Analizirajući događaje u Uzdolju, Đevrskama, u Rijeci te u Pupovčevu rodnom mjestu, proizlazi da je „atentat“ na Lekovića bila svojevrsna proba jedne strane obavještajne službe, i ta je proba potvrdila da postoji ogromna medijska infrastruktura koja će pomoći „srpskoj svari“ u Republici Hrvatskoj.

Najveće postignuće jednog naroda, dakle skupine ljudi koju vežu jezik, običaji, kultura i povijest, jest stvoriti, odnosno imati vlastitu državu, dakle prostor na kojem taj jezik, običaji, kultura i način njegovanja povijesti ne će biti svakodnevno propitkivani, opovrgavani, ili revidirani.

Sve ostalo – poput toga hoće li to biti pravna država, parlamentarna demokracija, despocija, džamahirija, hoće li štititi svoje manjine na ovaj ili onaj način, hoće li poticati turizam, industriju ili poljoprivredu, hoće li ulagati u ovo ili ono, hoće li zabraniti ili legalizirati pobačaj i t.d. – dolazi s vremenom i predstavlja tek detalje; nijanse koje će postati jasne protokom desetljeća, ako ne i stoljeća. Hrvati toga još nisu svjesni jer su narod s državom starom trideset godina, slikovitije sročeno: „novorođenčad“ u dobnom odnosu spram jedne Austrije, Francuske, Rusije, pa čak i jedne Srbije.

Međutim, što je (državo)tvorno za jedan, razorno je za drugi, u pravilu susjedan narod. Politička povijest Europe, ali i svijeta jest svojevrsno raspadanje, u biti fragmentiranje velikih, odnosno većih država, i takav događaj nikad nije samo lokalnog značaja, jer je svakome jasno da se požar susjedove kuće može proširiti i na njegovu, a osnovni ekonomski, možda čak i biološki zakon glasi – sačuvaj što imaš. Uzgred, svatko ima susjeda, a Hrvatska povrh toga ima i „komšije“.

Zato je potrebno imati razumijevanja pri ophođenju sa Srbijom; Srbi su kao jugoslavenski hegemon, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji imali Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju, BiH, a danas ne samo da nemaju ništa od toga, nego su izgubili i Kosovo, povijesno srce nekoć srpske, a od Balkanskih ratova srbijanske države. Za takav teritorijalni gubitak opravdano okrivljuju Hrvate bez kojih bi do raspada Jugoslavije došlo znatno kasnije te na bitno drukčiji način.

Istovremeno, Hrvatska kao mlada država mora uzeti u obzir da je najslabija dok je mlada i malena, poput novorođenčeta, nastavimo li s prije spomenutom metaforom, i da, dok se ona razvija i raste, gradi svoje institucije, dok praktički uči hodati – netko joj radi o glavi, a taj netko je uglavnom susjed, u konkretnom slučaju „komšija“ koji je najviše izgubio hrvatskim rođenjem. Upravo zbog tog nedostatka iskustva, inherentnog svakoj mladosti, svakom žutokljuncu, Hrvatska nije svjesna važnosti i nažalost ne više potencijalne, nego faktične opasnosti po vlastitu opstojnost u vidu nastanka neovisnog Kosova, jer će se unutarnji srbijanski politički problemi lomiti i preko hrvatskih leđa.

Već je svima osim biračima Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) jasno da će Srbija morati popustiti i naposljetku formalnopravno priznati Kosovo. S obzirom na (povijesni) značaj Kosova u srbijanskoj narodnoj svijesti kao „srca Srbije“ te svetosavsku mitomaniju, proizašlu iz stoljeća provedenih pod osmanskim jarmom, srpski će narod teško ili nikako prihvatiti takav gubitak, ne samo iz narečenih razloga, nego bi takav događaj poslužio i kao presedan glede Vojvodine koja je Ustavom iz 1974. godine dobila državno-pravni položaj jednak ondašnjoj kosovskoj pokrajini, s bitnim naglaskom da, za razliku od Kosova, Vojvodina ima dosta dužu povijest autonomije.

