Prije nego se upustim u malo dublju analizu pitanja zašto mentalni Jugoslaveni u Hrvatskoj sporo uče i brzo zaboravljaju pokušat ću odrediti skupinu o kojoj želim nešto napisati u ovom tekstu. Dakle tko su to mentalni Jugosloveni? Što njih određuje?

Riječ je o skupini društveno i politički aktivnih ljudi kojima Je tolerancija potpuno nepoznat pojam osim kad treba za netoleranciju optužiti druge, one koji imaju stavove drukčije od njihovih i koji su najčešće u položaju da moraju braniti vlastite vrijednosti jer su bez povoda napadnuti. Tada našim mentalnim Jugoslavenima ta optužba za netoleranciju služi kao povod i opravdanje za ničim izazvan u agresiju.

Političko djelovanje nezamislivo bez agresije i nasilja

Da, riječ je o ljudima čije političko djelovanje je nezamislivo bez agresije i nasilja. Oni su baštinici komunizma, ideologije koja je svoj opstanak osiguravala isključivo zahvaljujući nasilju manjine nad većinom.

Oni su također navikli da imaju poluge za provođenje prisile u svojim rukama i ponašaju se kao da je njihovo neotuđivo, rođenjem stečeno pravo da te poluge prisile pripadaju samo njima. Nekad su to radili fizičkom prisilom a kad su izgubili tu mogućnost onda je način njihovog djelovanja prešao na informativnu i psihičku agresiju odnosno prisilu. Svaki oblik javnog plasiranja drugačije informacije od one koju oni sami kreiraju oni će nazvati revizijom povijesti, recidivom prošlosti, kotrljajućim fašizmom, buđenjem ustaštva, širenjem mržnje i netolerancije… Svaki pokušaj argumentiranog odgovora oni će završiti osobnom diskreditacijom ili farmacijom govornika ili autora, ne suzdržavajući se niti od udaranja na obitelj i prijatelje, a često svjesno kreirajući laži i neistinite priče.

Oni žele zadržati ekskluzivno pravo da kao vrlo glasna manjina određuju što je u društvu dopušteno, a što nije. Iako su na slobodnim i demokratskim izborima 1990. izgubili vlast oni su formirali paralelni vlast kroz veliki broj tobož nevladinih udruga koje se ipak financiraju državnim novcima i pritom su tim udrugama dali pompozne nazive od kojih bi netko neupućen zaista mogao pomisliti da se radi o nekakvim institucijama koje proučavaju društvene procese ili u najmanju ruku o volonterskim znanstvenim skupinama.

U svakoj normalnoj državi bili bi proglašeni špijunima

Sve to su postigli u vremenu kad se Hrvatska grčevito borila da postane dio zapadnog svijeta, da se izbori za članstvo u NATO savezu i Europskoj uniji. Brojne, Hrvatskoj tada ne baš sklone države iskoristili su priliku i ucjenjivali su Hrvatsku da mora dopustiti rad tim ljudima okupljenim u tim udrugama i da Joško Tome država mora financirati djelatnost protiv sebe same. U najvećem broju slučajeva u tim udrugama bili su okupljeni ljudi koji bi se u svakoj normalnoj državi nazvali špijunima. Neki su se stranim državama prodavali za stipendijski novinarska putovanja od nekoliko tjedana ili mjeseci, drugi za dobijanje menadžerskih mjesta u svjetski poznatim firmi ima za svog partnera ili suprugu odnosno supruga, a neki i direktno za novac.

Svi oni zajedno okupljali su se na nekakvim događanjima koja su nazivana raznim imenima od festivala do performansa, izložbi i kako se već to osjetio. Svim tim zbivanjima zajedničko je bilo samo to da je riječ o kulturnim događajima za koju se ne plaća ulaznica. Jedina posljedica tih događaja bilo je spominjanje i promoviranje inače nebitnih osoba koje su u medijima prikazivane kao stupovi našeg društva. I tako je stvorena mreža ljudi kojima je umjetno dodana ne postojeća važnost i koji su tako dobili snagu pritiska na zbivanja u društvu. Naravno oni su tu svoju snagu iskoristili najprije za pokušaj prikazivanja tradicionalnih vrijednosti kao nešto što je retrogradno, u svijetu neprihvatljivo i nepopularno. Paralelno s tim nacionalni identitet Hrvata su stalno izjednačavali sa fašizmom ne propuštajući niti jedan povod ili trenutak da Hrvatima nameću povijesne frustracije i danas čine robovima pogrešnih zbivanja u našoj nacionalnoj prošlosti.

