„Moramo pronaći gnijezdo odakle je ovo sve krenulo. Prijeđena je granica, ovo je jedna nova razina“ – poručio je predsjednik Vlade Andrej Plenković na konferenciji za medije održanoj povodom pucnjave koja se 12. listopada 2020. godine dogodila ispred Banskih dvora, a navodno je imala elemente terorističkog čina, kako je Plenković kazao na sjednici Vlade 14. listopada iste godine.

 „Tijekom provođenja opisanih izvida nisu prikupljeni podaci iz kojih bi proizlazilo da bi uz 23-godišnjeg osumnjičenika prilikom počinjenja kaznenog djela sudjelovale druge osobe u svojstvu pomagača ili poticatelja, time da su se kriminalističkim istraživanjem prikupljali podaci o ranijem životu i ličnosti počinitelja, radi utvrđivanja motiva i možebitnih veza s drugim osobama, kao i okolnosti oko nabavljanja i posjedovanja vatrenog oružja.“ – navodi se u DORH-ovom priopćenju za javnost od prije koji dan.

 „Teško mi je vjerovati da bi netko mlad i ničim izazvan se upustio u to djelo, teroristički čin. Mislim da treba napraviti dodatne napore i vidjeti tko su ljudi koji su utjecali na njega, indoktrinirali ga. Sumnjam da nije bilo poticatelja niti pomagača” – izjavio je predsjednik vlade nakon novinarskog upita glede DORH-ovog priopćenja.

 Dakle, državno odvjetništvo donese odluku i kaže jedno, a prvi čovjek izvršne vlasti tvrdi drugo. Za očekivati je da bi borci za „sekularnu“ državu, demokraciju i ljudska prava odmah trebali skočiti jer predsjednik vlade oponira službenom rješenju državnog odvjetništva čime vrši pritisak na jedino legitimno sredstvo prisile, policiju, a podredno tomu i sudstvo tj. sudbenu vlast. Isto bi tako dežurni europejski dušebrižnici, koji nikad ne propuste istaknuti koliko „nazadna“ Hrvatska kaska za „progresivnom“ i „liberalnom“ Europom, trebali ukazati na to da u EU, odnosno čitavom Zapadu nije uobičajeno da predsjednik vlade komentira tijek ili rezultate istrage; pogotovo ne da proturječi pravorijeku druge (neovisne?) institucije.

Ako Plenković ima neka saznanja, s obzirom da je rekao da „sumnja da nije bilo poticatelja ili pomagača“, možda bi svoje sumnje (osnove sumnje ili osnovane sumnje) mogao podijeliti s DORH-om. Tko zna, da se Škoro nije povukao možda bi se i pronašao koji pomagač ili poticatelj iz redova članova ili simpatizera Domovinskog pokreta.

            Istina, ne treba se držati zakona k'o pijan plota – rekao je jednom zgodom jedan lažni bravar. Možda odgovor na to što je nagnalo mladog Danijela Bezuka da puca po Banskim dvorima nije u oblasti obiteljskoga ili uže-društvenoga, već dnevno-političkoga. Štoviše, raščlani li se Plenkovićevo političko djelovanje, zlobnici bi rekli „dejstvovanje“, te transformacija stožerne nacionalne i nekoć državotvorne stranke u bezličnu briselsku filijalu, onda već postoji uporište za tvrdnju tko je ili što je motiviralo Bezuka da postupi kako je postupio.

Republika Hrvatska nije uređena država; institucije nisu ustrojene i ponašaju se ovisno o tomu tko je na vlasti, korupcija je infiltrirana u sve pore društva, zbog čega mladi odlaze i ne vraćaju se, ne postoji gospodarski i poduzetnički duh, većina je nakačena na državnu sisu, a manjina koja to plaća je opterećena bezbrojnim fiskalnim i parafiskalnim nametima i dalje bismo mogli nabrajati… Nakon Domovinskog se rata ništa nije promijenilo osim zastave, himne i grba, što nije malo jer se radi o simbolima – o simbolima jednog naroda koji je izborio svoju državu – takvu kakva je.

Dakle, obični ljudi, a napose mladi, imaju (samo) državne/nacionalne simbole te zajedničke vrijednosti koje predstavljaju, a upravo njih rastače ekipa predvođena Plenkovićem na čelu HDZ-a, samo deklaratorno demokršćanske i konzervativne stranke. Počev s ratifikacijom Istanbulske konvencije i pristupanjem Marakeškom sporazumu, preko slanja vijenaca na Sutjesku, obilnog financiranja mahom protuhrvatske kulture, uvođenja eura bez referenduma (hrvatska je kuna kao valuta također nacionalni i državni simbol), neprocesuiranja ratnih zločina radi dodvoravanja „koalicionom“ partneru pa i toleriranje četničkog divljanja koje će se ovih dana slaviti u Srbu, sve do hajke na pripadnike HOS-a zbog zakonitog pozdrava „Za dom spremni“ i tako dalje.

Kad podvučemo crtu, jasno je da se radi o obliku političkog terorizma – vrši se teror nad hrvatskim narodnim vrijednostima i hrvatskim simbolima te se svakodnevno terorizira tiha, odviše rezignirana i malodušna hrvatska većina – i kad se to čini u situaciji kad su simboli i vrijednosti koje predstavljaju jedino što je ljudima zapravo preostalo, jer nažalost nismo Švicarska, onda je jasno da može doći do radikalizacije i nasilja.

Je li Bezukov čin teroristički? Možda i jest, ali je on bio odgovor na politički terorizam. Stoga kad Plenković govori da se mora pronaći gnijezdo odakle je sve krenulo, kad kaže da treba uložiti napore i vidjeti tko je na Bezuka utjecao i indoktrinirao ga te kad izražava sumnju da nije bilo poticatelja ili pomagača, onda je zapravo u pravu.

Naći će gnijezdo kad se sljedeći put sastane predsjedništvo HDZ-a; tad će vidjeti tko je neizravno utjecao na Danijela Bezuka, a vidjet će i pregršt poticatelja i pomagača. Upitno je samo hoće li netko to shvatiti.

 

M. Marušić