„Sit gladnu ne vjeruje“, stara je poslovica. Kako nekoga koji nije iskusio nikakve smetnje dovesti do toga da ih sebi predoči, da ih shvati i da se uživi u tuđe!? Tako je s tjelesnim smetnjama (koji muškarac može shvatiti kakvi su trudovi?), a još više s duševnim problemima.

Primjerice s depresijom, ozbiljnom bolesti o kojoj se dugo nije dovoljno znalo. Srećom, nju se danas sve češće dijagnosticira i prihvaća kao bolest koju se mora i može liječiti ili barem olakšati. Bolesnici koji „ne mogu“, koji „ne mogu sada“ ili „ne mogu više“, bivali su ranije obilježeni kao nesposobni, lijenčine, ljudi bez kičme i karaktera te neuspješni. Stanje se ponekad nazivalo „melankolijom“ i smatralo se prirodnim i poželjnim samo kod pjesnika. U društvu je još i danas časnije imati rak negoli duševnu bolest. A depresija je sigurno bolest, duševna bolest, i to, kao što smo rekli, teška bolest.

Razlikujemo nekoliko vrsta depresije:

- reaktivna depresija je vremenski i osjećajno povezana s teškim opterećenjima i doživljajima,

- neurotična depresija je posljedica dojmova i trauma iz najranijeg djetinjstva, često podsvjesnih,

- moždano-organska (egzogena) depresija je povezana s različitim bolestima mozga,

 

- endogena depresija u vezi je s duševnim oboljenjima, s ciklotimnim, fazičnim i afektivnim psihozama, za koje je svojstvena primarna promjena kemije u mozgu, osobito serotonina koji je tzv. neurotransmiter, a možda je i genetski uvjetovana.

Uzroci mogu biti i kombinirani. Negativni osjećaji - strah, osjećaj krivnje i stres - proizvode u mozgu iste kemijske promjene kao što su one kod genetskih uzroka, čime se krug zatvara. Važna je također i nasljedna komponenta, ali isto tako i životne okolnosti, osobito ako su u djetinjstvu ili u kasnijim životnim razdobljima bile obilježene traumama. Ne valja zanemariti ni narav te odgojnu komponentu, čimbenike koji stvaraju različitu duševnu rezervu i otpornost. Osoba koja je odrasla i odgojena u emocionalnoj sigurnosti, samopouzdanju, optimizmu te s pozitivnim feedbackom možda će lakše preživjeti i u katastrofalnim uvjetima te ih, neoštećena, prevladati. Osoba koja je odrastala potlačena, stalno kritizirana i uvjeravana u vlastitu bezvrijednost, radi najmanjih je neuspjeha prolazila pravi duševni trening za depresivni uzorak doživljavanja i reagiranja. Zato ni s genetskom predispozicijom ne oboli svatko.

Dubok je ponor, sve crnja je noć - kod oboljelih! Bez obzira na same uzroke bolesti, svima je zajedničko nekoliko obilježja: gubitak sposobnosti borbe za život, osjećaj nemoći i neuspjeha, izolacija, izbjegavanje ljudi i konfliktnih situacija zbog straha od poraza, nesposobnost donošenja i provođenja odluka, gubitak samopouzdanja i samopoštovanja, nestanak životne radosti, gubitak kontrole nad životom, strah, samopredbacivanje i, konačno, manjak svake volje za životom – u najgorem slučaju sve do samouništenja.

Gotovo je svatko imao u životu neku depresivnu epizodu koja je zatim i spontano prošla - što je još normalno. No, ako smetnje potraju te se pojačavaju, stanje postaje kronično te nastaje ozbiljna bolest. Broj bolesnika je velik, naročito zato što se depresija često skriva iza tjelesnih teškoća: stalnih bolova u tijelu i leđima, probavnih i želučanih smetnji, glavobolja bez stvarne podloge, itd. Ogroman je gubitak radnih dana. Također je veliko materijalno opterećenje zdravstva, jer se ponavljaju pregledi, pretrage i nepotrebna liječenja, što ne donosi rezultate sve dok se netko konačno ne sjeti da je riječ o depresiji. Nije slučajno da mnoge spomenute psihosomatske tegobe nestaju primjenom raznih alternativnih, pa i šarlatanskih, metoda, budući da one djeluju kao psihoterapija ili kao placebo.