Neovisno Kosovo je neupitno i jedino što preostaje srbijanskoj vlasti jest pokušati sanirati štetu što je više moguće, stoga se poseže za prokušanim receptom – trljanjem soli na stare rane, nastavkom i intenziviranjem novih-starih sukoba te oživljavanjem neprijateljstava, kako bi se pažnja skrenula s gorućeg problema. Za tu i takvu ulogu nitko ne može bolje i uspješnije poslužiti od Hrvata, uvijek i vazda „ustaša“ koji su samo u Jasenovcu navodno pobili 700 000 Srba, te u ostalim logorima "desetke tisuća srpske dece i nejači", a sve su okončali „Olujom“ kad su "protjerali" preko pola milijuna srpskog življa iz njihova ognjišta. Unatoč tomu što znanost, od forenzike do historiografije, ne podupire takve navode, štoviše, nedvosmisleno ih opovrgava, službeni Beograd vrši neviđenu (emocionalnu) manipulaciju izmišljanjem vijesti, skandala i senzacija čiji se supstrat uvijek svodi na to da su hrvatski Srbi progonjeni, na ovaj ili onaj način, jer su Srbi u Hrvatskoj. I zaista, tko se ne bi razjario na vijest da je njegov sunarodnjak šikaniran isključivo zbog narodnosti?

No, kad se „proganja“, „napada“ i „linčuje“ Srbe u zemlji u kojoj politički predstavnici istih tih „proganjanih“, „napadanih“ i „linčovanih“ Srba imaju zajamčena mjesta u zakonodavnom tijelu te čine dio vladajuće koalicije s brojnim visokim položajima pomoćnika i zamjenika ministara te državnih tajnika, i to u koaliciji s „ustaškom“ strankom pod kojom je stvarana „ustaška“ država nasuprot velikosrpskoj agresiji, onda moramo primijetiti da je riječ o svojevrsnoj logičkoj besmislici te se priupitati jesu li stvari zaista onakve kakvima se prikazuju?

 Hrvatska je javnost u vrlo kratkom razdoblju suočena s nizom „protusrpskih incidenata“ koji bijahu udarna vijest u svim dnevnicima i na naslovnicama svih tiskovina. Počelo je s fizičkim obračunima u Uzdolju i Đevrskama, što je medijski oslikano kao da je pripadnik nacionalne manjine napadnut jer je gledao nogometnu utakmicu nehrvatske nacionalne nogometne lige, ali se prešutjelo da su „žrtve“ poznate po četnikovanju te slavljenju paradržavice koja je poražena u pobjedničkom i osloboditeljskom ratu. No, hrvatski su se branitelji, ma koliko to čudno zvučalo, borili i za to da netko može (verbalno) četnikovati, jer su se borili za slobodu (govora) i pluralizam mišljenja (i političkih stranaka). Zato je pravo pitanje tko je domaćim primitivcima, zapravo korisnim budalama, usadio ideju te uopće dao podatke kad će, tko i gdje gledati utakmicu „Zvezde“ te povodom toga imati četnički dernek?

Uslijedio je slučaj „Škalamera“ u Rijeci, odnosno u Viškovu, a svodi se na to da se povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, bivši oficir JNA, doslovno porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta, no u „srpskoj“ verziji priče je Škalamera nasrnuo na Arsića jer je ovaj Srbin. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci, inače bivšeg direktora BIA-e, srbijanske obavještajne službe, a kaznenu prijavu, da stvar bude sumnjivija, je podnijelo Srpsko narodno vijeće (SNV). Slučaj je medijski popratila Slavica Kleva, novinarka Novog lista srpskog porijekla, kći bivšeg pripadnika Kontraobavještajne službe (KOS) u Rijeci, predstavivši prijepor oko parkinga kao međunarodni incident i etnički motiviran sukob, nakon čega je riječko državno odvjetništvo postupilo po takvoj kaznenoj prijavi, suprotno njihovoj dotadašnjoj praksi, te je sudac Dušan (Duško) Tišma odredio najtežu mjeru oduzimanja slobode – istražni zatvor – na temelju jednog jedinog svjedočanstva „pretučenog“ čovjeka bez fizičkih posljedica.

