Logo

Davoru Bernardiću, otkako je preuzeo SDP, nije nimalo lako; svakodnevno ga napadaju oni koji bi inače trebali biti dosmrtni apologeti političkog slijednika KPH, cijela mu duboka država radi o glavi, a i sve je više glasnih nezadovoljnika u samom SDP-u. Za razliku od Račana, Milanovića i Josipovića, koji su provodili isključivo volju Beograda i onih koji čuče u njemačkom zatvoru, Bernardić je, činilo se u početku, krenuo drukčije, služeći se onim zemljovidom na kojem svi putevi ne vode u Beograd.

No, pokazalo se da Partija nije toliko slaba koliko je za potrebe micanja novog šefa rado prikazuju; nakon nekoliko, naizgled promašenih objava na društvenim mrežama, tema emisije Otvoreno 22. siječnja ove godine se bavila pitanjem “Znaju li hrvatski političari komunicirati?” Spomenuta se emisija bavi aktualnim političkim problemima, no, nejasno je zašto se takva emisija bavim “nevještom komunikacijom” šefa Partije? Koga briga zna li Bero komunicirati s javnošću? To hrvatsko gledateljstvo ne zanima, niti takvo nešto uopće može biti predmet političke emisije.

Međutim, ispada da Bero zna komunicirati, možda ne putem društvenih mreža, ali s onima s kojima su svakodnevno komunicirali njegovi prethodnici. U Ujedinjenim narodima u New Yorku otvorena je izložba “Jasenovac – pravo na nezaborav“, u sklopu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta koju je napravio izraelski povjesničar Gideon Grief.  Hrvatska je pokušala spriječiti otvaranje izložbe, ali je odustala nakon što ju je osobno odobrio glavni tajnik UN-a Antonio Guterres.

Dio je medija (s pravom!) postavio pitanje učinkovitosti i uopće rada hrvatske diplomacije koja, izgleda, ne poduzima ništa niti se uopće zamara blaćenjem hrvatske ili zaštitom hrvatskih nacionalnih interesa. Međutim, nije nitko postavio pitanje zašto je Bernardić posjetio Jasenovac povodom Noći muzeja, koja se ove godine obilježavala na temu sporta, a u Javnoj je ustanovi Spomen područja Jasenovac razgledao izložbu posvećenu Borisu Hanžekoviću, atletičaru kojeg je ustaški režim poslao u Jasenovac u lipnju 1944. godine kao dionika NOB-a.

Inače, Boris Hanžeković je poginuo u pokušaju proboja iz Jasenovca u travnju 1945. Ako je Jasenovac bio „logor smrti“, kako to da je spomenuti poginuo tek u pokušaju bijega, odnosno kako je u „logoru smrti“ uspio ne umrijeti od lipnja ’44. do travnja ’45., što je punih 10 mjeseci? No, vratimo se Beri.

Nije slučajnost podudarnost Bernardićeva posjeta Jasenovcu i "Dačićeve" izložbe pri Ujedinjenim narodima. Naprotiv, to je davanje legitimacije srbijanskoj mitomaniji, jer, se čelnik najveće oporbene stranke/partije u Hrvatskoj ne nađe u Jasenovcu tek tako, makar se radilo o Davoru Bernardiću. SDP je prije svega, prosrpska stranka, što je pokazala politika Ivice Račana i Ive Josipovića, a da ne spominjemo velikosrbovanje pod Zoranom Milanovićem i sve silne ostojiće, opačiće, staziće, lalovce i t.d.

Ovu „sinhronizaciju“ treba tumačiti kao pokajanje sina razmetnoga koji se, nakon što je izabran na čelo SDP-a, odmetnuo od Beograda i srbijanske politike. I u Partiji postoje različite struje, a Zlatko Komadina, kao glavni Bernardićev savjetnik, pripada umjerenoj jugoslavenskoj struji. No, uvidjevši sav otpor i napade na sebe, Bernardić i njegova ekipa su očito shvatili da na čelu Partije ne mogu opstati bez izrevne potpore Beograda. Ništa se nije promijenilo od razdoblja Jugoslavije; „hrvatske“ su komuniste na čelne položaje uvijek postavljali srpski „komunisti“.

Uskoro ćemo posvjedočiti jenjavanju napada na šefa SDP-a te konsolidaciji u partijskim redovima.  Kad jednog dana Partije više ne bude, trebat će postaviti sljedeći epitaf: „Krenuli kao početnici, završili kao četnici.“

 

L.C.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.