Mladen Pavković: Više ih zanimaju fotelje, nego spomen na nevine žrtve

Na obilježavanju 75. obljetnice stradanja u Meceljskoj šumi, najvećoj klaonici Hrvata, nakon Drugog svjetskog rata, koja je održana u nedjelju, 7. lipnja 2020., ponovno se nije pojavio nitko „važan“ iz hrvatskog političkog vrha. Ni od desnih ni od lijevih (svaka čast iznimkama). „Svi“ su očito bili „zauzeti“ predstojećim izborima, odnosno borbom za vlast.

Mediji su također prešutjeli i marginalizirali hrvatske žrtve, ubijene bez suda i suđenja. Šteta što se tamo nisu pojavili razni pupovci, teršeličke, pusići, stazići, klasići, markovine, čički, josipovići, mesići…, jer tada bi i ova tragedija bila u prvim minutama informativnih emisija. Ali, nisu došli ni oni koji su trenutačno na vlasti. Hrvatski sabor, koji je inače pokrovitelj „svakoj puški koja je pukla u nekoj šumi“ u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata ovog puta (kao uostalom i ranije) nije želio prihvatiti pokroviteljstvo.

>>Hrvatski generali: Na javnoj sceni imamo političare, ”antifašiste”, koji zločine opravdavaju i govore da su bili nužni

Sramotno, ali je tako.

- U 30 godina postojanja slobodne hrvatske države smjenjivale su se vlade i ni jedna nije razjasnila temeljito pitanje ozdravljenja duha i pomirenja hrvatskog naroda koji je zatrovan lažima. Kad od podijeljenog naroda mnogi ne bi imali koristi, već odavno sve bi bilo riješeno – čulo se na ovom tužnom skupu, gdje je dosad samo iz nekoliko jama ekshumirano 1.163 žrtava, a ovih dana samo s jedne masovne grobnice – 82.

A još treba istražiti oko 130 masovne grobnice, odnosno cijelu Maceljsku šumu, prepunu ljudskih kostiju i krvi koje su iza sebe ostavili Titovi osloboditelji nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Više nitko i ne pita – što je sa partizanskim i inim zločincima, kada će i hoće li uopće biti kažnjeni, bez obzira što se i ovom prigodom u tišini Maceljske šume čulo – opraštamo im.

Ne, partizanskim i inim zločincima, koji su ubijali bez suda i suđenja ne može nitko oprostiti osim članova obitelji nevino stradalih, među kojima je bilo i na tisuće civila, žene, djece i staraca.

>>Biskup Gorsky na Maclju: Ni jedna hrvatska vlada nije razjasnila temeljno pitanje pomirenja hrvatskog naroda koji je zatrovan lažima

Zbog čega se i prigodom ovakvih komemoracija ne čuje glas Državnog odvjetništva, tim prije što se očito „u šali“ kaže da za ratni zločin nema zastara?

U Hrvatskoj je zasad najvažnije smije li se ili ne u pjesmi Bojna Čavoglava uskliknuti „Za dom – spremni“, odnosno je li to ustaški pozdrav ili i onih koji su kravlju branili hrvatsku Domovinu?

Kad šećete Maceljskom šumom i danas, nakon toliko godina, ljudske kosti „izviru“ iz zemlje, a nema gotovo nikoga tko bi ih „pokupio“ i dostojno pokopao.

S noći s 4. na 5. lipnja 1945., kad je Drugi svjetski rat već odavno završio, tu su partizani, s usklikom „Smrt fašizmu-sloboda narodu, i s crvenom zvijezdom petokrakom, masakrirali 21 nevinog svećenika, franjevca i bogoslova.

Gdje su zlotvori koji su to uradili, tim prije jer bila riječ o relativno mladim ljudima?

U Hrvatskoj nažalost o spomenu na nevine žrtve partizanskih pokolja skrbe „entuzijasti“, poput članova Udruge Macelj 1945. A tko vodi brigu o stradalim Hrvatima nakon Prvog svjetskog rata? Ne vodi se nažalost istinska skrb ni o nevinim žrtvama hrvatskog pobjedničkog Domovinskog rata.

Maceljska šuma, koju neki zovu i „Titovo lovište“ već je odavno trebala biti proglašena Memorijalnim centrom, baš kao i cijela Hrvatska, jer nema područja gdje partizani, kao „pobjednici“ nisu ostavili zatrpane ljudske kosti.

Kad bi se kopalo, pretpostavlja se, da bi samo na ovom području pronašli još najmanje 15.000 ljudskih zemnih ostataka…

Zašto se ne traži odgovornost onih koji su trebali, a nisu ni otkopavali žrtve, a kamoli kaznili krivce tih krvavih zločina?

Vi možete biti kažnjeni, ako ste nekog „poljubili“ ili prošli preko crvenog na cesti, ili krivo parkirali, ali ne i ako ste pobili, bez suda i suđenja na desetine tisuća nevinih ljudi!

Zar smo se za to borili i u Domovinskome ratu?

U Hrvatskoj je već davno izostala sustavni briga da se žrtve, poginuli i „nestali“ barem evidentiraju i da se na temelju tih svjedočenja i vjerodostojnih dokumenata utvrdi njihovo postojanje.

Od Izraelaca se borimo da kupimo njihove vojne zrakoplove, ali ne i da „pokupimo“ njihova iskustva na borbi za svakog Židova koji je na bilo koji način stradao u Drugom svjetskom ratu i nakon njega.

Stoga, na primjeru Maceljske šume, jedino nam preostaje reći – Hrvatsko, srami se!

Mladen Pavković