Odluka Visokog prekršajnog suda da domovinski poklič "Za dom spremni" ne predstavlja kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira konačno je stavila sudsku i pravničku točku na tu temu koja se pod agresivnim pritiskom prokomunističkih jugonostalgičarskih krugova u posljednjih nekoliko godina simbolično predstavljala kao početni dokaz da je Republika Hrvatska s Domovinskim ratom u stvari nasljednica ustaške Nezavisne Države Hrvatske.

Valja podsjetiti kako je nevjerojatno da su vladajuće političke garniture u posljednjih 20-tak godina dozvolile Miloradu Pupovcu samozvanom i lažnom predstavniku, jer predstavlja tek manji dio srpske nacionalne manjine, da svojom velikosrpskom politikom drži cijelu naciju pod ucjenom, odvraćajući svojim postupcima pozornost s mnogo ozbiljnijih problema s kojima se suočava država. Milorad Pupovac i njegovo tzv. Srpsko narodno vijeće uz pomoć projugoslavenskih političkih stranaka, prije svega SDP-a i HNS.a, uključujući na neki način i HDZ, ali i brojnih civilnih udruga, ali, što je najtragičnije, i uz pomoć javne Hrvatske radiotelevizije kao nove varijante Yutela, da se ne spominju dva vodeće jugofilska dnevnika „Jutarnji list“ i „Večernji list“, uspio je nametnuti hrvatskoj javnosti ustašku etiketu pozdrava „ Za dom spremni“.

Prije svega treba utvrditi pravnu dimenziju pozdrava „Za dom spremni“, polazeći od vrhovnog pravnog akta države, a to je naravno Ustav. U čl. 16. stoji: „Sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak...“, a u čl. 38. stoji: „Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa...“. Kad Pupovac i njegovo društvo trabunjaju o tome kako je pozdrav „Za dom spremni“ protuzakonit, onda oni osporavaju jedno od temeljnih ljudskih prava garantirano Ustavom. Kad su hrabri dečki u postrojbama HOS-a uzimali za svoj simbol pozdrav „Za dom spremni“ oni su samo koristili svoje ustavno pravo slobode mišljenja i izražavanja misli. Činjenica je da taj pozdrav ni u jednom zakonskom aktu nije zabranjen, jer bi to suštinski bilo protuustavno, a još je važnija činjenica da je HOS s tim pozdravom postao sastavni dio Hrvatske vojske, a sama udruga registrirana dok je na vlasti bila SDP-ova koalicija. Osim toga zahtjev za zakonsku zabranu jednog pozdrava je opasan presedan, jer su zabrane slobode izražavanja kao što je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji karakteristične za totalitarne režime, a ne za demokratske države. Jednako tako tvrdnja da moderna Hrvatska počiva na antifašizmu je najobičnija floskula, jer je temelj hrvatske države Domovinski obrambeni rat protiv fašističke velikosrpske agresije. Ako je pak riječ o ustašama kao nedopustivoj političkoj kategoriji u Republici Hrvatskoj treba samo podsjetiti da se na prvim demokratskim izborima natjecala i ustaška stranka HOP na čelu s Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom, ali je dobila zanemariv broj glasova. Prema tome hrvatski birači su na tim izborima raskrstili s ustaškom prošlošću simboliziranom Nezavisnom državom Hrvatskom.

