Mitropolit Boris Bojović: Rezolucija u crnogorskoj Skupštini ubačena je samo radi pogoršavanja odnosa između naše dvije zemlje
Pripadao sam i pripadam patriotima, koji su 1992. na Cetinju pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!” I to je većinsko raspoloženje u narodu, istaknuo je Boris Bojović, poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC).
Prije gotovo godinu dana na Općecrnogorskom zboru na Cetinju episkop Boris Bojović izabran je za poglavara Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC). Taj tradicionalni oblik biranja crnogorskoga vjerskoga vodstva pokušalo se iskoristiti za podjele, potkopavanje i slabljenje utjecaja CPC na društvene tijekove. Bez dvojbe, sve je to utjecalo i na političke prilike u Crnoj Gori, potiskivanje crnogorskoga političkoga i vjerskoga identiteta. Nakon što je Upravni sud Crne Gore početkom srpnja poništio rješenje Ministarstva pravde kojim je odbijen upis u Jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica mitropolitu CPC, portal HKV-a objavio je razgovor s mitropolitom Borisom Bojovićem koji prenosimo u cijelosti.
Svijet je potresla 8. srpnja vijest o raketiranju najveće ukrajinske dječje bolnice Ohmatdit u Kijivu za što su ukrajinski predstavnici optužili rusku stranu, koja je pokrenula agresiju na Ukrajinu krajem veljače 2022. Diplomirali ste na Kijivskoj duhovnoj akademiji i zamonašili se 2016. u manastiru Zlatni vrh u Kijivu. Kako gledate na čitav taj rat, posebno stradanje ukrajinskih civila, uništavanje čitavih gradova i naselja, vitalne infrastrukture, ukratko nakanu ruskoga predsjednika Putina da pokori Ukrajinu i njezina područja pripoji Ruskoj Federaciji?
Ovaj užasni rat, u kojem stradaju nevina djeca, civili i cijela Ukrajina, pokazuje da totalitarni režimi, s velikodržavnim aspiracijama, pribjegavaju ratnim djelovanjima i okupacijom hoće proširiti svoje granice. Ovo što sad radi Putinov režim, to je radio Miloševićev režim na Balkanu. Sumanuti velikodržavni planovi, kojima se žele asimilirati manji narodi i države, po pravilu završavaju velikim stradanjima i propašću onih koji ih pokreću. No diktatori nikako da nauče tu povijesnu lekciju. Zato smo danas tužni svjedoci uništavanja svih vrijednosti za koje se bori suvremeni civilizirani svijet. I na veliku žalost, Ruska pravoslavna Crkva sudjeluje podržavajući rat u Ukrajini protiv svoje braće pravoslavnih kršćana. Za Ukrajinu i ukrajinski narod vežu me jake prijateljske veze i u svim mojim molitvama uvijek je divna Ukrajina.
Strašni su ljudski gubitci u tom ratu. U gotovo dvije i pol godine ubijeno je ili ranjeno oko milijun ljudi. Tolstoj je u „Sevastopoljskim pripovijetkama“ napisao: „A pitanje koje nisu riješili diplomati rješava se još manje barutom i krvlju.“ Kao da svijet više nema velikih diplomata; vodi li još tko računa o toj mudroj izreci znamenitoga književnika?
Ta izreka velikoga Lava Tolstoja danas se pokazuje u potpunosti. Reklo bi se da pravih lidera svjetske politike trenutačno nema, samo neki birokratizirani službenici, za koje se s vremena na vrijeme otkriva da su korumpirani i obavljaju propagandne poslove za račun interesnih skupina iza kojih stoji Moskva. Kada dođe do ovakvih sukoba i rata, gdje se brani opstanak, sloboda i djedovina, primjereniji je citat Petra II. Petrovića Njegoša: „Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava to je ljudska dužnos' najsvetija!” Upravo tu najsvetiju dužnost danas obavlja Ukrajina, braneći ne samo sebe nego cijelu Europu i sve naše vrijednosti.
Mediji su u početku ovoga mjeseca objavili da je Upravni sud Crne Gore poništio akt kojim je Abazovićeva vlada htjela uništiti CPC. Je li konačno stavljena točka na taj spor?
