Europska se civilizacija svojih najtežih bolesti – nacifašizma i komunizma – sama riješila te je uz bratsku i kršćansku pomoć SAD-a nastavila s promocijom građanskih i demokratskih vrijednosti kako bi u Europi i svijetu jednom zavladao pravedan mir. I danas građani Europe uživaju plodove svoje pobjede i među sobom ne ratuju, nego podižu zajedničku državu i obrambeni sustav, Eropsku Uniju i NATO.

U nastojanju da preživi tisućljetni europski duh – judeokršćanski svjetonazor sadržan u Starom i Novom zavjetu, u grčkoj filozofiji, rimskom pravu i tehnološkoj inovaciji – Europa je bez oklijevanja i srama sa sebe otkidala bolesno tkivo nacifašizma, potom je na red došao i komunizam. Podnijela je veliku ljudsku žrtvu i razaranja, učinila je sve samo da ozdravi.

Upravo se to isto očekuje i od islamske civilizacije danas: bezkompromisnu borbu sa zlom, a u skladu sa svetom knjigom, Kur'anom. Otvoreni rat sa zlom koje se izleglo iz nakaradnog i radikalnog islamističkog fundamentalizma, otpor njegovoj namjeri da terorom nadoknadi frustracija civilizacijske nejednakosti. Nije zlo poteklo iz loše religije već iz loše religijske interpretacije i prakse, iz nakaradnog tumačenja Svetog rata, njegove svrhe i načina. Ne piše li u Kur'anu: Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice! Zaista Alah ne voli one koji prekoračuju granice (2,190) ili ...O vjernici, izvršavajte svoje obveze u (ime) Boga (ispravno i) svjedočite pravedno, i neka vas ne navede mržnja prema (nekim) ljudima da ne budete pravedni, to je najbliže bogobojaznosti. (5,9).

Nezamislivo je da se danas, nakon povijesnog iskustva cjelokupnog čovječanstva, ubija i vrši teror u ime „prave vjere“; jednako je nezamislivo da muževi islama biježe od svoje dužnosti da brane svoj kućni prag i štite svoje obitelji od đihadista svih vrsta, nego očekuju da njihovu dužnost obave drugi, da drugi za njih ratuju i ginu?! Zar bi netko drugi (NATO?) trebao svoje sinove i ratnu tehnologiju suprostaviti ISIL-u, dok oni (ratno sposobni muškarci) kukavno napuštaju svoje domove u Siriji i Libiji, na primjer, i sa svojim obiteljima traže novi život u sinekuri socijalnih potpora u Europi? To je razlog zašto integracija Muslimana i Europljana nije uspjela. Emigranti nisu bježali iz svojih zemalja jer su živjeli loše i nepodnošljivo, nego su dolaskom u Europu željeli u toj istoj Europi stvoriti nove Jemene islamskog fundamentalizma, radikalni muslimanski sustav iz kojeg su, navodno, pobjegli.

Može i tako, drugi će se suprostaviti radikalnom islamizmu, ali onda iskrenost i namjera islamskog stanovništva zahvaćenog građanskim ratom – kao i njihovih sunarodnjaka razasutih po svijetu, pogotovo islamskih pacifista – više nije vjerodostojna. Zašto sirijske izbjeglice napuštaju Tursku i bezglavo jurišaju na grčke otoke u sabirne centre? To isto čine i Libijci riskirajući utapanje u Sredozemnome moru, tko će im državu urediti ako svi žele pobjeći? Za svoju se državu i u njoj bolji život treba boriti, krvariti i pobijediti. Emigranti su spremni na neizvjesnost i emigratsku kalvariju diljem Europe, ali ne ostaju na crti bojišnice, ne ostaju u Turskoj, najbliže svojim adresama i slićčnim civilizacijskim normama. Zašto ne traže azil i novi život u modernoj Turskoj s većinskim muslimanskim stanovništvom?

ISIL, Talibani i AlQaida isključivo su musimanski problem, to je izopačena i bolesna interpretacija islama i života: zlo izraslo iz muslimanske inferiornosti i posvemašnje nemoći da participira u suvremenoj civilizaciji. Iz teške frustracije i civilizacijske nedoraslosti. U usporedbi s judeokršćanskom civizacijom, indijskom ili kineskom tradicijom i poviješću, ovakav islam nema svoje mjesto u izgradnji čovječanstva. Muslimani su davno izgubili korak i jedini priključak je izgradnja nuklearne bombe (Iran i Pakistan) ne bi li na taj način ucjenjivali svijet i dobili na važnosti. Dodatna nesreća je i činjenica da islam i politika ide zajedno ruku pod ruku pa je teško govoriti o sekularnoj muslimanskoj državi; danas to više nije ni Turska.

