Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (II. dio)

Tito, odnosno njegovo uzdržavanje, koštalo je tada Jugoslaviju godišnje, vjerojatno onoliko koliko danas iznosi cijeli državni proračun Hrvatske. Svi ostali kolege-diktatori, Brežnjev, Honecker, Causcescu,..itd., bili su sirotinja u usporedbi sa Titom. Tito je imao više i trošio više nego svi oni. Koliko je samo koštalo idiotsko trčkaranje po cijeloj državi, zvano Štafeta mladosti. Podsjetimo, ta štafeta morala je proći kroz svaki grad, svaku općinu u Jugoslaviji od, Slovenije do Makedonije, prije nego što bi onda bila predana velikom vođi na stadionu JNA u Beogradu. I u svakom tom gradu, kada je dolazila štafeta, bila bi održana velika fešta za njen doček.

Kumrovečki diktator je volio luksuz više nego ijedan drugi njegov kolega. Imao je vile u svakoj jugoslavenskoj republici, imao je u posjedu cijele Brijune. Imao je svoje vlastite zrakoplove, vlastite brodove, vlastite vlakove. Sve je to bilo uređeno luksuzno i skupocjeno, po tadašnjoj najnovijoj modi.

Veliko podzemno atomsko sklonište, u stijenama kod Jablanice, građeno za Tita i njegovu svitu za slučaj ratne opasnosti, koštalo je u ono doba nekoliko milijardi američkih dolara. Tadašnja jugoslavenska javnost naravno nije imala pojma o gradnji tog skloništa, sve je to držano u najvećoj tajnosti.

Kumrovečki diktator nije pušio tamo nekakve jeftine cigare, već samo originalne kubanske havane, one najskuplje. Da se zna tko je "hadžija".  Upravo su te havane simbol luksuza i kapitalizma i pušili su ih samo bogati. Sa tom debelom cigarom u ustima,  često sa tamnim naočalama, i uvijek uglancan u onim uniformama sa desetcima teških odlikovanja koje su visjeli na njima, Tito je bio oličenje jednog diktatora, kao iz američkih filmskih komedija. Upravo tako kao Tito. izgledali su tipični diktatori iz filmova, odnosno iz raznih latinoameričkih i afričkih banana država. Da ne govorimo, o tipičnim insceniranim dočecima Tita prilikom posjeta nekom gradu. Kada bi na svakom dočeku obavezno morali biti postrojeni pioniri i socijalistička omladina i radnici iz neke tvornice, itd.. i diktator  bi uvijek dobio cvijeće od pionira. I uvijek bi po tisućiti put bila pročitana poruka vjernosti i ljubavi velikom vođi. Od silnih milijardi kredita koje je Jugoslavija tada dobivala od Zapada, uzdržavanje luksuznog života Tita i drugih vrhovnih partijskih vođa, kao Bakarića, Pijadea, Kardelja, Dolanca,..itd. proždiralo je veliki dio tog novca.

Boris Dežulović, jedan od vodećih medijskih boraca protiv hrvatstva iz Soroševske klike, koji redovito, po zadatku piše svoje dosadne propagandne uratčiće u cilju kulturno-revolucionarnog preodgoja Hrvata, nedavno se u jednoj jadnoj kolumni dohvatio raskrinkavanja navodnih najvećih hrvatskih mitova. Međutim, niti Dežulović, niti Tomić, niti ostali razkrinkavači hrvatskih mitova, ne žele se dohvatiti daleko većih i brojnijih jugoslavenskih mitova. A najveći od tih mitova su sigurno brojni mitovi o Titu.

Jedan od mnogobrojnih mitova o Titu je onaj mit, da je Tito bio ugledni svjetski državnik, štovan i od demokratskog Zapada. Ovo je jedan od najtvrdokornijih i ujedno najglupljih mitova koji održavaju jugodebili i u kojega danas još uvijek vjeruju mnogi. Jer, desetljetna propaganda tadašnje jugoslavenske televizije i ostalih medija isprala je ljudima mozak i uvjeravala ih da je Jugoslavija jedna od najvažnijih država na svijetu, a Tito jedan od najvećih i najpoštovanijih državnika.

