Nakon uhićenja ministra Darka Horvata, predsjednik je vlade održao konferenciju za novinare na kojoj je nekoliko puta istaknuo "zanimljiv tajming" ovoga uhićenja, kao i činjenicu da su u medije "procurila" još neka imena pod istragom, između ostaloga ona ministra Josipa Aladrovića i potpredsjednika vlade Borisa Miloševića. Mnogima je bilo "zanimljivo" što je kao dan uhićenja odabrana baš subota iako hrvatske institucije nisu poznate po tomu da rade revno, a nekmoli da rade revno subotom.

U narednom je tjednu krenula ujedinjena oporbena politička i medijska paljba po predsjedniku vlade i vladi samoj, no po njih željeni ishod - pad vlade i raspisivanje parlamentarnih izbora - nije nastupio; prekinula ga je ruska invazija na Ukrajinu. Ovaj događaj svjetskog, europskog i nadasve lokalnog značaja, samorazumljivo, zasjenio je sve ostalo, pa i hrvatske političko-pravosudne skandale. Međutim, prije nekoliko dana, u ratnom je jeku DORH podnio zahtjev za odobrenje kaznenog postupka protiv Josipa Aladrovića.

            Sad se možemo vratiti "zanimljivom tajmingu" uhićenja ministra Horvata kao i pravosudnom, možemo slobodno reći, nasrtaju na ministra Aladrovića. Plenković nije ni svjestan težine svoje izjave o "zanimljivom tajmingu". Naime, neke naizgled nepovezane događaje možemo povezati tek protokom vremena. Sva sila mudrih, pametnih i dobro upućenih, što ovakvih što onakvih analitičara koja je do prekjučer prognozirala pad Vlade nakon poteza DORH-a i USKOK-a, a do jučer dubokoumno raščlanjivala rusku invaziju, nije uočila uistinu zanimljiv tajming između ove, na prvi pogled isključivo hrvatske priče o uhićenjima ministara i globalne priče rusko-ukrajinskoga rata. Nerazumijevanje da u globalnom informacijskom dobu ne postoji razlika između "svjetskih" i "lokalnih" događaja i fenomena ostaje glavna odlika hrvatske takozvane pameti.

            Rusija je proteklih godina prisutna na dvije europske žarišne točke - na "zapadnom Balkanu", odnosno u BiH, Kosovu i Crnoj Gori putem Srbije i tzv. Republike Srpske, te na krimsko-crnomorskom području, s time da je potonje, nažalost, aktivirala i eskalirala. Razvoj situacije je prilično zabrinjavajuć; iako "blitzkrieg" u Ukrajini nije uspio, intenzitet i bešćutnost agresije ujedinili su civilizirani svijet protiv Ruske Federacije koja se očito odlučila na realizaciju sovjetskih snova i fantazija. Vučićevo i Dodikovo svrstavanje na rusku stranu u ovoj situaciji, u kojoj najtrijezniji i najnepristraniji promatrač jasno razlikuje dobro od zla, treba biti poziv na pripravnost i izrazitu budnost.

            Budući je razvidno da je Rusija krenula, da posegnemo za pokeraškim izrazom "all in" na Ukrajinu i time ujedinila Europu protiv sebe, logično je i očekivano da će isto učiniti gdje god može, a to znači jedino na preostaloj europskoj žarišnoj točki - na "zapadnom Balkanu", sa svoja dva gore spomenuta saveznika.

>>

            U tom smislu valja tumačiti zanimljiv tajming između uhićenja ministra Horvata i ruske agresije na Ukrajinu. Naime, Republika Hrvatska nije vojni ili sigurnosni faktor, što je svima jasno, ali je politički faktor u čijem je dvorištu žarišna geopolitička točka, i to u dvostrukom svojstvu: kao članica EU i kao članica NATO-a.

            Ako bi Plenkovićeva vlada, ovakva žalobna kakva jest, bila srušena, to bi značilo da Europska unija i NATO savez ne mogu računati na jedinu članicu u blizini ove geopolitičke žarišne točke, a poprilično je razvidno u čiju to korist ide. Ne treba smetnuti s uma da je ruska obavještajno-politička agentura isto pokušala učiniti i u drugim europskim zemljama, od Njemačke do Mađarske.

            Trenutni "daleki" rat u Ukrajini veća je ugroza po hrvatske nacionalne interese, možda čak i paradoksalno, opasniji no što je to bio Domovinski rat koji je, iako se izravno ticao nas kao naroda i države, ipak bio smješten unutar granica komunističke Jugoslavije koja se urušavala kao i drugi joj bratski režimi diljem Europe. Aktualni se rat u Ukrajini lako može preliti na "daleki" "zapadni Balkan" i zato hrvatska mora imati stabilnu vlast.