Pozvani smo kao ljudi, svećenici, episkopi, govoriti samo istinu jer istina je Božja. Teško da u ovom svijetu ima dovoljno istine i pravde, ali postoje časni ljudi koji svoj posao obavljaju kako treba. Što je bio slučaj sa sudcima Upravnoga suda Crne Gore koji su, usprkos neprimjerenim političkim pritiscima, poništili nezakonitu odluku Ministarstva pravde, kojom je osporavan upis u Evidenciju vjerskih zajednica i izabranoga poglavara CPC kao odgovorne osobe.
Može li se reći da ste tim aktom postali legitimni i legalni mitropolit CPC?
Taj je upis administrativni akt promjene odgovorne osobe za zastupanje Crkve u državnoj evidenciji. A za sve nas u CPC izbor mitropolita na Općecrnogorskom zboru je najvažniji. Kada će nas tko u ovoj i ovakvoj vlasti evidentirati ili ne će, uopće nije važno. Stvara nam tehničke probleme, ali nije nešto s čim se ne možemo nositi. To govori o zloj namjeri Uprave za odnose s vjerskim zajednicama i njezina prvoga čovjeka, kao i bivšega ministra pravde Kovača (odlikovanoga u Srbiji za nedjela učinjena prema Crnoj Gori), koji su se izravno umiješali u rad i odluke svećenstva i vjernika CPC.
Početkom rujna 2023. izabrani ste za novoga mitropolita CPC. Što je važno postignuto u dosadašnjem razdoblju?
Na žalost, umirovljeni mitropolit Mihailo podlegao je nagovaranju pojedinih političkih elemenata i nije prihvatio da ga umirovi isto tijelo koje ga je izabralo. To je Općecrnogorski zbor, stara crnogorska demokratska institucija, koja je uspostavljena i u tradiciji CPC. Sva trojica poglavara CPC, od obnove 1993., izabrana su na isti način. Sveti Antonije (Abramović), mitropolit crnogorski, izabran je 1993. Donedavni i umirovljeni mitropolit Mihailo (Dedeić) izabran je 1998., a 3. rujna 2023. Općecrnogorski zbor izabrao je mene za mitropolita – poglavara CPC. Od onoga što je urađeno, prije svega izdvajamo kanonizaciju za svetitelja našega obnovitelja mitropolita Antonija. Za ovih 10 mjeseci odblokiran je rad CPC, ustoličena su dvojica episkopa i obnovljen je rad Svetoga Sinoda, u koji su po staroj tradiciji (Kneževine Crne Gore) izabrani najugledniji svećenici. Povećan je broj svećenika i monaha. Velik broj vjernika koji dolazi na bogoslužja pokazatelj je da naše svećenstvo predano služi Bogu i narodu. U našoj dijaspori oformili smo parohije, crkvene općine, odbore i vikarijate u Sjevernoj Americi i sada pored Kalifornije, imamo odbor u New Yorku, pa u Italiji, otvoren je Vikarijat CPC u Rumunjskoj... Obavili smo mnogo posjeta našoj dijaspori. Sudjelovali smo u Ukrajini na međureligijskoj konferenciji... A budući da imamo otvoreno neprijateljstvo od strane Crkve Srbije, vlasti u Crnoj Gori i njihovih trabanata, postiglo se mnogo toga.
Možete li nam predstaviti ustroj CPC, koliko ima parohija, crkava, koliko ima klerika, postoji li interes za svećenička zvanja?
CPC ima mitropolita, dvojicu episkopa i umirovljenoga mitropolita, 21 svećenika i đakona u Crnoj Gori i dijaspori. Imamo trenutačno trojicu kandidata za svećenike.
Kakva je mogućnost uspostave parohija na sjeveru Crne Gore?
Ima ih već u Nikšiću, a bit će ih sve više. Radimo polako, uz Božju pomoć, šireći ljubav i kršćanski duh, gdje su dobrodošli svi ljudi dobre volje.
Kako CPC stoji s financiranjem i bi li boljim rješenjem tog pitanja stekla jaču poziciju?
CPC ima samo donacije vjernika i prijatelja. Vlast nas pokušava ograničiti, dajući pomoć grupici isključenih svećenika oko umirovljenoga mitropolita. Očekujemo da će svi koji vide napredak CPC pomoći.
Koliko pak Srpska pravoslavna Crkva (SPC) u Crnoj Gori ima svećenika, odnosno monaha, koliko među njima ima Crnogoraca, a koliko Srba, i jesu li podrijetlom iz Crne Gore ili izvana?