Tadašnja jugoslavenska propaganda, uvjeravala je ljude i da je takozvani "Pokret nesvrstanih", strahovito važan, važniji i od Sjevernoatlantskog i od Varšavskog pakta, pa i od Ujedinjenih nacija. Pokret nesvrstanih, bio je u stvarnosti, skup diktatora i koljača vlastitih naroda, najgoreg mogućeg šljama. Svi ti Titovi pajdaši, kao i on, svi su bili doživotni predsjednici svojih zemalja. Svi ti mnogi afrički i azijski diktatori, su kao i Tito plivali u luksuzu i živjeli u zlatnim palačama,  zabranjivali su u svojim državama višestranačje i ugnjetavali vlastiti narod. Mnogima su ruke bile krvave kao i Titove.

Tito je za Zapad bio jeda takozvani "our bastard" (naše kopile, naš kučkin sin). To je bio pojam sa kojim su Amerikanci nekada obilježavali mnoge diktatore, koje su oni podržavali u doba hladnog rata, po cijelim svijetu, za vlastite interese, a protiv interesa SSSR-a, koji je na drugoj strani imao cijelu plejadu svojih vlastitih diktatora, koje je podržavao po cijelom svijetu. To je tada bio jedan dvoboj dvaju velikih sila za prevlast i utjecaj u svijetu.

Na kritičku primjedbu jednog američkog novinara u to vrijeme, zašto SAD podržavaju tamo nekog latinoameričkog diktatora, iako znaju da je bastard, jedan je američki diplomat tada odgovorio: "neka je bastard, ali naš je bastard". Upravo jedan takav korisni bastard za Zapad, bio je i Tito. Kao i Sadam Husein, kao i Hosni Mubarak i mnogi drugi vojni diktatori u Africi i Latinskoj Americi. Sve njih su SAD i Zapad podržavali sa određenim ciljem. Sadam Husein je Amerikancima dugo godina bio potreban kao brana protiv iranskog utjecaja na Bliskom istoku, sve dok ga nije uhvatila megalomanija, pa se onda zakačio sa SAD. Mubarak, je 30 godina bio korisni bastard Zapada, koji je željeznom rukom sprječavao utjecaj islamskog fundamentalizma i garantirao opstanak Izraela. kao i mnogi drugi arapski diktatori. A Tito je, kao i mnogi afrički i latinoamerički diktatori u doba hladnog rata, Zapadu bio potreban, zbog sprječavanja širenja sovjetskog utjecaja, u našem slučaju, protiv sovjetskog utjecaja na Jadranu i u jugoistočnoj Europi.

Zato je Tito, koji je zapravo po nalogu Kominterne u ratu stvarao komunističku Jugoslaviju, nakon rata, otkačio Staljina i Kominternu i Varšavski blok, a zauzvrat mu je Zapad dao silne kredite, i Zapad je zatvarao oči pred grubim kršenjem ljudskih prava i progonom neistomišljenika od strane Titovog režima.

Jugodebili često ističu,- gle kako su svi veliki državnici dolazili Titu. Pa što. Dolazili su i Gadafiju i Mubaraku. Svi. Bush, Clinton, Schroeder, Sarkozy, Merkel, itd., svi su bili tepali Mubaraku, kako je mudar državnik, kako je pouzdan saveznik Zapada, itd. I desetljećima mu davali silne kredite. Pa ipak kada je narod u Egiptu ustao protiv njega, svi ti zapadni političari koji su ga do jučer hvalili na sav glas, nisu ni trepnuli okom i rekli su da je Mubarak despot i da mora odstupiti.  Ili Gadafi. Nakon što se tvrdoglavi i ekscentrični diktator jedno vrijeme u osamdesetim godinama, bio zakačio sa SAD i Zapadom i podsticao neke terorističke akcije libijske tajne službe po Zapadu, kasnije se, zbog trgovine, opet pomirio sa SAD i Zapadom i uspostavio vrlo dobre odnose sa svima. Sarkozy ga je prije samo tri godine bio primio u Parizu sa najvećim počastima i dopustio mu da usred Pariza razapne svoj šator. Svi su hvalili Gadafija. I Obama, i Cameron, i Merkel, i Sarkozy,..itd., jer je sprječavao islamske fundamentaliste i također sprječavao brojne izbjeglice da iz Libije preko mora masovno dolaze u Europu (ono što se sada događa na talijanskom otoku Lampedusa), i k tomu je još lijepo isporučivao nafte Zapadu koliko duša želi.