Religijska i civilizacijska praksa džihadista nespojiva je s Kur'anom jednako kao i sa stečevinama modernog čovječanstva. Zato je islamistički teror nesumnjivo odgovor na civilizacijsku nemoć muslimanske kulture da odgovori zahtjevima modernih vremena i nesumnjiv znak bolne inferiornosti. U naravi to je vrst odmetništva: jednog rigidnog islamskog ateizma kao što su nacifašizam i komunizam vrst brutalnog ateizma izraslog u grudima umorne judeokršćanske civilizacije. Taj islamski ateizam nije svijesno nijekanje Boga, nego nakaradna interpretacija i obezvrijeđivanje Svetog zakona zločinačkom ohološću. Potpuno odvajanje od svih civilizacijskih normi i vlastite zajednice širenjem mržnje i terora prema svima koji se s terorom ne slažu, bili oni judeokršćani ili muslimani. Ta krvoločna rigidnost nema uporišta ni u Kur'anu niti u riječima velikih islamskih kalifa. Kur'an obvezuje na praštanje i na velikodušnost prema pobijeđenom neprijatelju, kalif Abu Bekir daje svojim ratnicima zapovijed: Ljudi! Kada ste u bitci, borite se kao junaci i vitezovi! Nikada ne dopustite da da na vas padne mrva nevjernosti ili izdaje! Nikada ne smijete nekoga maltretirati: ni mučiti živoga niti mrcvariti mrtvoga! Ne uništavajte tuđe države i ne lomite grane voćki.

Ipak, ne bi Isilovci, talibani ili alqaida i sve druge militantne islamističke skupine bile toliko „uspješne“ da ih ne podupiru (intezitet i modaliteti su različiti) svi oni što se zaklinju na svoju osudu takvog islamističkog terora, prije svih neki suvereni muslimanskih zemalja. Takvi teroristi samo su vidljivi vrh islamističke militantnosti, to je njihov pokušaj da se terorom postignu rezultati koji su civilizacijski izostali. Militantan đihad je islamistički nacifašizam i komunizam; matrica je prepoznatljiva, s tom razlikom da su europski nacifašisti i komunisti izmišljali svoje prigodne ideologije i vođe, a đihadisti u istu svrhu zloupotrebljavaju Kur'an i svog Proroka. Podrška i društvena baza đihadistima je široka i duboka, s puno razumijevanja za radikalni muslimanski terorizam u svijetu; podrška presvučena licemjernom šutnjom i potihim podupiranjem svega što ruši i uništava judeokršćansku civilizaciju, počesto aktivnim regrutiranjem mladih boraca i izdašnom pomoći svojih tajnih službi.

Građansko licemjerje Europljana je možda najveća potpora islamskom terorizmu. To je kroz medije servirana prava neiskrenost i novinarski senzacionalizam: za javnost predstavljeno kao duboko kršćansko razumijevanje dok unutar četiri zida i bez nazočnosti medija stvari izgledaju drugačije. Nikad u svojoj povijesti Europa nije bila toliko prijetvorna i uspavana, dobro dokona i pretila, i ta je slika otromboljene Europe potaknula đihadiste da pripreme i izvrše invaziju na Europu.

Samo je na islamu, svim njegovim vjerskim institucijama i vođama, da se obračunaju sa vlastitim nacifašizmom i komunizmom. Ako to odmah ne učine, onda oni podupiru islamistički terorizam i otvaraju rat do istrebljenja s demokratskim svijetom i njegovim civilizacijskim vrijednostima. Alqaida, talibani, isilovci... sve je to jedno zlo ispuzalo iz istoga legla, a u deklarativne osude raznoraznih imama, muftija, kadija i ulema više nitko razborit ne vjeruje; imali su dovoljno vremena i ono je isteklo. Tko ne surađuje u borbi protiv đihadista, taj podupire njihov terorizam! Sve vrijeme tiha muslimanska većina podupire taj terorizam, osvajanja i zločine đihadista; zar nije dovoljno očigledna njihova namjera (od prije trideset i više godina) da u sred Europe „očiste“ kršćanski prostor i stvore islamsku državu, đamahiriju Bosnu i Hercegovinu?

