Zoran Vukman: Turska želi pokoriti Europu nevojnim sredstvima
Europa je opet podijeljena na dva bloka, svjetonazorski i politički, s jedne strane su predvodnice konzervativne politike Poljska i Mađarska, a s druge Njemačka koja promovira merkelovsku politiku otvorenih vrata za migrante, i antipatični činovnički Bruxelles koji promovira jednako tako činovnički bezličnu ultraliberalnu politiku. Turska je osjetila slabost Zapada i bezobraznim ucjenama želi prisiliti EU da se pokori njezinim imperijalnim interesima.
Definitivno, danas je posve jasno da postoje dvije europske politike dijametralno suprotne jedna drugoj, i ne samo to, imamo dva različita mentaliteta i kulturna modela. Ironijom sudbine Europa se ponovno podijelila na dva bloka, ovoga puta ne blokovskom vojnom silom, nego svjetonazorski. Imamo merkelovsku, zapadnu Europu, čiji je liberalizam porozan poput švicarskog sira, i istočnu orbanovsku, čiji je konzervativizam čvrst poput bodljikave žice. Dva svijeta koja se suprotstavljaju i po političkoj filozofiji i po pristupu ključnim problemima Europe, prije svega, migrantskoj krizi. Mađarski premijer Viktor Orban nedavno je u jednom svom govoru Europu nazvao krhkom i boležljivom, nagriženu nevidljivim crvom. Bio je više nego jasan: u Europi se danas ne može govoriti istina, sloboda je ponovno ugrožena. Orban je upozorio na medijsku agresiju kojom se onemogućuje sloboda govora svakomu tko preispituje pozadinu migrantskih zbivanja, svakomu tko upozorava da se radi o planskoj manipulaciji milijunima ljudi koji preko noći mijenjaju etnički i kulturni krajobraz Europe. Tko god se usudi dirnuti u taj tabu, izložen je opasnosti da ga etiketiraju i obilježe kao rasista, što je dovoljno da se svakog čovjeka danas društveno i medijski izolira.
Orban govori izravno i neuvijeno, njegova politička filozofija danas je u Europi najjasnija i najkonzistentnija kršćansko-konzervativna nacionalna politika. Citiram: „Zabranjeno je govoriti da Brisel kriomice sve više proždire naše nacionalne suverenitete, i da Brisel kuje planove za “Sjedinjene Europske Države”, za koje mu nitko nikad nije dao nikakvo odobrenje. Danas u “knjizi sudbine” stoji napisano da prikrivene, anonimne svjetske sile žele eliminirati sve što je jedinstveno, neovisno, stoljećima staro i nacionalno. Oni žele izmiješati kulture, religije i narodnosti sve dok naša mnogostrana i ponosna Europa ne bude konačno iscijeđena i podložna. I ako se pomirimo s takvim svršetkom, onda će naša sudbina biti zapečaćena, i požderat će nas divovski želudac Sjedinjenih država. Zadatak koji se očekuje mađarski narod, i sve ostale europske narode, koji još nisu sasvim izgubili zdravi razum, da se suprotstavimo, ispravimo i transformiramo sudbinu koja nam je namijenjena.Mi, Mađari, i Poljaci, znamo kako se to radi. Mi smo naučili da se možemo suočiti s opasnošću samo ako smo dovoljno hrabri. Zato moramo izvući staru vrlinu hrabrosti iz mulja zaborava.“
Erdogan kao opasan partner
Postavlja se pitanje, u kontekstu hrabrih Orbanovih teza, gdje je tu Hrvatska? Koje su bitne odrednice naše vanjske politike? Je li ijedan naš političar i državni čelnik u stanju govoriti ovako otvoreno o ključnim problemima? Je li hrvatska vanjska politika pilotirana od Washingtona bitno sputana za vlastite manevarske sposobnosti? Je li hrvatska vanjska politika samo transimisija zapadnih interesa? Govoreći o sjedinjenim europskim državama, Orban je aludirao i na neke druge sjedinjene države o čijoj se globalnoj politici u više navrata kritički izražavao. Orban je odavno detektirao glavni problem europske političke sudbine: ne samo u ateističkom i činovnički antipatičnom Bruxellesu, nego i u podređenosti američkim geopolitičkim planovima i interesima. Uzmimo primjer Erdoganove imperijalne Turske u kojoj se bude osmanlijski apetiti i sentimenti. Američki je interes vrlo jaka vojna i geopolitička suradnja s Turskom zbog šireg prostora, ne samo prema Bliskom istoku nego i prema euroazijskom bazenu. Zašto većina zapadno-europskih političara uzima zdravo za gotovo da je u ovom slučaju američki interes identičan europskom? Dapače, migrantska kriza je pokazala da se interesi Europe i Turske ovdje razilaze.
U Bruxellesu nije bilo ni političke volje ni hrabrosti za suprotstavljanje samovolji „sultana“ Erdogana, čiji bi režim po kriterijima EU kako ga primjenjuju i nameću drugdje, trebao doći u međunarodnu izolaciju. Nasuprot tomu, kako je rekao Alain Finkelkraut, tom „sultanu“ se dolazi klanjati i njemačka kancelarka Angela Merkel. Tu nešto ne štima. Dvostruka igra Turaka u slučaju migranata pokazala se kao podmuklo ucjenjivanje Europe i kao trgovina sudbinama milijuna izbjeglica koje Erdogan koristi kao biološku masu kojom će Zapad natjerati na ustupke koji bi Turcima omogućili još snažniju penetraciju u srce Europe, njezinu rekulturalizaciju, i osvajanje nevojnim sredstvima. To je cilj imperijalne Turske. Nije se promijenio u zadnjih pet, šest stoljeća. Cilj koji je vrlo jasan: pokoriti Europu. Turci su osjetili slabost liberalnog Zapada, njegove unutarnje kontroverze i sekularno milosrđe kao novu varijantu liberalne tolerancije koja potpuno iracionalno, neshvatljivo, ispod svih zakonskih i kulturalnih kriterija, pristaje na „humano preseljenje stanovništva“ koje nimalo ne sablažnjava vodeće medije!