Da je taj Gadafi istovremeno zatvarao, mučio i ubijao brojne ljude u Libiji, to je Zapadu bilo sasvim svejedno. Ali kad je prije dvije godine izbio ustanak i u Libiji, svojeglavi diktator nije htio odstupiti s vlasti,  Zapad je poslao vojne zrakoplove, da pomognu libijskim pobunjenicima i svrgnu Gadafija.

Da je Tito poživio još koju godinu, do kraja osamdesetih, kada je u cijeloj Europi izbio ustanak naroda protiv komunističkih režima, on bi završio onako kao i drugi tadašnji komunistički diktatori i nitko za sa Zapada ne bi trepnuo okom.

Privatna je stvar svakog pojedinačnog hrvatskog pjevača ili bilo koga drugog iz takozvanog šou biznisa, hoće li nastupati u Srbiji. Ali ono nevjerojatno ulizivanje  i puzanje po podu pojedinih takozvanih estradnih umjetnika, a i pojedinih hrvatskih sportskih radnika, čim dođu u Beograd, je naprosto jadno i gadljivo. Kao ono nedavno slinjenje ostarjele šlagerske dive Tereze Kesovije.

Nemoguće je zamisliti da u Njemačkoj jedna poznata pjevačka zvijezda kaže da se isplakala za Erichom Honeckerom, nekadašnjim komunističkim diktatorom DDR-a. To bi tamo bio prvorazredni skandal i ta bi zvijezda odmah bila žestoko kritizirana u medijima, i to bi joj jako štetilo u karijeri.  Iako je taj isti Erich Honecker u usporedbi sa Titom, bio kao mala zmija šarka u usporedbi sa velikom kobrom.

U Hrvatskoj to prolazi bez gotovo ikakvih reakcija, izuzev na nekoliko neovisnih portala. Tu se vidi koliko je jugodebilizam duboko ukorijenjen u Hrvatskoj i u drugim državama takozvane "regije". Ovakvo skandalozno slavljenje nekadašnjih diktatora nećete naći danas niti u jednoj drugoj bivšoj komunističkoj državi istočne Europe. Samo u Hrvatskoj i ostalim državama "regije", ali daleko najviše upravo u Hrvatskoj.

Nekritičko obožavanje Tita je jedan od glavnih i najgorih simptoma jugodebilizma. Honecker je bio diktator, Brežnjev je bio diktator, Causescu je bio diktator, Živkov je bio diktator, Jaruzelski je bio diktator..., svaki drugi bivši komunistički vođa iz istočne Europe, bio je diktator, samo Tito ne.

Tito je bio daleko najgori i najkrvaviji dikator od sviju komunističkih diktatora u Europi nakon 2. svjetskog rata. Brežnjev i ostali su bili sitnica. Nitko od njih, ni Brežnjev, ni Honecker, pa čak ni najzločestiji, Causcescu nisu odgovorni za toliki broj žrtava kao Tito.  Zapadni povjesničari i zapadni mediji su odavno svrstali Tita na listu 20 najvećih zločinaca 20. Stoljeća i pripisali mu nekoliko stotina tisuća žrtava. Te okrutne činjenice tito-romantizmom zaslijepljeni jugodebili potpuno ignoriraju.  Njima je krvavi diktator bio dobar. Jer je izgradio državu i jer je "dao ljudima da dobro žive".

Ali ima i onih Nijemaca kojima je i Hitler bio dobar. I Hitler je izgradio državu i podigao zaposlenost i u svoje doba davao narodu sve moguće socijalne povlastice, razvio industriju i gradio velike auto-ceste i učinio mnoge druge stvari. Dakle, zašto ne slaviti onda i Hitlera?