Islamistički terorizam sve vrijeme materijalno i moralno podupiru suverene islamske države: Iran, Qatar, jemen, Saudijska Arabija, (nekad) Egipat, Pakistan i danas najviše (sekularna?) Turska. Deklarativno stalno protiv, neprestano se zgražaju i čude, ustvari to su pravi zakrilnici islamističkog terorizma. Unutra je umočen svaki islamistički centar, đamija, škola, sveučilište..., nema čak ni neutralnih, svi oni tiho podupiru „sveti rat“ protiv europske tradicije i kulture i rušenje judeokršćanske civilizacije. To je svaki njihov otpor multietničkoj integraciji, otpor prema svojim dobrotvorima, zemljama udomiteljicama, te inzistiranje na isključivo islamskim civilizacijskim vrijednostima. Jednako inatljiv i nasilan otpor, prava mržnja kao i odsjecanje glave, strijeljanja, silovanja, pljačka i obnova ropstva. Sve to tiho podupire muslimanska većina na svim razinama, sve je to đihad: teror i tiha podrška, vjerski fanatizam i rat protiv svega što ne diše tiranijom islama. Jedan od motiva velikog odaziva u đihadiste su silovanja, pogotovo djevojčica. Seks je mladim muslimanima nedostupan i ostvaruju ga samo ženidbom i to taloženje frustracije je rezultiralo masovnim silovanjem djevojčica koje čak ni Srbi u svojoj agresiji na Hrvatsku u toj mjeri nisu sebi dopustili.

Emigrantska invazija na Europu je ratna operacija, tako se planira, finacira i provodi; provode je i kontroliraju službe prije spomenutih država. Emigranti su samo prethodnica džhadista svih usmjeranja, to je priprama terena za posvemašnji islamističi teror diljem Europe i slobodnog demokratskog svijeta. Počelo je s asimetričnim napadima na ulici, u robnim kućama, kafićima: bombom, nožem, revolverom... Ne idu emigranti po bolji život nego terorom rušiti postojeću civilizaciju.

Žalosno je da islamisti i đihadisti nisu bolje proučili europsku povijest, Stari i Novi zavjet, jer bi brzo shvatili da je Europa oduvijek bila poprište najvećih ratnih sukoba; okrutna Europa svojim se mesom nemilosrdno hranila tisućljećima. Prema svom stanovništvu nije imala milosti nego ga je, na primjer u Drugom svjetskom ratu, u milijunskim brojkama zatvarala u bodljikavu žicu i dimom slala put neba, masovno strijeljala ili jednostavno ostavljala da čitavi narodi pomru od gladi – što li stari krvolok tek sprema tzv. emigrantima?

Isil misli da je okrutan, jer pred kamerama ritualno dekapitira svoje uznike; ustvari đihadisti su obični egzibicionisti i tek pripravnici Zla, bijedni amateri u usporedbi s nacifašistima i komunistima: OZNA je samo u Kočevskom Rogu takvih egzekucija izvršila preko 2000 na dan! A gdje su tek kapitalci, tvornice smrti ateističke Europe: Katynska šuma, Tezno, Huda Jama, svi koncetracijski logori nacifašizma, sovjetski gulazi?

I koliko god sada izgleda pospano i sedirano, licemjerni Stari kontinent je istrenirana krvoločna zvijer koja još nije izgubila ubilački instinkt; đihad će u Europi probuditi staro Zlo, evo mu egzotična hrana dolazi brodovima iz prekomorja.

            Licemjerna se javnost zgražala nad američkom torturom u Gvantanamu; tamo su teroristi bili mučeni glasnom glazbom, nudizmom i gaženjem Kur'ana, sada se ta ista (hrvatska) javnost zgraža nad brutalnim ubojstvom Tomislava Salopeka, ali nitko u autobusu punom putnika prošli tjedan nije reagirao kad je šofer izbacio djevojčicu iz autobusa, jer je kupila krivu autobusnu kartu! To su ti isti koji su malo zgroženi Guantanom, malo krvoločnim ubojstvom Tomislava Salopeka, malo Rozginom večernjom haljinom i jednako ushićeni pikanterijama iz života slavnih i poznatih. To je pomodarstvo i licemjerje koje će ne trepnuvši tumačiti da su isilovci uvijek neki drugi, i sve je to daleko od nas pa zato sada moramo imati razumijevanja... Hrvatska mora znati obraniti svoj suverenitet, kulturu i način života i tu nema mjesta za kompromise i licemjerna dobročinstva, preskupo je plaćena hrvatska sloboda.

 

Z. Boci