Ako su ovi slučajevi odjeknuli tako kako su odjeknuli u hrvatskim medijima, može se samo zamišljati kako su predstavljeni srbijanskoj javnosti. U to smo se pak imali prilike uvjeriti nakon novoga incidenta, kad je jedanaest pripadnika Vojske Srbije nenajavljeno i protuzakonito pokušalo ući u Hrvatsku kako bi sudjelovali na obilježavanju jasenovačkih novomučenika u manastiru Svetog Jovana krstitelja u Jasenovcu. Poslati pripadnike vojske u vojnim odorama u drugu zemlju, bez najave i dopuštenja – te onda naricati da ih se nije pustilo jer se „Hrvati ne žele prisjećati svoje prošlosti i onoga što se događalo u Drugom svjetskom ratu“, kako je kazao Aleksandar Vučić – to je neviđeno, ali je usprkos tomu završilo na naslovnicama svih srbijanskih medija u klasičnoj zamjeni teza kako „ustaše“ ne daju Srbima odati počast žrtvama fašističkog logora Jasenovac, što je, naravno, trebalo potvrditi tezu da je Republika Hrvatska sljednica i nasljednica NDH.

Suradnja, uvjetno rečeno, hrvatskih te srbijanskih medija je bjelodana; u Hrvatskoj, primjerice, svađa oko parkinga postane međunarodni skandal te se prikazuje kao napad na nacionalnu manjinu, da bi u Srbiji potom poprimio epske razmjere.

Dva dana nakon srbijanskog „desanta na Bajakovo“ stižu nove uvrjede i prijetnje čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu, osvanule na ulazu u njegovo rodno selo - Donje Ceranje u zadarskom zaleđu. Preko ploče s imenom sela ispisan je grafit „Ubi Srbina“ s krilatim U, a u blizini je zalijepljen uvredljiv plakat na kojem stoji Pupovčeva fotografija i tekst u kojem se saborskog zastupnika SDSS-a proziva za teror i naziva velikosrpskim luđakom.

Treba podsjetiti i na slučaj kad je na Milorada Pupovca u Zagrebu bačena kriška limuna, što je u djelu hrvatskih i srbijanskim medijima popraćeno i predstavljeno, u najmanju ruku, kao atentat, a ispostavilo se da je riječ o ljubavnim razmiricama i ljubomornim muževima. Također, čini se da su svi zaboravili „atentat“ na Sašu Lekovića, ondašnjeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (HND). „Pokušaj atentata na predsjednika HND-a – Saša Leković se vratio u Hrvatsku, donio je sumnjive šarafe, policija otvorila istragu“ – senzacionalistički je pisao, primjerice Jutarnji list, 30. listopada 2016. godine. Hrvatska javnost nikad nije saznala kako se policijska istraga okončala i je li nađen atentator. Analizirajući događaje u Uzdolju, Đevrskama, u Rijeci te u Pupovčevu rodnom mjestu, proizlazi da je „atentat“ na Lekovića bila svojevrsna proba jedne strane obavještajne službe, i ta je proba potvrdila da postoji ogromna medijska infrastruktura koja će pomoći „srpskoj svari“ u Republici Hrvatskoj.

Tri dana nakon „vandalizma“ u Pupovčevom rodnom selu, evo novog incidenta u Drvaru u BiH, upravo 13. rujna 2019. godine na obljetnicu kad je Drvar oslobodila 7. gardijska brigada HV, zbog čega su u lokalnom, županijskom HDZ-u i predložili obilježavanje ovog nadnevka. Odmah su se nakon toga pobunili u općinskim tijelima Drvara, a potporu im je dao Milorad Dodik koji je ustvrdio kako je HV u sjeverozapadnoj Bosni provela ratni zločin etničkog čišćenja te je najavio kako je i osobno spreman otići u Drvar i fizički spriječiti obilježavanje datuma kojega lokalni Srbi tretiraju kao početak okupacije. Bitno je napomenuti da je ovo Vučiću bio prvi nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske.