Sporazum Bruxellesa sa Turskom o milijardama eura koje će dobiti za izbjeglice i ukidanje viza za turske građane, omogućit će Erdoganu jačanje vlastitih imperijalnih pozicija dalje od Beča, jer Beč ionako neo-osmanlijska politika smatra osvojenim. Beč je šaptom pao. Jedino u Mađarskoj – u simboličkom smislu – mogli bismo reći da vlada duh Šubića. Turska je opasan partner Europe, štoviše, ona je stoljetna neprijateljica Europe koja ne samo da se nikada nije ni ispričala za genocid nad kršćanskim narodima, nego ga nikada nije ni priznala. Što reći o američkim saveznicima koji nam Erdogana, vladara za čiju se kritiku ide u tamnicu, nameću kao relevantnog partnera!? Može li to za Europu završiti dobro? I je li Orbanova politika u ovom času najrazboritija? Mi smo opet negdje između svih tih silnica, neodređeni, e da se ne bi zamjerili ovome ili onome, a pogotovo Velikom Bratu. Dok Orban govori o medijskoj artiljeriji koja onemogućuje slobodu govora (da, to je paradoks liberalne demokracije, mediji koji su uspostavili svoje tabue i kaznenik za sve nepoćudne), neki zapadni veleposlanici u Hrvatskoj, predvođeni austrijskim, počinju nečuveno i nediplomatski provocirati hrvatsku vlast aludirajući na ugroženu slobodu medija!? Istodobno, Njemačka za koju bismo očekivali da bude naša velika saveznica, grinta zbog hrvatske blokade pristupnih pregovora Srbije za EU, i praktički se nervozno stavlja na stranu Beograda. Pritom, ponižava službeni Zagreb i Hrvatsku kao članicu EU jer ispada da je naša razina i funkcija samo biti ponton za prijelaz Srbije na Zapad, koju se pokušava – kao i uvijek – kupiti svim sredstvima, samo da ju se istrgne iz ruske sfere.
Tko su naši pravi saveznici?
Tko su naši saveznici? Može li kancekarka Merkel biti iskrena hrvatska saveznica sa svojom suicidalnom promigrantskom politikom kojoj konzervativni krugovi u Njemačkoj pružaju sve veći otpor? Kojim bi pravcem trebala krenuti hrvatska vanjska politika? Je li to nemušta geopolitička neodređenost, gdje nas Washington drži uvijek na „stand-by“ a zapravo nikad potpuno uključene, ili bi se trebali odlučno okrenuti suradnji s Mađarskom i Poljskom i stvaranju jedne jake geopolitičke i svjetonazorske transverzale? Odgovor bi za aktualnu vlast trebao biti jasan: Orban i Kasczinsky, odnosno njegova stranka koja vlada u Poljskoj, Budimpešta i Waršava, trebali bi biti najvažniji hrvatski europski partneri. Otvara nam se prilika za blisko savezništvo u srednjoj i istočnoj Europi s onima s kojima imamo puno toga zajedničkog. No za takav prodor treba imati i hrabrost i jasnu političku filozofiju kakvu imaju Orban i Kaczsynski. Bojim se da mi takvog potencijala trenutno nemamo jer se nitko neće usuditi slijediti hrvatske interese na koje bi Washington gledao s pojačanom nervozom. No s druge strane, što smo dobili i što dobivamo od naših vrlih tutora? Uskoro Erdogana u goste, koji kreće u političko-gospodarsku ofenzivu, i svezane ruke, pogotovo u BiH, gdje smo naše Hrvate prepustili zaboravu i stihiji velesila! Ni dan danas se hrvatska vanjska politika ne usuđuje postaviti pitanje trećeg entiteta u BiH, što bi bio jedini, iskreni, pravi pokazatelj da su nam saveznici uistinu saveznici a ne oni koji nas žrtvuju kao pijune za svoje interese i kojima bi trebali biti pretorijanska garda na razmeđu svjetova.
Dok Turci bezočno ucjenjuju Europu, Hrvatska vodi politiku nezamjeranja, gurnuta u vječnu analogiju sa Srbijom. Nepoznat Netko iza zastora sa joystickom, kao u kompjuterskj igrici, pokušava manipulirati našim nacionalnim sjećanjem i emocijama – pa kad treba malo zategnuti s istočnim susjedima, onda se zategne, a kad im treba popustiti, onda se Hrvate udari po prstima. Na žalost, u političkom odnosu Washingtona prema Hrvatima prevaladao je holbrookeovski cinizam postdaytonskog razdoblja koji nas je nazvao „psima sa smetlišta“ i tako smo, zapravo, tretirani u zadnjih dvadeset godina. A predsjednik Tuđman nije dobio svog političkog nasljednika u Hrvatskoj, nego u susjednoj Mađarskoj.