Pritom ih uopće nije briga što je većina Hrvata bila protiv tog režima koji je postojao samo 4 godine i koji je bio zaista velika sramota i pogreška u Hrvatskoj prošlosti. Naravno da se ne može govoriti o tome da bi oni prihvatili činjenicu da nacionalna želja za stvaranjem vlastite države nije nikako isto što i stvaranje fašističkog režima koji je zloupotrijebio tu plemenitu ideju.

Tako promovirani ljudi sa medijski kreiranom snagom koja počiva na nepostojećem i lažno kreiranom moralnom i civilizacijskom integritetu uzeli su sebi za pravo ga cijeloj Hrvatskoj naciji određuju koje boje smije biti prvo polje na našem grbu, na kojim mjestima se vjernici katolici smiju okupljati i moliti, kad crkvena zvona smiju zvoniti, kad i u kojim prilikama se smiju spominjati pobjede iz Domovinskog rata, koliko mladih ljudi i na kojem koncertu smije biti okupljeno i kakve pjesme se tamo smiju pjevati…

Otišli su toliko daleko da su počeli određivati i tko smije biti autor u kazalištima s nacionalnim predznakom, tko smije snimati filmove i kakvi ti filmovi smiju biti, kome država smije sufinancirati izdavanje knjiga, gdje pojedini glazbeni izvođači smiju održavati svoje koncerte…

Ukratko oni danas snagom udruga i medija rade isto ono što su njihovi preci i ideološki uzori radili snagom milicije i oružja. Nevjerojatno je, međutim, da ne vide očiglednu pogrešku u onome što rade. Oni jednostavno ponavljaju pogreške iz prošlosti.

Jugoslavenski režim najčešće udarao na Crkvu

Podsjetit ću da je jugoslavenski režim najčešće udarao baš na Crkvu. Kad je nacija bila politički obezglavljena crkva je bila ta koja je održavala identitet i jedinstvo nacije. Radila je crkva to kroz obitelj. Komunisti su toga bili svjesni i zato im je Crkva smetala. Svjesni su toga i njihovi potomci pa im zato danas smetaju zvukovi crkvenih zvona, smeta im gradnja svake nove crkve i zato jako žestoko udaraju baš na obitelj. A zašto je obitelj tako važna u hrvatskom društvu?

Dobro raspoređeni mentalni komunisti uspjeli su postići to da se domovinski rat izbivanja iz novije hrvatske prošlosti koja su prethodila domovinskom ratu gotovo i ne uče u školama. U školama nije bilo moguće saznati ništa o komunističkim zločinima nakon drugog svjetskog rata. Potomci tadašnjih komunista, naši novi mentalni komunisti o kojima govorim u ovom tekstu jako su se bojali znanja. Puno su ulagali u to da nam djeca odrastaju u neznanju.

Mladi ljudi znaju što je bilo

Kad se pojavio novi album Marka Perkovića Thompsona nitko od njegovih promotora pa ni sam pjevač nisu spominjali pjesmu Čavoglave. U tom trenutku svi su ponavljali samo par stihova iz nove pjesme pod nazivom “Ako ne znaš što je bilo”. Nitko od njegovih obožavatelja nije pjevao pjesmu Čavoglave niti uzvikivao pozdrav “Za dom spremni” kojom ta pjesma počinje. Gotovo cijela nacija je pjevušila stihove:

“Ako ne znas sta je bilo nek' ti kaze Lika

Pitaj svaki kamen naseg grada Dubrovnika

Pitaj Zadar i Kotare, zide Sibenika

Ako ne znas milo moje, upitaj heroje.”

Već to je bio prvi znak da usprkos školskoj i obrazovnoj cenzuri mladi ljudi znaju što je bilo. To su mogli saznati samo u svojim obiteljima. To su shvatili i naši mentalni komunisti. I to je bilo ono od čega im se doslovno digla kosa na glavi. Shvatili su da su sve ove godine oko hrvatske nacije gradili zid po kojem su džaba krečili. Pola milijuna ljudi okupljenih na koncertu na kojem se pjevalo - ako ne znaš što je bilo u pitaj heroje - pokazali su da im zid nije bio ograda nego mjesto na koje su se popeli da bi vidjeli dalje i još bolje.