Od samoga početka mojega služenja Bogu i narodu nisam se volio baviti drugima, već samo našom Crkvom i tako ću nastaviti. Mogu samo reći da koliko god imaju svećenika u filijalama Crkve Srbije u Crnoj Gori, nije im dovoljno da posrbe Crnogorce.
Usporedbe radi, vrijedilo bi znati koliko SPC posjeduje crkava, odnosno manastira te kolike prihode ima u Crnoj Gori…
U Crnoj Gori sve pravoslavne crkve i manastiri bili su vlasništvo sela, plemena i države, dok nije nasilnim, prijevarnim načinom i potpisivanjem tzv. Temeljnoga ugovora sve to ustupljeno stranoj državi, tj. Crkvi Srbije. To pravno i civilizacijsko nasilje morat će se ubrzo riješiti, povratkom na jedini ispravni poredak, vraćanjem na prethodno stanje.
Namjerava li CPC u Hrvatskoj uspostaviti svoje crkvene zajednice?
Imat ćemo dogovor s predstavnicima naše dijaspore u Hrvatskoj i nadam se da ćemo ubrzo imati parohije za Crnogorce u Hrvatskoj.
Kakve odnose imate s umirovljenim vladikom Mihailom, bivšim mitropolitom CPC?
Na žalost, susrećemo se samo na sudu, ne dolazi u crkvu služiti liturgiju više od godinu dana. On ima 87 godina i, iskreno, dužan sam mu mnogo toga oprostiti, a vrlo se tragično ponio, prvo prema sebi, a onda prema svima nama. Čitav ovaj nesporazum i neprijateljstvo prema meni stvorili su ljudi koji su željeli ostvariti svoje osobne i političke interese preko umirovljenoga mitropolita, koji u svojoj dobroti nije vidio da je riječ o neprijateljima CPC i Crne Gore. Volio bih da ostane upamćen kao mitropolit koji je dao koliko je mogao od sebe da sačuva CPC u teškim vremenima. Vjerujem i nadam se da će uvidjeti da bi se trebalo otkloniti od ljudi koji su ga okružili i koji ne misle na njega i ne žele mu dobro. Svaki put se pomolim za njegovo zdravlje.
Dritanu Abazoviću, bivšemu premijeru, predbacuje se i Temeljni ugovor koji je potpisao sa Srpskom pravoslavnom Crkvom (SPC). Je li taj ugovor potrebno ratificirati?
U imovinskom zakoniku Kneževine Crne Gore, koji je sačinio veliki Baltazar Bogišić, piše: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi!” Što se nezakonito postavi, vrijeme ne može ozakoniti.
Ima li taj ugovor, na neki način, utjecaja na položaj CPC i kakav je položaj CPC danas, nastavlja li se medijsko i političko demoniziranje?
Nema nikakva utjecaja i ne će ga ni imati. Već smo rekli da je taj ugovor pravno ništavan. A CPC je potpuno obespravljena od ove sadašnje vlasti, koja služi tuđim imperijalnim ciljevima, nasrćući na sve crnogorske vrijednosti i značajke.
U zapadnoj javnosti smatra se kako se u Crnoj Gori danas ništa važno ne može dogoditi ako se o tome ne suglasi srbijanski predsjednik Vučić. Je li takvo gledište osnovano?
Svjedočimo velikomu utjecaju Srbije i njezine Crkve na sve što se događa u Crnoj Gori.
Crnogorski suverenosti smatraju kako Crnogorci sve više postaju manjina u svojoj državi, da im se stalno na razne načine degradira identitet, napadaju temelji državnosti, da je u stotinu godina Crna Gora tri puta doživjela srpsku okupaciju, da njome trenutačno upravljaju Vučić, srbijanska tajna služba i SPC...
Ne mogu govoriti o politici, ali mogu reći da je Crnogorcima najteže u Crnoj Gori, i da svi imaju riješeno svoje nacionalno i vjersko pitanje, osim nas pravoslavnih Crnogoraca.
Nasuprot tomu postoji mišljenje kako se Crnogorci moraju pomiriti s činjenicom da nisu krivi ni Vučić, ni Putin, ni itko drugi izvana, već su krivi sami zbog svojih zabluda, koje jako skupo plaćaju, a što je najgore plaća ih i Crna Gora. Kako gledate na takvo razmišljanje?
