Odluka američke administracije da se nakon duge procedure konačno ukinu vize za hrvatske državljane koji putuju u Sjedinjene Države sasvim sigurno predstavlja značajan korak u jačanju veza između dviju država.

Za međunarodni položaj Republike Hrvatske upravo su Sjedinjene Države ključni partner što se dokazalo potporom prije svega Clintonove administracije u obrambenom Domovinskom ratu. Washington, je za razliku od drugih zainteresiranih europskih država pružio prešutnu potporu Vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" koja je porazom Miloševića na bojnom polju dovela do kraja rata i pregovora u Daytonu.

          U povodu odluke o ukidanju viza za hrvatske državljane ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman izjavio je: "Odnosi Hrvatske i SAD-a su prijateljski i saveznički, a rekao bih i, što dokazuje i ovotjedni ulazak Hrvatske u Program izuzeća od viza. Ova odluka, kao i nastavak razgovora o sklapanju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, dodatno će unaprijediti naše odnose u nizu područja - od gospodarske i energetske suradnje, preko obrane i sigurnosti, do suradnje u području jugoistočne Europe."

          Točno je da su odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih država kako kaže hrvatski ministar vanjskih poslova prijateljski, ali je upitno jesu li u punoj mjeri saveznički i "u stalnoj uzlaznoj putanji". Ako su SAD strateški partner Republike Hrvatske što se dokazalo potporom u Oluji, ali i činjenicom da je Hrvatska prije primljena u NATO nego u Europsku uniju, postavlja se pitanje na kakvoj su razini ti odnosi saveznički otkako je na čelu hrvatske Vlade Andrej Plenković, a predsjednik Republike Zoran Milanović i jesu li oni u stalnoj uzlaznoj putanji. Prije svega hrvatska je Vlada zanemarila to strateško savezništvo odlukom da se za obnovu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kupi francuski "Rafale" umjesto američkog F-16 block 70. U ovom trenutku posao težak znakovitih 999 milijuna eura je doveden u pitanje jer prije potpisivanje završnog ugovoratu prodaju moraju odobriti SAD budući da je u "rafale" ugrađena i američka oprema.

          Dok su SAD u borbi hrvatskoga naroda za svoju državu uistinu bili strateški partner, s druge strane Francuska je bila sasvim otvoreno na protivničkoj strani, uporno podržavajući  fašističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. Ćinjenica je da ni Zoran Milanović a ni Andrej Plenković otkad su na vlasti nisu potvrdili to strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama. Za usporedbu treba se prisjetiti da su nakon preuzimanja vlasti 2000. godine predsjednik Mesić i premijer Račan bili pozvani u službeni posjet Washingtonu- Predsjednik Zoran Milanović sudjelujući ove godine na redovnom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda nije ostvario nikakav kontakt s američkom administracijom kao što je to bilo za vrijeme prethodnih hrvatskih Vlada, a Plenkoviću je to još manje važno, jer je on eksponent francuske politike na ovim prostorima. Što se tiče "uzlazne putanje" to se može iščitati iz ove odluke američke admionistracije o ukidanju viza, ali se nikako to ne uklapa u činjenicu da Washington već godinu dana nema veleposlanika u Zagrebu. To je jasna poruka Zagrebu da su odnosi dviju država na određeni način spušteni na nižu razinu ne krivnjom Washingtona nego političkim prioritetima Zagreba..

          Kao što je za vrijeme predsjednika Tuđmana francuska imala snažan utjecaj na vođenje hrvatske politike, što se odražavalo u Tuđmnovom odnosu sa Slobodanom Miloševićem jer je u to doba najbliži suradnik predsjednika Tuđmana bio Hrvoje Šarinić kojega je Franjo Tuđman tek pred kraj života otkrio kao francuskog agenta, Francuska danas ima još jače uporište u samom političkom vrhu u Zagrebu. Pored Andreja Plenkovića kao člana utjecajne francuske lože tu je čak njemu nadređen u istoj funkciji ministar unutarnjih poslova bivši KOS-ov pouzdaniuk Davor Božinović. U istu skupinu spadaju i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, predstojnik Ureda premijera Plenkovića francuski državljanin Tomislav Frka Petešić i konačno još jedan farncuski državljanin Danijel Markić koji je na čelu ni manje ni više nego glavne obavještajne agencije SOA. S takvim sastavom oko premijera Plenkovića Hrvatska ne vodi samostalnu suverenističku politiku nego onakvu politiku koja odgovara interesima Pariza odnosno sadašnjeg predsjednika Emmanuela Macrona. U ovom trenutku to znači da se strateški više oslanja na Pariz nego na Washington. Da bi se u toj politici stvarno nešto promijenilo na "uzlaznoj liniji", koju s pozicije Zagreba vidi samo ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, hrvatska Vlada trebala bi nekim činom dokazati da su istinski strateški partner Republike Hrvatske Sjedinjene Američke države, a ne Francuska. U postojećim uvjetima i političkim okolnostima to je nažalost teško očekivati.

Vjekoslav Krsnik