Laž je već dugo vremena sastavnicom našeg javnog i političkog miljea i do te se mjere "odomaćila" da na nju rijetko tko više i reagira, što je naročito izraženo na političkoj sceni, a eskalira u vrijeme izbora (bilo nacionalnih ili lokalnih), kad se sve pretvara u kalambur u kojem se prosječno obaviješten građanin snalazi teško ili nikako. I onda se pitamo zašto po nekom automatizmu veliki broj birača daje glas duopolu (HDZ/SDP) ili nekoj drugoj od "velikih" i etabliranih stranaka.

Iskustvo nam govori: kad se netko previše busa u prsa i neštedimice hvali svojim "poštenjem", "neovisnošću", "nepotkupljivošću", "kompetencijom", "stručnošću", zacijelo unaprijed imamo dobar temelj za sumnju, jer obično se iza svega toga krije potpuno drugačija slika stvarnosti.

Takav je slučaj kod Tomislava Tomaševića, "mladog lava" naše ultra-ljevice (koja se maskira u zeleno ne bi li nekako prikrila i ublažila svoje crvenilo). Čovjek je nastao na "antibandićevskoj" platformi (kao i Dario Juričan, Rada Borić i čitava plejada likova iz istog kruga) i to mu je bio jedini "politički kapital", jedina prepoznatljiva platforma, alfa i omega njegova političkog djelovanja i postojanja. On i ekipa budno su pratili što se sve radi i gradi u Zagrebu i u zadnjih 20 godina gotovo nije bilo građevinskog projekta koji je pokrenut, a da ga nisu proglasili "štetnim" i da se nisu u roku odmah strkali (u pratnji kamera, dakako) u nastojanju "zaustavljanja radova", pa i po cijenu lijeganja na lice mjesta. Njih 10, 15 ili 20 (koliko ih se kad moglo skupiti), tako su godinama "dokazivali" javnosti kako u Zagrebu "ništa ne valja", sve je "kriminal i korupcija", a "premreženost interesa kumova i rođaka Milana Bandića" glavna je kočnica razvoja grada.

I tako je to išlo sve do smrti najdugovječnijeg gradonačelnika Zagreba, kad se najednom trebalo "prešaltati" na novu platformu, jer po naravi stvari, dotadašnjoj "antibandićevskoj" je vrijeme isteklo. No, kako je to inače kod skojevaca oduvijek bio slučaj, Tomašević je po inerciji nastavio bez zadrške dalje i to još žešće i strastvenije, znajući kako je u novim uvjetima primoran krčiti put ka fotelji prvog čovjeka grada na nekim novim postavkama.

I, naravno, u tom projektu samohvale i samoreklamerstva, ključna mjesta su zauzele vrijednosti suprotne od svega onoga što je (u vizuri Tomaševića i njegove branše) predstavljao Milan Bandić, kao što su neovisnost, poštenje, nepotkupljivost, stručnost, kompetencija.

To da je Tomislav Tomašević politički neovisan i neutralan, najobičnija je LAŽ (i ovu je riječ poželjno pisati velikim slovima, jer u pitanju je ne obična, nego velika i drska laž) u koju mogu povjerovati samo oni koji su potpuno neobaviješteni ili politički slijepi i gluhi.

Naime, dobro je poznato kako je stasao u miljeu ljevičarskog aktivizma čiji su se vodeći akteri zadnjih nekoliko godina rasporedili u lokalne političke opcije (mahom u Zagrebu koji je "krava muzara" za "nevladine" udruge i aktivističke pokrete). U posljednjih 20 godina bavio se isključivo "društvenim aktivizmom" oko tema mladih, zaštite okoliša i urbanog razvoja, bio predsjednik Mreže mladih Hrvatske, predsjednik "Zelene akcije" te suosnivač udruge "Pravo na grad" i "Grupe 22", bio u raznim "savjetima", "odborima" itd., itd.).

Jedan od glavnih ideoloških oslonaca Tomaševiću i njegovim pristašama je radikalna prokomunistička "Radnička fronta" čiju stisnutu šaku (kao znak "mira", "tolerancije", "nenasilja" i "ljubavi") najčešće i koriste; doduše, Tomašević je u zadnje vrijeme nešto rjeđe podiže jer to ne priliči imidžu politički "neovisnog" kandidata za čelnog čovjeka Zagreba, ali svojim je dosadašnjim ponašanjem jasno dao na znanje svima tko je, što je i kojoj ideologiji pripada.

Neki bi rekli da je Tomašević "lubenica" - izvana zelen, iznutra crven i to je u figurativnom i slikovitom smislu sasvim točno.

Mimikrija, pored svih ostalih metoda prikrivanja vlastite naravi i nakana, kod komunista i njihovih sljedbenika, oduvijek je bila izdašno korištena i to je reklo bi se, njihova "stara škola".

Naime, od propasti komunističkog sustava (1989. godine) nadalje, zamjetna je tendencija naših neostaljinista i neokomunista (ili možda točnije, naše djece komunizma), da se slijedeći tradiciju nekih sličnih pokreta i stranaka u Europi "maskiraju" u zeleno.