Jednostavno ignorirati koncentracijske logore  i ostale zločine? Kao što jugodebili ignoriraju masovne krvave čistke i progone nakon rata, i kasnije, Gole otoke i sve ostalo, za što je bio odgovoran Tito. Ah, da naravno, Tito je bio antifašist i pobjednik u ratu. Ali i Staljin isto, odnosno još veći pobjednik nego Tito. Unatoč tomu što je bio pobjednik u ratu i saveznik Amerikanaca i Britanaca, Staljin se danas svugdje naziva krvavim diktatorom, i svugdje se navode njegovi milijunski masovni zločini, sa kojima je gotovo pretekao svog nekadašnjeg protivnika iz rata, Hitlera i na top listi najvećih zločinaca svih vremena Staljin se svrstao među prva tri.

Zašto dakle nije moguće da se i Tito konačno nazove pravim imenom, kao i Staljin: krvavi diktator i masovni zločinac?

Naravno da će uvijek biti ponekih titonostalgičara, i privatno obožavanje jednog diktatora nije nekomu zabranjeno. Problem Hrvatske je što je titofilija prisutna u cijelom državnom vrhu i dio je državne politike, i zbog te titofilije se cijela država drži kao talac, što smo vidjeli u očajničkom pokušaju obrane Perkovića i udbaške mreže. Da, Milanović je nesvjesno izrekao istinu, onda kada je rekao, da bi se ganjanjem lisice mogao istjerati King Kong. Taj King Kong je upravo Tito i zato oni tako okorjelo sprječavaju izručenje Perkovića. Jer Perković je jedna lisica, koja bi u jednom neovisnom procesu mogla odvesti do King Konga. I tako bi bio razgolićen i raskrinkan cijeli sustav i njegov šef: King Kong Tito. Kao glavna i najveća zvjerka, ali i još puno drugih krupnih zvjerki, svih onih nekadašnjih partijskih vođa CK SKH, stranke od koje je nastao SDP i koji nikada nije presjekao pupčanu vrpcu sa SKH-om.

Ali zapravo, kada malo bolje pogledamo, to slinjenje Tereze Kesovije za Titom nije čudno. Nekadašnje jugoslavenske pjevačke zvijezde bile su prvilegirani sloj, koji je u toj SRJ ostvario sve i živio kao bubreg u loju.

Mnogi od tih zvijezda pjevali su naručene pjesme velikom vođi i Jugoslaviji. Jednu od takvih režimskih pjesama pjevala i Tereza, koja je svojevremeno bila snimila pjesmu "Jugoslavijo, volim te". Ne samo da gotovo nitko od tih silnih zvijezda zabavne i narodne glazbe, za 45 godina,  nije nikada rekao ni riječi kritike na račun komunističkog režima, već to nisu učinili, ni zvijezde iz rock glazbe, od kojih se to možda prije očekivalo. Jer rockeri glume rado da su nekakvi buntovnici. Ali ništa od toga. Takozvane estradne zvijezde, bile su privilegirana kasta, koja je uživala u blagodatima Titovog režima i aranžirala se sa njim.

Pjevačica Zarah Leander,  ili poznata režiserka Leni Riefenstahl, bile su za vrijeme nacizma i Hitlerove vladavine velike zvijezde i 12 godina uživale blagodati tog sistema, dok je taj sistem istovremeno vršio zločine. Na kritiku nakon rata, su se pravdale da nisu znale za te zločine. Ali što bi bilo da su obadvije kazale, - isplakali smo se za Hitlerom? Pa njima je bilo izvrsno za 12 godina Hitlerove vladavine. Znam, ovakve usporedba Tito-Hitler i komunizam-nacizam, je za jugodebilsku hrvatsku vladajuću kliku i njihovu cijelu medijsku svitu predvođenu EPH-om, blasfemija. I da odmah skaču na noge. Ali moraju se iznositi ovakve "blasfemije",  jer fašizam  i komunizam su u biti dvije strane jedne te iste vreće. Kada se vreća izvrati na unutrašnju, suprotnu stranu, ona izgleda malo drugačije, ali je to ista vreća.

Bez obzira, koliko se jugodebili trude da komunizam prikažu humanim, on je po surovosti i masivnosti zločina, ravan fašizmu, odnosno još čak i gori.

Davor Dankinić

Vezani članci:

-Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( I. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( II. dio)

-Davor Dankinić: Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj ( III. dio)