Pacijentima je često teško samima sebi priznati da su bolesni. Odgajani smo tako da se od nas očekuje uspjeh ili da barem dobro funkcioniramo. I sami od sebe to očekujemo. Razvijamo osjećaj dužnosti i osjećaj krivnje, pa prihvaćamo da nas obitelj ili okolina previše opterećuje ili se sami previše opterećujemo. Ponekad nas vode vlastite ambicije, a nekada ne znamo reći „ne“. Ali vrč ide na vodu dok se ne razbije! U jednom trenutku ipak počinje spirala: tjelesni simptomi bez podloge, malodušnost, smetnje sna, nesanica (tipično: pred jutro usprkos neispavanosti ili potpuna nesanica s kroničnom premorenosti). Zatim nastaju kognitivne smetnje, smetnje koncentracije i pamćenja, problemi na poslu i u obitelji, strah od zakazivanja ili od velikih pogrješaka, dugotrajno prevrtanje prisilnih crnih misli s nesposobnosti prelaska na pozitivne teme, beznađe - a sve u očajnom nastojanju da nitko ništa ne opazi. Bolesnici skrivaju i maskiraju svoje simptome jer žele dalje funkcionirati te sačuvati svoju poziciju u obitelji i na poslu, a spirala će se pri tome osobito pogoršavati ako okolina nema razumijevanja ili ako je čak zlonamjerna (loš brak, mobbing). Zato je depresija često povezana s burn-out sindromom.

Do sloma dolazi kada se vrč doista razbije. Kao zadnja kap često posluži neka akutna emocionalna katastrofa - smrt drage osobe, bračna nevjera, rastava, otkaz na poslu. No tada je već prilično kasno, jer je bolest sigurno dugo trajala, a bila prikrivana u nastojanju da se i dalje „funkcionira“, umjesto da se prizna „ne mogu“, te potraži pomoć.

A pomoć je moguća, no potrebna je stručnost i razumijevanje:

- bolesnika treba odmah rasteretiti i osloboditi svih obveza i odgovornosti,

- liječnička pomoć treba sadržavati podršku, psihoterapiju i analizu, terapiju ponašanja, primjenu i vježbe pozitivnih impulsa,

- lijekovi su ponekad nužni ili mogu znatno pomoći, jer mijenjaju kemizam u mozgu (važno kod endogenih depresija!). Treba ih uzimati dugo, a ponekad i trajno. Pri tome se sa strane liječnika i sa strane okoline ne smije zanemariti opasnost od samoubojstvo, iako rijetka. Do kontroverznog učinka može doći stoga što depresivna osoba u pojedinim slučajevima u početku liječenja stječe snagu za čin za koji je ranije bila preslaba (a nije još izliječena da bi bila izvan opasnosti!).

Najveća je pogrješka bolesniku s visoka davati savjete s prizvukom kritike: „Trgni se!“, „Saberi se!“ ili „Prisili se!“ Bolesnik to ionako sam sebi govori, pa su savjeti dodatni pritisak budući da se on pod teretom upravo slomio. On time biva sve potišteniji, jer jednostavno „ne može ništa“ ili „mu je svega dosta“, već odavno. Manjak podrške, razumijevanja i uviđanja okoline drastično otežava oporavak. Stoga mnogi pacijenti koji se vrate u okolinu koja je možda bila uzrok bolesti ili njezinog izbijanja, iako stabilizirani terapijoim, ponovno „padnu u ponor“, kao da liječenja nije ni bilo.

Želim spomenuti da postoji još jedan oblik depresije, koji je dosta nepoznat i zanemaren, a to je agitirana depresija. Bolesnici često dobro „funkcioniraju“, ali su hiperaktivni, tjerani stalnim nemirom, bez mogućnosti opuštanja. Često su agresivni, jer se brzo osjete napadnuti ili kritizirani. Zapravo projiciraju vlastitu, podsvjesnu autoagresiju na druge. Izrazito ne uviđaju da su bolesni, a okolina ih posebno teško doživljava.

Važno je također spomenuti i veoma čestu kombinaciju depresije i staračke demencije te Alzheimerove bolesti. U tom je slučaju liječenjem depresije moguće znatno smanjiti simptome demencije, odnosno usporiti njezino napredovanje te poboljšati kvalitetu života.

Zaključak je da je depresija ozbiljna bolest koja se mora i danas može - hvala Bogu! - liječiti. Uvijek je obvezna stručna pomoć. Kobna je zabluda i samozavaravanje vjerovati da se čovjek može „izvući“ sam, vlastitom snagom volje. Bolest nije sramota. Treba je prihvatiti, priznati, zatražiti i primiti pomoć. Život onda može ponovno postati svijetao, radostan, pun nade i vrijedan življenja.

dr. med. Drina Blažeković–Sojčić / Politički zatvorenik