Proteklih dana obilježili smo tridesetu godišnjicu smrti Mira Barešića. Poznato je da je Udba pokušavala izvršiti atentat na Mira za vrijeme emigracije, čak i dok se nalazio u zatvoru, kao i da je nakon njegova oslobađanja instruirala više suradnika da mu se približe i saznaju njegove životne navike i planove.

U tom kontekstu slučaj jednog suradnika Udbe pod pseudonimom „Dejan“ posebno je zanimljiv i poučan, a za mene osobno važan. Miro i ja redovito smo se dopisivali od sredine 1984. godine, a to smo nastavili i nakon što je on krajem 1987. oslobođen iz švedskog zatvora i protjeran u Paragvaj. Ja sam u to vrijeme obnašao dužnost pročelnika Odjela za politička pitanja Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP).

(Vidi privitak: Imenovanje pročelnika Odjela za politička i načelna pitanja, Kirkcaldy, 1. listopada 1987.)

Miro je meni pisao 1. kolovoza 1988. i izvijestio me, među ostalim, o smrti i pogrebu pukovnika Mile Radnića, vrlo utjecajnog hrvatskog emigranta u Južnoj Americi, koji je bio povezan s obitelji Peron u Argentini i generalom Alfredom Stroessnerom, predsjednikom Paragvaja.

(Vidi privitak: Pismo Mira Barešića, Asuncion, 1. kolovoza 1988.)

Iznenadio sam se kad sam nakon kratkog vremena saznao da je Miru u posjetu otišao Boris Lukšić, urednik europskog predstavništva australskog „Hrvatskog tjednika“, poluslužbenog glasila HDP-a, s namjerom da od Mira dobije informacije za pisanje knjige o njemu.

Naime, vodstvo HDP-a je upravo u to vrijeme dobilo informaciju iz jednog stranog obavještajnog izvora da je Lukšić suradnik Udbe. Ponekad bi takve informacije bile točne, a ponekad i smišljene dezinformacije da unesu zabunu i nemir u emigrantske redova. Zato su i tada uzete s rezervom te sam osobno smatrao da prema Lukšiću do daljnjega ne treba poduzimati nikakve sankcije. Ali sam smatrao pogreškom što se Lukšiću dozvolilo da posjeti Mira prije nego što su se te dojave provjerile i eventualno opovrgle.

Nekoliko tjedana kasnije (20. listopada 1988.) izvršen je atentat na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula pa je interes za Lukšićeve aktivnosti pao u drugi plan. Međutim, Lukšić je 1. studenoga 1988. objavio članak s nazivom „Raport iz Asunciona“ u „Hrvatskom tjedniku“, kojeg je zaključio riječima:

„Hoće li Paragvay postati hrvatska Janka Pusta, prostor komunikacije, moralne spreme i izobrazbe hrvatskih boraca, novo utočište progonjenih Hrvata svijeta, najviše ovisi od podrške i solidarnosti hrvatske javnosti i zajednice“.

(Vidi privitak: „Raport iz Asunciona“, „Hrvatski tjednik“, 1. studenoga 1988.)

Nakon toga sam bio uvjeren da su dojave o Borisu Lukšiću kao suradniku Udbe i provokatoru bile točne. Kao pročelnik Odjela za politička i načelna pitanja HDP-a već 16. studenoga 1988. uputio sam Lukšiću dopis u kojem sam mu izrekao zabranu daljnjeg istupanja u ime HDP-a, s obrazloženjem:

„U svom članku nakon povratka iz Paragvaja pišeš da se Miro navodno sprema osnovati 'Janka Pustu'. Kad bi takve namjere uopće bile istinite, o njima se ne bi smjelo govoriti izvan kruga najdirektnije zainteresiranih osoba. Ako bi se to učinilo, počinila bi se izdaja. A javno pisati o tome, znači biti lud ili provokator“.

(Vidi privitak: Iz pisma Bože Vukušića Borisu Lukšiću, Mannheim, 16. studenoga 1988.)

Nekoliko dana kasnije podnio sam zahtjev glavnom i odgovornom uredniku „Hrvatskog tjednika“ Dinku Dediću za smjenjivanjem Borisa Lukšića s dužnosti.

(Vidi privitak: Bože Vukušić, „Zahtjev za smjenjivanje Borisa Lukšića s dužnosti glavnog urednika Europskog uredništva Hrvatskog tjednika...“, Mannheim, 21. studenoga 1988.)

Boris Lukšić se pokušao opravdati tvrdnjom da je pogrešno shvaćen te je mene svrstao u skupinu „ratnika specijalnih zadataka“ te „kameleona i šakala“.

(Vidi privitak: Boris Lukšić, „Napomena povodom nekih nesporazuma oko 'Raporta iz Asunciona'“, „Hrvatski tjednik“, 20. prosinca 1988.)