Kako se moglo dogoditi da je taj pozdrav postao toliko značajan da od njegove uporabe ovisi djelovanje Vlade. Otkako je usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, a to je bilo za vrijeme Ivice Račana tendencija da se pozdrav „Za dom spremni“ protuustavno proglasi protuzakonitim i navodno ustaškim poprimila je pod dirigentskom palicom Milorada Pupovca i brojnih njegovih političkih, medijskih i civilnih kolaboracionista sadašnje razmjere. Tim Ustavnim zakonom manjine su u Hrvatskoj dobile prava kakvih nemaju ni u jednoj članici Europske unije, a osobito se to odnosi na Srpsku nacionalnu manjinu u kojoj je sva prava uzurpirao kako ga je nazvao bivši predsjednik Ivo Josipović „etnobiznismen“ Milorad Pupovac. Decidirano se može ustvrditi da je Milorad Pupoivac lažni predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, jer predstavlja po izbornim rezultatima samo 12 posto biračkog tijela te manjine. Dok je takvom Miloradu Pupovcu kao čelniku pete kolone u Hrvatskoj nakaradni izborni zakon osigurao tri garantirana zastupnička mjesta u Saboru, najviše oštečeni su većinski dio hrvatskih Srba koji za razliku od Pupovca prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu, što su i dokazali, njih oko 9.000, boreći se protiv fašističke velikosrpske agresije koju Milorad Pupovac kao hrvatski državljanin nikad nije osudio. Ovdje je potrebno ustvrditi da je za takvo ucjenjivačko pozicioniranje kriv prije svega HDZ koji je za vrijeme vladavine Ive Sanadera donio takav apsurdni zakon. Po njemu se praktički politički nagrađuju oni pripadnici srpske nacionalne manjine koji su na ovaj ili onaj način podržavali velikosrpsku agresiju, dok su oni hrvatski Srbi koji su se borili protiv te agresije politički potpuno marginalizirani.

Pupovčev zahtjev za zabranu pozdrava „Za dom spremni“ s kojim je simbolično u Domovinskom ratu suzbijena fašistička velikosrpska agresija pored toga što je protuustavan značilo bi pretvaranje Milorada Pupovca i njegovog SNV-a iz gubitnika u toj agresiji u pobjednika u miru.. Ključno je međutim da je u prethodnoj presudi Ustavnog suda sastavljenog pretežito od sudaca i pravnika iz prethodnog komunističkog režima koji je ocijenio da je to ustaški pozdrav sudac Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju osporio takvu kvalifikaciju. Naravno dirigirani vodeći mediji ignorirali su izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića. Pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezin čl. 10. sudac Šumanović konstatira u izdvojenom mišljenju da značajan dio hrvatske javnosti i društva percipira sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, jer je za razliku od NDH korišten u drukčijem općem okviru tijekom Domovinskog rata koji je bio „pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački“ u „uspostavi i očuvanju Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“. Konstatirajući da se radi o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa sudac Šumanović je čvrstog uvjerenja da nije misija Ustavnog suda arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima, jer to treba ostaviti znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz spomenute europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Konačna odluka Visokog prekršajnog suda sasvim sigurno predstavlja težak udarac dugogodišnjoj hajci Milorada Pupovca na domoljubni i legalni, jer ga je kao takvog prihvatila vlada Ivice Račana, hrvatski pozdrav. Čelnik velikosrpske pete kolone očito je zatečen kao i njegova partnerica iz "YUtarnjeg lista" Slavica Lukić, pa se zasad ne javlja. Naravno njegova bulumenta sastavljena od medija, nevladinih udruga i već prononsiranih jugonostalgičara s Mamuline liste 100 osoba spremnih da podrže vojni udar u Hrvatskoj na čelu s Antom Nobilom pokušat će na sve načine osporiti tu odluku. SDP na čelu s Davorom Bernardićem najavljuje zabranu pozdrava ako dođu na vlast, čemu se ne treba čuditi jer je to stranka koja još živi u jugokomunizmu. Međutim odluka Visokog prekršajnog suda najviše pogađa misiju premijera Andreja Plenkovića da "promijeni Hrvatsku". Da bi se promijenila Hrvatska onako kako to zamišljaju u Bruxellesu, a gubernator Plenković to provodi, trebalo je kriminalizirati "Za dom spremni" da bi se kriminalizirao Domovinski obrambeni rat i sveo na "građanski rat", kako to zagovara četnička garnitura u Beogradu. To međutim nije prošlo i na određeni način uvjerljiva presuda Visokog prekršajnog suda predstavlja simboličnu prijelomnicu u otporu svima onima koji pošto poto nastoje dovesti u pitanje Domovinski obrambeni rat a time i samu državu Hrvatsku.

 

Vjekoslav Krsnik