Da, imamo mnogo naslijeđenih pogrješaka i zabluda, ali nisam suglasan s kolektivnom krivnjom. Dugo se vremena protiv Crne Gore vodi pravi specijalni i propagandni rat. Domaći potuđenici primaju novac i svaku drugu pomoć od režima koji personificiraju spomenuta dvojica. Da nije toga, u Crnoj Gori ne bismo imali ovakve probleme.
Crnogorski predsjednik Milatović po prihvaćanju rezolucije o logorima Jasenovcu, Dachau i Mathausenu izjavio je kako smatra da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupati u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore, te da mu je žao što je partija koju je stvarao, i koja je imala presudnu ulogu u rušenju bivšega režima, danas postala politička marioneta. Zar se na osnovi takvih riječi nije zapitati: tko presudno utječe na političke procese u Crnoj Gori?
Ne bih komentirao izjave političara. Rezolucija o logorima Jasenovcu, Dachau i Mathausenu politička je odluka 41 poslanika od 81 u Crnogorskom parlamentu. Ta rezolucija ništa ne rješava, ali je ubačena samo u cilju pogoršavanja odnosa između naše dvije zemlje. Pripadao sam i pripadam patriotima, koji su 1992. na Cetinju pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!” I to je većinsko raspoloženje u narodu.
Za vrijeme Božićnoga ustanka, od 1918. do 1928., smatra se kako je ubijeno oko 7000 autohtonih Crnogoraca, a 6000 domova spaljeno. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, primjer su masovnoga i desetljetnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Crnoj Gori, odnosno u Kraljevini SHS. Zaslužuje li to svojevrsnu rezoluciju crnogorskoga parlamenta, budući da je jedno vrijeme o tome praktično bilo zabranjeno govoriti?
To je istina! Crna Gora je spaljena, prebijena i pokradena od 1918., za vrijeme Kraljevine SHS. Nikada se nije govorilo o tome, a tisuće boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore i njihovih obitelji pobijeno je i protjerano. Po mom mišljenju trebalo bi njegovati sjećanje na te događaje, praviti emisije, filmove i spomenike, a rezolucije se donesu i zaborave.
Osim Srbije poseban interes prema Crnoj Gori ima Ruska Federacija kojoj je posebno zanimljiva Boka kotorska jer bi praktično značila klin u NATO savezu i iz nje bi se moglo nadzirati čitavo Sredozemlje. Poznato je kako je Brežnjev predlagao Titu – dajte nam Boku, ne ćemo postavljati pitanje koliko stoji. Koliko su te želje i danas aktualne?
Bile su uvijek aktualne pretenzije, aktualne su i u današnjem vremenu, a bit će ih i u budućnosti.
Drukčije je s obzirom na to da je „srpski svijet“ svojevrsni derivat „ruskoga svijeta“. Što je njegov strateški cilj?
Prvo je posrbljivanje što većega broja pravoslavnih na Balkanu. Drugo, što je zanimljivo, zanimaju ih područja bez ljudi, ako ne pristaju biti Srbi. Sve za krajnji cilj ima pravljenje velike Srbije, po planovima starim minimalno 180 godina. Da se podsjetimo genijalnoga Abdulaha Sidrana koji je rekao: „Nemam ja ništa protiv velike Srbije, samo neka ju zidaju na kat.”
Predsjednik crnogorske skupštine Andrija Mandić prilikom oproštajnoga posjeta darovao je ruskomu veleposlaniku Maslenikovu sliku zavjetne kapele Petra Petrovića Njegoša II. na Lovćenu. Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Joanikije još prije je izjavio da je njegov zavjet vratiti kapelu na Lovćenu. Što se s tim u vezi može očekivati?
Apsolutno ništa. Njegošev mauzolej, to veliko i genijalno Meštrovićevo djelo, ostat će vječno krasiti svetu planinu Lovćen i ništa se ne će dodavati na njegov vrh. To je samo političko obmanjivanje, kojemu je cilj skrenuti pozornost s mnogo opasnijih projekata koje ova vlast priprema u sklopu uništavanja Crne Gore.
Ima li Crna Gora, u 21. stoljeću, bolju perspektivu od članstva u NATO savezu i EU?
Crna Gora dio je NATO-a i nadamo se da ćemo, bez obzira na opstrukcije, ući u EU. Taj put Crne Gore nema alternativu! Sve bi drugo vodilo u nestanak Crne Gore i njezino utapanje u istočne despocije.
Mitropolite Borise, hvala na razgovoru!
Razgovarao: Marko Curać / HKV