti“ nema nikava smisla, jer oprost nije bezuvjetan.

Velikosrpska ideja ima svoj pouzdani obnovljivi izvor vlastite energije a to je NDH. Veikosrbi koje danas zastupa vlast četničkih korijena u Beogradu optužuju Hrvatsku zbog oživljavanja fantomske „endehazije“ u što, potaknuti falsifikatorima – zločincima za pisaćim stolom, vjeruju mnogi Srbi i Srbijanci. Koji je smisao održavanja pojma „endehazija“ kao zacementirane spoznajne strukturne cjeline, koja se ne smije podložiti povijesnoj reviziji, jer se njenim pobijanjem poništava samorazumljivo i jednostavno prepoznavanje tobožnjega hrvatskog nacifašizma, klerofašizma, kvislinštva i, dakako, genocidnosti? Ta shema, u interesu prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje ali i održavanja „besmrtnosti“ te ideje (Vojislav Šešelj). ima obrambeni karakter u smislu prikrivanja vlastitih grijeha i prikazivanja „genocidnih“ Hrvata kao krivaca za sva zla. Zar da se od tih krivaca, koji su postali važni „žrtveni jarci“, traži oprost i izrazi kajanje te isplati vražda čime se priznaje vlastita krivnja? Nikako! Štoviše, treba tražiti odštetu za zločine prema Srbima u NDH.  Zahtjev je u potpunosti opravdan uz uvjet da se ne koriste falsifikati poput onoga o 700,000 ubijenih u Jasenovcu. No obračun je nepotpun, jer se ne uračunavaju četnički zločini u NDH.  Strah od ratne odštete za agresiju krajem XX. stoljeća velik je u Srbiji, a prema podacima hrvatske Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. godine iznosila je 236 milijardi kuna ili 32 milijarde eura. Pravni okvir za nadoknadu štete je još uvijek važeći Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije od 23. kolovoza 1996.

 Shema „endehazija“ jednako tako služi i postkomunistima radi obrane Titova režima i naslijeđenih privilegija koje osiguravaju društvenu nadmoć dok je vizija budućnosti zamagljena. Hrvati priznaju ustaške zaista počinjene zločine, a negiranje tih zločina naprosto je zanemarivo. Pri tome se postavlja zahtjev da se povijest revidira i da se razotkriju laži veliosrpske i komunističke historiografije. Te laži održavanjem falsifikata (posebno o Jasenovcu) još uvijek u svijetu promoviraju NDH kao glavnu negativnu zvijezdu nacifašizma iz vremena Drugoga svjetskog rata. Hrvati lekciju  o svojoj „genocidnosti“ stalno moraju ponavljati, a to ponavljanje i nabijanje krivice osim iz Srbije dolazi iz same Hrvatske.  Nije li i Predsjednk Republike Hrvatske u Knessetu 2012. godine pričao o živoj ustaškoj guji. 

2.   Civilizacijski sunovrat Srbije.

„Druga“ Srbija razotkriva tragičnu istinu

Umjesto spoznaje o primarnosti srpskog genocida u dugom dvostoljetnom trajanju «drugi», a posebno Hrvati postali su „bezgrešnim“ Srbima najveći krivci i začetnici svih zločina. Na početku XXI. stoljeća, uz svesrdnu podršku međunarodne politike, nastoji se izjednačiti krivnja agresora i žrtve za „ratni sukob“ krajem XX. stoljeća. Hrvati se optužuju za pobunu protiv SFRJ i za rušenje njenog ustavnog poretka pri čemu je Jugoslavenska narodna armija tobože imala legalno pravo braniti komunističku diktaturu. Istina o primarnosti velikosrpskih zločina danas je potrebna svima, a posebno srpskome narodu da bi doživo katarzu i izvukao se iz „srbobranštine“ i zabluda koje su nanijele tolike tragedije narodima ovih prostora, a posebno samim Srbima. Bez istine o velikosrpskom genocidnom programu nema pomirenja na ovim tragičnim prostorima jugoistočna Europe.

  Svetozar Marković(1846. – 1875.) odavno je razotkrio „srpske obmane“ i negirao je značenje Kneževine Srbije kao južnoslavenskoga Pijemonta što bi se ostvarilo ekspanzijom Srbije uz pozivanje na Dušanovo Carstvo. Malobrojni analitičari  «druge» Srbije u novije vrijeme, kao nastavljači S. Markovića žele razotkriti zablude svoga naroda, ali problem leži u tome što službena srpska politika i SPC nisu spremne priznati zločine počinjene u ima srpstva.

„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv zlogukoga srpskoga nacionalizma iz osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. O tome svjedoči zbornik Srpska strana rata koji je 1996. (II. izdanje 2002.) uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku i šovinističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina te srpske grijehe, posebno SPC i SANU kao i drugih intelektualaca u poticanju agresije na Hrvatsku.

    Glede posljedica velikosrpske agresije krajem XX, stoljeća Bogdan Bogdanović u jednom intervjuu  1995. godinementalno stanje srpskoga naroda ovako ocjenjuje:

„Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije“ (Izvor: neznase. ba, 7. srpnja 2015.).

    Kajanje i priznavanje krivice za počinjene zločine i razaranja u Srba tek se bojažljivo pojavljuje. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj ratni zločinac Milan Babić ovako se pokajao u Haagu: «Molim braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kom sam i sam učestvovao“ (Identitet  lipanj 2002.). Ovo je poruka čovjeka koji je shvatio zločin u kojem je sudjelovao. Nažalost, Babić je sebi oduzeo život i nije mogao svoje kajanje proširiti u svom narodu. No umjesto Babića megafon su preuzeli današnji vođe Srba u Hrvatskoj koji stalno zbore o srpskoj ugroženosti ne spominjući srpsku krivnju za ratne strahote krajem dvadesetoga stoljeća.