Meni je vrlo zabavno konstatirati kako mentalni komunisti nisu bili u stanju naučiti što je bio plod zabrane pjesama Ustani bane, Vila Velebita, Marjane Marjane sa pravim izvornim tekstom i brojnih drugih u komunizmu zabranjenih pjesama. Nevjerojatno mi je da nisu uspjeli naučiti čime je osamdesetih godina rezultiralo njihovo dugogodišnje zatiranje nacionalnog identiteta, odnosno hrvatske kulture i tradicije. Htjeli su nam zabraniti da imamo čak i vlastiti jezik. Umjesto našeg hrvatskog jezika htjeli su nam nametnuti nekakav Srpskohrvatski. Isto to su pokušali napraviti opet prije nekoliko godina. Uporno promoviraju tobožnje književnike koji pišu na jeziku koji je sve samo nije hrvatski standardni književni jezik.

Zloupotrebili tragediju obitelji Zec

Snimaju filmove koji u širokom luku zaobilaze Domovinski rat, a ako se tu i tamo u nekom filmu spomene Domovinski rat onda su branitelji prikazani u krajnje negativnom kontekstu. Otišli su toliko daleko da su se usudili i tragediju obitelji Zec zloupotrebiti za svoje primitivne i prizemne politikanske razloge. Jesu li mogli napraviti išta jadnije? Da im je ikad bilo stalo do djece koja su nedužna stradala u Domovinskom ratu onda bi zajedno komemorirali i djecu obitelji Zec i djecu obitelji Čengić. Međutim, Hrvata Čengića oni se nikad nisu sjetili, To jednostavno nije bio dio njihovog plana niti cilja.

Nazivajući zločin u Srbu antifašističkim ustankom i proslavljajući to svake godine oni su uporno iskrivljavali povijest želeći tako poručiti da Hrvati nikad i nikako nisu sudjelovali u antifašističkom pokretu nego da su dio tog u svijetu priznatog i prihvaćenog pokreta bili samo Srbi pa čak i onda kad su činili zločine protiv nenaoružanih civila.

Da Milošević nije pretjerao u pritisku na ono što je bilo preostalo od hrvatskog nacionalnog identiteta osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija bi možda i danas postojala. Da hrvatski mentalni komunisti nisu pretjerali u svom pritisku na sve što je hrvatsko na Thompsonov koncert u Zagrebu nikad nebi došlo pola milijuna ljudi.Ali, to je tako. Komunisti nikad nisu voljeli učiti. Oni su bili rođeni da bi upravljali i vladali. Barem tako sebi umišljaju. Da su nekad htjeli učiti možda bi i naučili da onaj tko ne poznaje svoju prošlost nema budućnosti. Hrvatski mentalni komunisti su pokazali da nikad nisu naučili prošlost. Prekrasno su shvatili da su izgubili budućnost.

Vlastitu državu denunciraju u inozemstvu

Kad su konačno shvatili da su izgubili bitku na domaćem bojnom polju onda su se dohvatili stare prokušane metode. Krenuli su vlastitu državu denuncirati u inozemstvu. Iz pričuve su podigli svoje jeftine plaćenike koji rade u stranim medijima. Očekivali su da će tako stvoriti međunarodni pritisak na Hrvatsku vlast koja će onda intervenirati i početi gušiti građanska prava i slobode u ime njihovog povijesnog revizionizma. I opet su pokazali da su bili slabi učenici. Zaboravili su da Hrvatska više nije kandidata za članstvo u Europskoj uniji i u NATO savezu i da ne mora drhtati pred svakom pa i najmanjom kritikom iz inozemstva.

Republika Hrvatska je danas članica Europske unije. Hrvatski politički lideri su neosporno cijenjeni u međunarodnim krugovima. Hrvatski premijer je čak bio i moderator za sastavljanje europske vlade. Hrvatska je na popisu 10 najpoželjnijih turističkih destinacija svijeta. Hrvatska je na vrhu popisa najsigurnijih država svijeta. Jedino po čemu Hrvatska zaostaje u demokratskom svijetu to je što Hrvatska još nije počela primjenjivati Europsku deklaraciju o zabrani komunističkih simbola i propagiranja komunizma. Ali, doći će i to na red.

 

Ante Gugo /Facebook

Share
0