Nakon prvobitnog skoka u anketama nakon najave sudjelovanja u parlamentarnim izborima, nakon što su se ljudi otrijeznili i počeli shvaćati da je predsjednik RH izveo meki državni udar ustvrdivši da ne će poštivati ustavne odredbe niti odluke Ustavnoga suda, a pogotovo nakon što nije dao ostavku i kandidirao se na nekoj od listi SPD-a, Milanovićev se, a i partijski anketni rast ubrzo počeo topiti.

Izvrijeđao je ljude za Uskrs, izvrijeđao je umirovljene i aktivne pripadnike HV-a, a onda je odlučio ponovno se upustiti u političku kampanju, unatoč upozorenju Ustavnog suda, te nanovo izvrijeđao Hrvatsku demokratsku zajednicu i ministra Olega Butkovića, nakon što su prikladno procurile SMS poruke između Butkovića i Josipe Pleslić ex Rimac.

Partijske strukture su odlučile s nastavkom svoje neuspješne akcije puštanja privatne komunikacije između HDZ-ovih dužnosnika koje zapravo ne znače ništa. Više je nego jasno da u Hrvatskoj postoji korupcija, no isto je tako više no jasno da na takvu pojavu ne može upozoriti Peđa Grbin, ni Anka Mrak Taritaš, ni Dalija Orešković, ni Krešo Beljak, jer bi ispalo groteskno, no partijski stratezi griješe smatrajući da takvu pojavu može „osuditi“ Zoran Milanović.

Milanovićeva je uloga za vrijeme vođenja države od 2011.-2015. godine bila tragična. Nakon predsjedničkih izbora 2020. godine postala je komična, a sad je jednostavno tragikomična.

Stara fora – nova budala!

Komunisti, socijalisti i ini neradnici sviju vrsta nikad nisu oskudijevali u idejama: istinabog benzin je bio tuđi, ali ideje vazda – njihove! Sad je jasno da su partijske strukture spale na niske grane kad repriziraju priču o komunikaciji i to opet s glavnim akterom – Josipom Pleslić bivšom Rimac.

>>

Stavi li se po strani notorna činjenica da je Hrvatska korumpirana zemlja u kojoj si bez veze ako nemaš veze, i raščlani li se komunikacija između Butkovića i Rimac, ova „nova afera“ je lošija afera od one koja se pokušala napakirati novome Glavnom državnom odvjetniku. Komunikacija između aktera je toliko općenita, nedorečena, neprecizna i otvorena za interpretaciju, te uveže li se s netom spomenutom činjenicom da je Hrvatska (nažalost!) korumpirana zemlja, onda svatko kome je Rimac ikada poslala poruku može pod danim okolnostima, odnosno pripremljenim medijskim terenom izgledati kriv.

I to je dosta! Nikakvi izvidi, nikakve čak ni istrage, nikakve optužnice, nikakvi postupci. U trećoj republici se odmah ide na giljotinu. Nakon što ti, dakako, godinama protuzakonito nadziru komunikaciju.

Podsjetimo, kad su uspaničeni Milanović i njegova dirigirana oporba shvatili da dolazi državni odvjetnik koji nije ispao iz Bajićevog, odnosno Cvitanovog šinjela, to je iskorišteno kao dramatična „prijelomna točka“ i protuustavni „casus belli“ te najava „rijeka pravde“, odnosno kandidatura na parlamentarnim izborima. Milanović je bio toliko preneražen, zgrožen i uopće osupnut odabirom Ivana Turudića za GDO-a da nije čak podnio ni ostavku na mjesto predsjednika RH. Moguće da je zaboravio od silnog gnjeva i osjećaja nepravde.

Vrijeme u politici je čudna stvar: malo radi za tebe, a malo protiv tebe. Manje od dva tjedna do izbora Milanović je počeo padati u zaborav; s vrijeđanjima, omalovažavanjima i ispadima je već dojadio čak i svojim istomišljenicima, pa je dogovorio da se opet pusti komunikacija, ovaj puta Rimac i relativno učinkovitog ministra. No, Milanović zaboravlja da je posljednji put morao prekršiti Ustav i kandidirati se za predsjednika vlade, jer je jedino tako izmišljenu priču o Turudiću učinio relevantnom, što mu se obilo o glavu.

Kako će sad ovu „aferu“ još više „podebljati“? Hoće li najaviti i kandidaturu za europarlamentarne izbore? Ili će najaviti kandidaturu za – predsjednika RH u drugom mandatu?! Ili će najaviti kandidaturu za gradonačelnika Zagreba? Milanoviću ponestaje funkcija na koje će najaviti kandidaturu kako bi „ojačao“ puštene i pomno iz konteksta izvađenu privatnu komunikaciju državnih dužnosnika. Ne kaže se bez razloga: stara fora – nova budala!

Cilj je da i Butkovićev auto bude propucan?

U svakome društvu postoje radikalni elementi čiji postotak ovisi o političkim, gospodarskim i ekonomskim prilikama. Političkom retorikom kojom se pojedine osobe pa i skupine stalno neopravdano vrijeđa i omalovažava za cilj ima de-objektivizaciju; što znači da se tako vrijeđana osoba sve manje i manje poima kao takvom, te se u pojedinim nestabilnim tj. labilnim glavama poistovjećuje s pojmom nepravde i praktički više ne percipira kao dužnosnik, političar, otac, sin, odnosno kao ljudsko biće uopće.

>>

Takvom se retorikom nadalje stvara jedna shizofrena, očajnička atmosfera te bezizlazno ozračje u kojem radikalnom elementu ne preostaje drugo nego „uzeti stvar u svoje ruke“, kad već to „ne mogu“ učiniti za to nadležne institucije.

Milanoviću i njegovim stratezima je očito promakla sličnost između napada Danijela Bezuka na zgradu vlade i ranjavanje policajca te pucnjeva u automobil Ivana Turudića. Oba su slučaja, ne isključivo, ali značajnim dijelom potaknuta nepromišljenom retorikom radi postizanja političkih ciljeva koji nisu vrijedni imovine i ljudskoga života.

Dokle će institucija po Ustavu odgovorna za stabilnost državne vlasti destabilizirati sve ostale institucije i društvo kao takvo? Hoće li Milanović komentirati svaku korespondenciju Josipe Rimac? Zašto uopće državni poglavar komentira nečiju privatnu komunikaciju? Što se to njega tiče? Nije li upozoren od Ustavnoga suda i Državnog izbornog povjerenstva da prestane sa svojim aktivizmom?

Do kad će se dopuštati da Milanović zlorabi funkciju predsjednika i na tiskovnim konferencijama drži huškačke govore s elementima nasilničke logoreje? Hoće li netko tijelo, prije svega Ustavni sud, reagirati ili se čeka da netko puca i na automobil Olega Butkovića, ili nekoga od njegovih članova obitelji?

Kandidirati se mogao, ali nije. Podnijeti je ostavku mogao, ali nije. I sad je vrijeme da Zoran Milanović bude 'kuš' jer njegove riječi upija samo ulica, kriminalni polusvijet i probisvijet koji iz svojih interesa žele potpuni raspad institucija i dirigirani kaos.