Bez istine o prošlosti nema puta u budućnost
Uši me bole od savjeta u stilu: Okrenimo se budućnosti. Zaboravimo prošlost. I, da budem iskren, mislim da svi oni koji izvaljuju ove floskule, ili imaju neke sasvim konkretne ideološke ciljeve koje time žele postići, ili im manjka zdravog razuma i logike – ili pak poput papiga ponavljaju ono što su im mediji nalili u glave.
Prošlost se ne može zaboraviti, a pogotovu se ne može izbrisati.
To je tako samorazumljiva činjenica da čak ne iziskuje ni neku posebnu argumentaciju.
Kad bi čovjek (pojedinac) trebao najednom, u trenutku, presjeći svoju memoriju, izbrisati vlastito sjećanje i u sivu koru velikog mozga početi primati nove spoznaje, zapažanja, promišljanja, informacije – baš kao što slova popunjavaju prazni list papira i od tada živjeti dalje s novim emocijama, sjećanjima, identitetom, čemu bi to sličilo?
I takav svijet je moguć. Svijet lobotomiranih bića koja žive bez emocija, osjećaja, vlastite volje, svijesti...ali, na sreću, za sada samo u futurističkim romanima i filmovima (mada nije isključeno da jednom postane i dijelom naše stvarnosti).
Prošlost je, dakle, nemoguće zaboraviti i izbrisati i čak i ako bi htjeli ne možemo je tek tako izbaciti iz naših života.
No, s njome možemo nešto drugo.
Možemo je „smjestiti“ u povijest. Ona tada postaje dijelom tradicije i prestaje opterećivati svakodnevicu. To su, za razliku od nas, već odavno napravili mnogi stari, civilizirani narodi.
Mi Hrvati još uvijek nismo.
Zašto?
Zato što se i za takvo što moraju steći neki uvjeti: potreban je, recimo, „društveni konsenzus“ – ili minimum suglasja oko temeljnih događaja, procesa, pojava...povijesnih ličnosti, ideologija...kako bi se moglo utvrditi PRAVU ISTINU o prošlosti, da bi ona postala dijelom tradicije i prestala opterećivati sadašnjost. I, dakako, tu istinu nije niti moguće a ni potrebno utvrđivati tako da bude idealno „uravnotežena“ i prihvaćena od svih u svim detaljima – nego po onim najbitnijim, najvažnijim, vitalnim i elementarnim pitanjima.
Kod nas ustvari, najveći problem i jest utvrđivanje istine, i to one TEMELJNE ISTINE o prošlosti, koju bi naši „futuristi“ odbacili kao staru košulju i „okrenuli se budućnosti“ ne uzimajući pri tomu u obzir da je riječ o stvarnosti a ne ratovima zvijezda i da donošenja ovakvih diletantskih zaključaka samo privremeno odlaže ono što je neminovno i kad-tad će uslijediti: suočavanje s onim što je prošlo, a ostavilo je duboke tragove u svima nama.
Ako netko misli da će hrvatski narod prihvatiti lažnu povijest koja mu je nametana posljednjih 70 i više godina, grdno se vara.
Ako netko misli da će Hrvati prihvatiti nametnutu kolektivnu krivnju i monstruoznu rasističku tezu koja ih obilježava kao narod koji je „genetski predodređene za zločin“ (pri čemu je svaki od nas „kriv“ i prije nego se rodi), grdno se vara.
Ako netko misli da će novim lažima, agresijom, lijepljenjem etiketa i staljinističko-gebelsovskom propagandom zaustaviti taj proces otkrivanja istine, grdno se vara.
Okorjeli dogmati koji se kriju iza „antifašizma“ čuvajući svoje privilegije i povlastice u društvu (a svoj „antifašizam“ istjeruju tipičnim fašističkim metodama), čuvari jasenovačkog i ostalih mitova na temelju kojih su ispletene crne legende o Hrvatima, baštinici zločinačke komunističke ideologije, svi oni bit će poraženi onog trenutka kad na vidjelo izađe istina. Istina o prošlosti.
A istina je naša nasušna potreba i red je da konačno ugleda svjetlo dana – ma kakva bila.
Ne smijemo se pomiriti s time da nas ušutkaju galamom i prestraše svojim falangama koje divljaju po ulicama i zazivaju sukobe.
Crveni fašisti od crnih se razlikuju samo po boji. Sve drugo je isto.
I nek više ne lupetaju i okretanju budućnosti.
Kojoj budućnosti? Njihovoj? Onoj koja treba biti sazdana na lažima i krivotvorinama? Onoj koja Hrvatu dopušta biološko preživljavanje samo pod uvjetom da prizna kako je oduvijek i za sva vremena krivac i zločinac?
Takve teorije mogu slobodno okačiti mačku o rep.
Budućnost se ne gradi na trulim temeljima – na lažima, opsjenama, konstrukcijama, prevarama. Mira, a time niti budućnosti nema bez međusobnog povjerenja u društvu.
A za povjerenje je potrebna prije svega istina i samo istina.
Ni „naša“ ni „njihova“, nego, jedna i jedina – PRAVA ISTINA.
Zlatko Pinter