Potom je Boris Lukšić meni osobno uputio pismo slijedećeg sadržaja:

„Dragi Bože,

Ukoliko, eventualno, još imaš savjesti, moglo bi te biti i stid? Ipak ovo pitanje bi se prije moglo postaviti tvojim šaptačima (govorim u pluralu).

Ono što me najviše u životu sablažnjivalo je prostota duše.

Unatoč osjećaju gađenja Krist me je učio ljubiti ljude i kada gnjusobe rade ili čine.“

(Vidi privitak: Iz pisma Borisa Lukšića Boži Vukušiću, Düsseldorf, 1. siječnja 1989.)

Boris Lukšić je na kraju ipak bio primoran podnijeti ostavku koja je potom objavljena u „Hrvatskom tjedniku“.

(Vidi privitak: Boris Lukšić, „Saopćenje o ostavkama na dužnostima glavnog urednika Europskog uredništva Hrvatskog tjednika i člana Središnjice HDP-a“, „Hrvatski tjednik“, 21. veljače 1989.)

Suradnik slovenske Udbe Milan Dorič pod pseudonimom „Pogan“ (ranije „Hanzi“ i „Flora“) dojavio je svojim nalogodavcima u Ljubljanu, što su ovi proslijedili u Beograd (Zdravku Mustaču), a ovi o tome obavijestili Zagreb (Josipa Perkovića), slijedeću vijest:

„[Boris] Lukšić je isključen iz HDP usled napada Vukušić Bože iza kojeg stoji nemačka služba“.

(vidi: HDA, signatura 1561, SDS RSUP SRH, unutarnja problematika, Predmet 10.27.3, Dopis br. 2108/2 SDB-a SSUP-a, Beograd, 16. ožujka 1989., HDP-zbivanja)

To je prvi put da je netko mene, Božu Vukušića, i moj rad povezao s njemačkim tajnim službama. Da stvar bude zanimljivija, to je učinio suradnik slovenske Udbe Milan Dorič, koji je u isto vrijeme bio i suradnik njemačke civilne kontraobavještajne Službe za zaštitu ustavnog poretka (Bundesamt für Verfassungsschutz – BfV).

Prije nego što je meni uputio pismo s moralnim osudama, Boris Lukšić se na sam Badnjak 1988. susreo sa svojim „oficirom za vezu“, zamjenikom šefa Drugog odjela splitske Udbe Mirkom Vujanićem (šef je bio zloglasni Blagoje Zelić) i detaljno ga izvijestio o svojoj posjeti Miri Barešiću u Paragvaju, o čemu je Vujanić sastavio informaciju na punih osamnaest stranica.

(Vidi privitak: „Informacija br. 17“, Centar SDS-a Split, 18. siječnja 1989.; HDA, signatura 1561, SDS RSUP SRH, mikrofilmovi 1937.-1990., sve Informacije Centra SDS-a Split od 1970. do 30. 5. 1990. /21 rola filmova, ukupno 51.303 str./)

Boris Lukšić, rođen 17. travnja 1934. u Splitu, bavio se novinarstvom i književnošću do 1978. kada je otišao u Njemačku s namjerom da tamo prodaje knjige i slike hrvatskih književnika i slikara. U Kölnu se povezao s hrvatskim političkim emigrantima po čijim je uputama putovao u Jugoslaviju i kontaktirao političke disidente. Udba ga je otkrila 1978. i zavrbovala te uputila u Njemačku sa zadatkom infiltracije u redove hrvatske političke emigracije. Nekoliko godina djelovao je pod pseudonimom „Felix“, a od 1983. kao „Dejan“. Na vezi ga je sve do raspada Jugoslavije držao Mirko Vujanić koji ga je i zavrbovao.

Boris Lukšić se početkom 90-tih vratio iz Njemačke u Hrvatsku te je do smrti 2001., napušten od svojih bivših poslodavaca, živio u Splitu.

Paradoksalno, usprkos činjenici da se o njegovom jadnom i bijednom životu više manje sve znalo, nekrolog mu je napisao poznati splitski „teolog bez diplome“ Željko Mardešić i objavio u časopisu „Crkva u svijetu“, u kojem je među ostalim zapisao:

„Uvijek sam ga doživljavao kao malog dječaka, u svemu nedozrelog osim u dobroti i razmišljanju. A - mogu to osobno posvjedočiti - mnogo je i sabrano molio, tijekom cijelog svog života, a posebno pred smrt. Tražio je od mene da mu nađem dobrog ispovjednika jer ga je uvijek mučila misao da još nešto mora reći o sebi prije odlaska pred Gospodina“.

 

(iz memoarske knjige u pripremi)

 

Bože Vukušić /Facebook