Vuk Drašković vođa SPO, bivši ubojica za pisaćim stolom, koji je osamdesetih dvadesetoga stoljeća zacrtavao  granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“ shvatio je svu tragediju velikosrpske agresije. Za Telegraf je 2015. godine izjavio da se šuti o istini i da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu počinila srpska strana te da Srbija mora konačno priznati poraz. Drašković kaže: „Nova politika mora biti očišćena i od primjesa prethodne politike poraza i zločina i sva ratna neprijateljstva moraju biti preokrenuta u prijateljstva. To su Nijemci napravili nakon Drugog svjetskog rata i vidimo gdje su danas. To mora i Srbija napraviti. Srbija mora neprijateljstva s Albancima, Bošnjacima i Hrvatima preokrenuti u prijateljstva. Naravno da bole žrtve NATO bombardiranja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 tisuća civila, a od toga više od 2000 djece.“ Drašković je nijekanje genocida u  Srebrenici nazvao „civilizacijskim sunovratom“ Srbije.

   Pitanje je koliko je jaka Druga Srbija kada je patrijarh Irinej mogao početkom 2017. godine izraziti zabrinutost glede stanja u Hrvatskoj  na temelju ploče HOSA s , natpisom „Za dom spremni“  za poginule branitelje u Jasenovcu. Patrijarhu ne pada na pamet da najprije počisti velikosrpsko dvorište ispred svoje Crkve i pokaje se za sudjelovanje SPC u velikosrpstvu u dugome trajanju. On se ne pita od čije su ruke hrvatski hosovci poginuli u Jasenovcu. Štoviše, on u to vrijeme u Banja Luci bogohulno izjavljuje da je Republika Srpska  djelo božje. Nastanak toga entiteta na srpskom genocidu Patrijarh zanemaruje. On zanemaruje i veličanje kulta Svetoga Vukašina Jasenovačkoga kojega je SPC proglasila svetim 1998. godine. Lažno sjedočanstvo o patnji ovoga čovjeka za kojega ne postoji dokaz da je uopće postojao vrlo stručno je zapisao jedan psihijatar unoseći čak brojku od 1350 Srba koje je u jednoj noći ubio jedan ustaša. Nedavno je objavljen i roman o Vukašinu. Za kanonizaciju Svetoga Vukašina Jasenovačkog SPC nije pitala za mišljenje Katoličku Crkvu, ali za kanonizaciju „ustaškoga vikara“ Alojzija Stepinca osnovana je posebna međuvjerska komisija.

3. Fantomska „endehazija“ kao casus belli

Slobodan Blagojeviću časopisu Vreme glede stanja u Srbiji izrazio je 1991. godine misao o epohalnom kukavičluku u kojem se prihvaća „čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom.“ Stanje u Srbiji poslije doživljenih ratnih i moralnih poraza devedesetih nije se promijenilo, te prijetnje i zveckanje oružjem, o čemu svjedoči stanje u Republici Srpskoj, valja najozbilnije shvatiti. Predstavnik beogradske vlade na božićnome domjenku 2017. usred Zagreba poručuje da će Srbija hrvatske Srbe braniti svim sredstvima u slučaju njihove ugroženosti. 

Zar ovo ne podsijeća na Miloševićev govor 1989. godine na Gazimestanu:„Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.” Kamo i kuda zapravo ide iracionalna Srbija?Podsjetimo se proročanstva Ive Pilara iz 1918, godine u svezi s krivnjom Srbije za izbijanje rata. On je, naime, naslutio da će sve početi iznova u drugim okolnostima. Hrvatska politika ne smije biti naivna. „Epohalni kukavičluk“ i dalje živi u Srbiji. „Uzrok“ rata za beogradsku vlast uvijek je isti i postojan makar iracionalan a to je nepostojeća „endehazija“ koja ugroževa srpski narod. Taj casus belli, koji je bio aktualan i za vrijeme raspada komunističke Jugoslavije, a koji skriva pravi uzrok odnosno agresivne velikosrpske namjere prema poznatoj liniji srpsko-hrvatskih razgraničenja Virovitica – Karlovac – Karlobag, stalno ističu veliki „povjesničari“, nosioci vlasti u Beogradu: Tomislav Nikolič, predsjednik Republike Srbije – zakleti četnik i četnički vojvoda, Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova – Miloševićev suradnik i Aleksandar Vučić, presjednik vlade, poznat po svojim huškačkim pohodima po Hrvatskoj za vrijeme rata. Povod Srbima za rat lako će naći. Stoga se Hrvatska mora pripremiti za moguću novu agresiju.

U prvome redu po uzoru na Izrael treba uvesti vojni rok za mladiće i djevojke zbog preventivne vojne pripreme. U kontekstu obnavljanja agresivne velikosrpske retorike u Hrvatskoj je aktualan antifašistički (sic!) poklič „Za dom spremni“ nastao u svezi ustaškoga Ličkog ustanka 1932, protiv monarhofašističke diktature. Taj poklič danas kriminaliziraju oni koji se nekažnjeno koriste komunističkim i velikosrpskim znakovljem i parolama. Jadna postkomunistička Hrvatska krhka lađa na valovima novih oluja! Od vražde, oprosta i pomirenja za sada ništa! Ostaje nam „Druga“ Srbija kao velika nada.

 

Ivo Rendić - Miočević,

Prošireni tekst iz Vijenca od 16. II. 2017.

Share
0