Tako oni odjednom postaju predvodnici borbe za ekologiju i zaštitu okoliša, kao i "prvoborci" kad su u pitanju ljudska prava i slobode i ta mimikrija je nešto što su dotjerali do razine apsurda. Držeći medije pod svojom šapom, ta boljševičko-staljinistička klika koja veliča i brani najveće zločince u povijesti ljudskog roda (komuniste), uspjela je sebi namaknuti imidž "naprednjaka" i "progresivaca", zastupajući (tobože) danas sve ono što su do jučer njihovi ideološki očevi i mentori gazili. Ovo je kod nas u današnjoj Hrvatskoj toliko očito, da ne treba trošiti riječi na dokazivanje i argumentaciju.

Izvan svake sumnje jest da je Tomislav Tomašević okorjeli radikalni ljevičar, što je porazno za tako mladog i obrazovanog čovjeka, ali jednako tako i činjenica koju se ne može pobiti.

LAŽ je, dakle, kako je ideološki neopredijeljen i politički neutralan. Drska i bezobrazna LAŽ.

Nadalje, LAŽ je da je ovaj lokalni aktivist i političar neovisan. Prije svega, da je stvarno neovisan, ne bi ga bilo u medijima više nego Zdravka i Zorana Mamića skupa i češće nego Severine i Zorana Milanovića. Drugo, samo treba pogledati TKO ga financira i sve je savršeno jasno.

Naime, Tomašević i njegovi aktivisti zadnjih su godina dobili desetke milijuna kuna iz državnog proračuna - dakle, to im je dodijelila hrvatska Vlada - ali i iz zaklade 'Otvoreno društvo' George-a Sorosa i njegovih fondacija, a sve pod egidom "borbe za demokraciju, ljudska prava i ekologiju". I u svemu tomu, naravno, jako važno mjesto zauzima i "rodna ideologija" i "borba za prava LGBTIQ i ostalih seksualnih manjina", a čiji su promotori također u jednakoj mjeri vlada Republike Hrvatske i globalistički krugovi okupljeni oko Sorosa. Ako je tomu tako, a jest, treba biti izuzetno drzak, dvoličan i beskrupulozan pa se predstavljati "neovisnim" kako to on čini.

Kako bi izigrao propise Republike Hrvatske (budući da je po zakonu zabranjeno primati donacije iz inozemstva), Tomašević je fiktivno registrirao "Institut za političku ekologiju" preko kojeg na svoj račun dobiva pozamašna sredstva upravo od globalističkih fondacija. Taj "Institut" koji to nije i ne služi ničemu drugom, osim da se preko njegova računa slijeva novac na konto "neovisnog" Tomislava Tomaševića i njegove klike.

Kako to da se netko tko je u toj mjeri financijski ovisan o vlasti u Republici Hrvatskoj i globalističkim krugovima i preživljava priključen na njihovu sisu, predstavlja kao čovjek koji se protivi sistemu i establishmentu? Treba li biti naročito mudar pa zaključiti kako je to ništa drugo nego još jedna velika LAŽ Tomislava Tomaševića i njegovih suradnika, "navlakuša" preko koje se ispraznim floskulama, parolama i prijevarom nastoji javnosti i biračima prodati "rog za svijeću"?

I na kraju, stvarno treba biti beskonačno naivan pa vjerovati kako Tomašević može kao "neovisni" kandidat "iskakati iz paštete" u svim vodećim medijima, a u namještenim, plaćenim, friziranim "anketama" figurirati kao premoćno najjači u utrci za funkciju gradonačelnika Zagreba.

Laž, obmana, mimikrija, prijevara - i dalje su strateške odrednice strategije "djece komunizma" koji svoju zloćudnu ideologiju nastoje umotati u razno-razne prihvatljive forme (od ljudskih prava i prava "diskriminiranih manjina", do ekologije, veganstva i zdravog života).

Tomašević i njegova klika samo koriste ono što su im njihovi ideološki prethodnici ostavili u naslijeđe. Ne postoji sredstvo kojim se nisu spremni koristiti kako bi došli na vlast - i to je jedna od temeljnih osobina današnje djece komunizma koja su jako dobro "ispekla zanat": taj makijavelistički pristup koji im je od 1945. godine do danas omogućavao ne samo preživljavanje, nego i povlašten položaj u hrvatskom društvu.

Laž, obmana, prijevara, mimikrija, stisnuta i prijeteći podignuta šaka u osobi Tomislava Tomaševića uskoro će po svemu sudeći dobiti pravo građanstva u gradu svih Hrvata, Zagrebu.

Samozvani proroci, čudaci, opsjenari i prodavači magle u svim su vremenima društvenih i moralnih kriza privlačili pozornost javnosti i stjecali sljedbenike. U takvom ozračju, svaka laž - što veća to bolje - prihvatljivija je od istine i realnosti. No, uzima li tko u obzir kako buđenje iz tog stanja opijenosti lažnim obećanjima i prožetog prividom stvarnosti zna biti poprilično traumatično i frustrirajuće?

Čisto sumnjam. Medijsko ispiranje mozga, nametanje lažnih vrijednosti i proizvodnja lažnih veličina postali su dijelom naše svakodnevice i u svijesti mnogih je zaživjela paralelna stvarnost, a ona, nažalost, nema ničega zajedničkog s ovom u kojoj egzistiramo.

Video: pet mitova o Tomislavu Tomaševiću: https://fb.watch/5pVcTdN2Gq/

 

Zlatko Pinter