Nema razloga za tugom; i srebro je plemeniti metal! Hvala Bogu na tehnologiji koja je snimila finale svjetskog prvenstva u Rusiji, jer, u budućnosti će ljudi iz svakojakih pobuda ići nanovo gledati ovo finale i moći će zaključiti samo sljedeće: Hrvati su, iako izgubili, igrali bolji i ljepši nogomet. Eventualno se možemo upuštati u raspravu o tomu opravdava li cilj sredstvo, no, ako se sjetimo Grčke koja je postala prvak Europe 2004. godine u Portugalu, svatko će se složiti da to nije bio nogomet, nego neka čudna igra koja tek nalikuje nogometu…

Hrvati su prvaci svijeta, samo još toga nisu svjesni. Prvo, osvojili su srebro isključivo na temelju vlastite volje, snage i srčanosti, bez milijunskih injekcija od vlastitog nogometnog saveza, bez potpore politike, dapače, suprotiva „hrvatskoj“ politici koja je nedavno, prije koju godinu, pokušala „isušiti močvaru“, odnosno smlaviti reprezentaciju, suprotiva kaznenom progonu Modrića i Lovrena te šikaniranju reprezentacije i hrvatskog sporta uopće. Drugo, naši su momci pokazali da Hrvati mogu sve ukoliko im se ne zabranjuje njihovo domoljublje, rodoljublje i ljubav prema Domovini te jedinstvo kojega su Hrvati, nakon toliko dugačke povijesti razjedinjenosti, itekako željni.

Prekrasno je bilo gledati doček u Zagrebu koji je pokazao što je hrvatski puk te što i koga cijeni. U sveopćem veselju i radosti, doduše, bijaše i razloga za tugu, jer, nikad se ne vidi, napose ne u medijima, toliki broj kockastih dresova, zastava i omiljenih hrvatskih pjesama. Hrvatski je narod iskoristio ovu priliku, srebro na svjetskom prvenstvu, kako bi iskazao svoje osjećaje, ne nužno spram reprezentacije ili izbornika, već kako bi neopterećeno i radosno mogao iskazati ljubav spram Domovini.

U jednoj normalnoj državi, ljudi ne bi uopće trebali povod za slavlje i veličanje svoje zastave, svojih sunarodnjaka, svojeg grba ili svoje povijesti – svoje samobitnosti! Otužna je činjenica da su Hrvati masovno krenuli u Zagreb na doček reprezentativaca kako bi mogli iskazati svoje hrvatstvo bez straha da će sutradan dobiti otkaz ili zapasti u slične neprilike. Kud veće sreće da se Hrvati toliko objedine i ujedine temeljem ljepote svoga jazika horvatskog, svoje slavne povijesti, svojih velikana: književnika, pjesnika, vojskovođa ili izumitelja; kud veće sreće da se diče krasnim svojim krajobrazom, ponose svojim braniteljima i ratnicima, no ako se najviše ujedine oko reprezentacije i to treba prihvatiti i na tomu graditi. Ako će nogomet ujediniti Hrvatsku i Hrvate, ako će nogomet biti taj zamah i zalet koji će pokrenuti zemlju, ne samo u sportskom, nego i u moralnom, demografskom, gospodarskom ili bilo kojem smislu, onda taj nogomet mora biti kamen temeljac za daljnju nadgradnju hrvatske svijesti i samosvijesti.

Isto tako, sramotno je bilo što su čak i u ovoj prilici branili te pokušali spriječiti nastup Marka Perkovića Thompsona kojega je zahtijevala cijela reprezentacija i čije su se pjesme pjevale u svlačionici nakon svake pobjede. Ta je zabrana i pokušaj opstrukcije želja srebrenih reprezentativaca došla iz vrha aktualne politike, točnije, od Davora Božinovića koji je izvršavao naloge Pupovca, Vrdoljaka i Plenkovića.

Ono čega se „hrvatska“ politička vrhuška prepala (čast iznimkama!) jest činjenica da se u Zagrebu spontano, bez organizatora, bez potpore udruga, političkih stranaka ili čega već okupilo više od pola milijuna ljudi. I sve je prošlo bez incidenata, bez ustašovanja ili progona "srpske nejači", ugnjetavanja manjina i dalje redom. Mediji i policija bijahu toliko nespremni na ovakvu brojku da nisu ni pokušali manipulirati njihovim brojem; iskreno su rekli – preko 500 000 ljudi. Ta je brojka po još nečemu značajna; ona je pokazatelj i upozorenje vlastodršcima da u svakom trenutku mogu rušiti odnarođenu vlast; da Hrvata ima i da, uz ispunjenje određenih preduvjeta, mogu zbiti redove u velikim brojevima.

Hrvatski je narod bez uzdržavanja pokazao kako se voli Domovina, kako se njeguju njezini simboli i kako se veliko zajedništvo može postići nenadano i neplanirano. I to je možda veći uspjeh no srebro na svjetskom prvenstvu, a dobro je što naši nogometaši to razumiju; valjda im je jasno da je njihov uspjeh mnogo veći od bilo kakvog sportskog uspjeha. Oni su postigli nemoguće: nakon desetljeća rastakanja, podrivanja i dijeljenja, oni uspješe okupiti iseljenu Hrvatsku, Hrvate iz Hercegovine i Bosne, Slavoniju, Dalmaciju, Zagorje, Istru i hrvatsko Primorje, sjever i jug, istok i zapad. I na tomu im hvala, a saboteri, spletkaroši i ini nelustrirani kadrovi neka strahuju, kukaju i škrguću zubima.

Neka pati koga smeta (a njih smeta!), jer, Hrvatska zaista jest prvak svijeta!

        

Josip Gajski