            Nakon izloženoga se nameće jedno bolno i porazno pitanje: po čijem nalogu, u čijem interesu i cui bono jesu DORH i USKOK krenuli destabilizirati vladajuću, politički nakaradnu, ali stabilnu garnituru? Jer tajming zaista jest zanimljiv. U ovakvim situacijama prestaju svjetonazorska pitanja i svakodnevna prepucavanja; u ovakvim situacijama vlast određene države mora biti stabilna budući su ulozi mnogo veći, s dalekosežnijim posljedicama, kao što je bilo 90-ih godina kad je "autokrat" Tuđman vladao. No, on nije bio autokrat nego se u ratu jednostavno određene demokratske uzance suspendirane što je notorno još od starogrčkih demokracija.

            Dakle, zašto je USKOK krenuo s uhićenjem ministra Horvata baš uoči ruske agresije na Ukrajinu? I zašto u najvećoj svjetskoj krizi unatrag zadnjih 30 godina nastavlja s destabilizacijom vlade napadajući ministra Aladrovića? Ne jer je Aladrović dobar ministar, ne jer je pošten, čestit, jer radi svoj posao kako treba; i da je najgori – to se jednostavno ne radi u ovakvim trenucima.

            Usporedbe radi, nikad nisu ni pokrenuti postupci, a nekmoli da su "curili" podaci iz istraga protiv, recimo Mrak Taritaš, Ivana Vrdoljaka, Miranda Mrsića, Milorada Pupovca, Stjepana Mesića i da dalje ne nabrajamo kriminalnu anacionalnu klatež koja se tijekom svih ovih godina domogla vlasti. Posljednje godine, usporedi li ih se s današnjicom, bijahu iznimno mirnodopske pa se ipak nije našao odvažan, istinoljubiv i pravedan državni odvjetnik ili šef USKOK-a koji bi krenuo u borbu protiv hrvatskih korupcijskih vjetrenjača, sa srčanošću, žarom i elanom bistrog viteza iz Manche!

            To nas ujedno dovodi i do trenutne šefice USKOK-a – Vanje Marušić – koja je „odlučila“ da je, eto baš ni manje ni više ovo najpogodniji trenutak za uhićenje i istragu ministara. Zaista, zanimljiv je trenutak kad pravosuđe „počne funkcionirati“. Vanja Marušić – ime je znak – dodali bi zlobnici, bivša je šefica Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, dakle bila je nadležna u slučaju Škalamera u ljeto 2019. godine, jedan verbalni okršaj oko parkinga u Rijeci skoro prerastao, doduše uz pomoć srbijanske BIA-e te njezinih agenata u Hrvatskoj, odnosno Rijeci, u međunarodni incident u kojem je „zli“ Hrvat i HGSS-ovac Matko Škalamera ugnjetavao „dobroga“ Srbina i školovanog oficira JNA-a Dobrivoja Arsića. Zašto je riječko državno odvjetništvo i u tom slučaju, za kojeg se ispostavilo da nije bio uopće slučaj, bilo revno, možda bi trebalo priupitati Vanju Marušić.

            Imajući sve ovo u vidu, napose uzevši u obzir trenutke kad hrvatsko napokon pravosuđe odluči postupati po zakonima i Ustavu, aktualna bi se vlast, ali i obavještajna služba morali zapitati koliko je još vanji marušić raspoređeno po hrvatskim institucijama i kad će se aktivirati po naputku stranih službi i sila?

            Ruska je agentura, kako vidimo, poprilično jaka i rasprostranjena po Hrvatskoj, a s dolaskom silnoga broja migranata, ne samo Ukrajinaca nego i Rusa, kao i ostalih koji će bježati pred ratnim zbivanjima, sigurnosna ugroza postaje sve veća, situacija se usložnjava, i Hrvatska mora biti stabilna, ali i spremna na ove oblike ratovanja jer, koliko će tu doći obavještajnih agenata pod egidom izbjeglištva i bijega od rata?

            Da se preko leđa malenih lome koplja velikih, odavno je znano. Isto je tako poznato da u ratu gubi ona strana koja ne uspije suzbiti djelovanje pete kolone, u ovom slučaju ruske agenture koja je očito prodrla na najviše funkcije hrvatskih institucija. Hrvatska mora biti spremna jer bi situacija u hrvatskom susjedstvu mogla uskoro eskalirati, ovisno o razvoju situacije na ukrajinskoj bojišnici, na što hrvatska vlada ne može utjecati, ali zato može utjecati na situaciju u vlastitoj zemlji i na ljude po vlastitim institucijama. U tom smislu bi se trebalo razmotriti osamostaljenje protuobavještajne službe imajući u vidu teška vremena koja slijede, odnosno anticipirajući situacije u kojima je djelovanje pete kolone i stranih agentura – nedopustivo!

 

Josip Gajski

Share
0