Razmotri li se učestalost te intenzitet ovih „incidenata“ u Hrvatskoj, njihova zgusnutost i disperzija, opaža se sličan, ako ne i istovjetan potpis, kojeg možemo pripisati vrlo suptilnom djelovanju srbijanske BIA-e. Pridoda li se tomu pokušaj ulaska srbijanskih vojnika u RH te događaji u Drvaru, teško je zanijekati postojanje određenog i pomno razrađenog plana da se Republiku Hrvatsku prikaže kao „remetilački faktor“ na „ovim prostorima“ kako je kazao Milorad Pupovac, istodobno usporedivši RH s NDH.

Istovremeno, u Srbiji se vodi tragikomično medijsko ispiranje mozga glede toga koje su države „povukle“ priznanje Kosova. Svakog dana srbijanski medijski konzumenti saznaju da Njemačka „planira“ povući priznanje, odnedavno i Češka, a još će se ispostaviti da se i Amerikanci nećkaju… Srbijanski ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, je prije godinu dana slavodobitno izjavio da je priznanje kosovske neovisnosti povuklo ukupno 11 država: Grenada, Komori, Dominika, Surinam, Liberija, Sao Tome i Principe, Gvineja Bisao, Burundi, Papua Nova Gvineja, Lesoto te Solomonski Otoci.

U tom kontekstu valja sagledati i Vučićev posjet Vatikanu koji je uslijedio nakon sveg ovog ocrnjivanja RH. Prema Vojislavu Šešelju, Sveti Stolac je najveći neprijatelj srpskog naroda, pa kad njegov šegrt, potrčko i politički posinak Aleksandar Vučić, odlazi moliti Papu da ne priznaje Kosovo, to poprima jednu groteskno-ironičnu razinu.

Republika Hrvatska kao remetilački faktor služi isključivo za potrebe srbijanske unutarnje politike. Aleksandar Vučić se odrekao Kosova, čije je formalno priznanje (od strane Srbije) tek pitanje vremena. S obzirom da se radi o „srcu Srbije“, malo bi koja politička opcija u Srbiji preživjela takav (veleizdajnički) čin, pa je potrebno skrenuti pažnju s kosovskog pitanja, za što uvijek dobro dođu „povampireni ustaše“ koji proganjaju srpsku nejač i djecu, Arsića, Lekovića, Pupovca i t.d. Slično postupa i Milorad Dodik, po Vučićevu nalogu, koji svako malo diže tenzije secesionističkim izjavama, čime dodatno otežava odveć tešku i složenu situaciju u Bosni i Hercegovini.

Važno je istaknuti da se cijelo vrijeme radi o klasičnoj zamjeni teza te izvrtanju činjenica. Republika Hrvatska je ponajmanje izvor nestabilnosti, kako u srednjoj Europi, tako i u „regijonu“. Za sve za što je optuživana od strane službenog Beograda, odnosno od domaćih srbijanskih ekspozitura, može se bez puno poteškoća i s očitim dokazima pripisati Srbiji te njezinim čelnim ljudima. Ako je Vučić odlučio priznati Kosovo, neka skupi hrabrosti i to obznani svomu narodu.

 Korištenje obavještajne službe te hrvatskih Srba za destabilizaciju hrvatskih institucija, stvaranje ozračja straha i netrpeljivosti, narušavanje ugleda Republike Hrvatske i prikazivanje RH kao „remetilačkog faktora“, jer nije u stanju stati pred vlastiti narod i obznaniti mu da će izgubiti povijesnu jezgru svoje države, srce nečega što postoji još samo u srbijanskom narodnom mitu, predstavlja vrlo prljavu igru koja je izraz obične nemoći, jala i obijesti. Hrvatska to mora prepoznati i ne dopustiti da takvi nemili događaji idu preko hrvatskih leđa, jer, nismo više u istoj državi, štoviše, krvavo smo platiti izlazak iz srbijanskog stiska.

 

H.K.

           

Share
0