Od "pete kolone" u Hrvatskoj  i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se  na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije, te ćemo tako vidjeti svu besmislenost tvrdnji o „dogovorenom ratu“, „Jugoslaviji kao članici EU-a“, podjeli krivnje i slično.



Plava trava zaborava - tako se zvala nekada jedina grupa country glazbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji. "Trava", je u žargonu, naziv i za marihuanu i hašiš. Pušenjem ovakve "trave", ovisnici postaju sretni i zaboravljaju sve.

Plava trava zaborava - tako bi danas mogli nazvati sveopću propagandu hrvatskih mainstream medija, koji stanovništvu svakodnevno nude. Travu plave jugoslavenske boje, i uživanjem te ponuđene trave, narod treba zaboraviti uzroke rata, treba misliti da su on, hrvatski narod, njegova država i njegovo vodstvo bili krivi za izbijanje rata. I da je njegova država zločinačka i ne zaslužuje da postoji. I napokon s tim uživanjem plave trave, taj narod treba biti toliko drogiran, debiliziran i smekšan, da bi kasnije prihvatio da mu ukinu tu istu državu.

U svim drugim europskim medijima, ako se katkad spominje rat u Hrvatskoj i BiH, kaže se jasno i glasno, da su Milošević i Srbi izazvali taj rat. Jedino u hrvatskim medijima to nije tako jasno. Kada bi neki stranac danas došao u Hrvatsku i jedno dva tjedna pratio mainstream medije ovdje, došao bi do zaključka, da je Hrvatska bila kriva za izbijanje rata, i da su Srbi bili žrtve. Tako djeluje jugofilska plava trava zaborava.

Međutim postoje činjenice, koje se na daju izrbisati, ni zaboraviti.

Memorandum SANU – velikosrpski 'Mein kampf'

1986. je izišao takozvani Memorandum SANU, koji je za velikosrpski nacistički pokret, koji će uskoro nakon toga pokrenuti Milošević, bio isto ono što je bila Hitlerova knjiga Moja borba (Mein kampf) za nacistički pokret u Njemačkoj tridesetih godina. Dakle, duhovna i ideološka podloga za kasnije ratove i osvajanja.

Slično kako je Hitler u svojoj knjizi lamentirao, da je njemački narod ponižen i da mu treba vratiti dostojanstvo i njegove povijesne teritorije i granice, tako su srpski akademici u Memorandumu lamentirali da je srpski narod ponižen i u najgoroj situaciji od postanka i da mu treba vratiti njegove povijesne granice koje su oni vidjeli daleko na zapadu, negdje oko Karlovca.

Autori Memoranduma čekali su samo trenutak da se pojavi jedan srpski firer, vožd, koji će ostvariti ciljeve, koje su oni zacrtali u tom dokumentu. Taj vožd, pojavljuje se godinu dana kasnije u liku Slobodana Miloševića.

1987. Milošević postaje novi predsjednik CK SKS. On uklanja iz CK SKS Ivana Stambolića, čovjeka koji ga je doveo na vlast, onoga istog Stambolića, kojega će godinama kasnije, dati ubiti. Milošević ubrzo čisti sve stare  kadrove u SKS i zamjenjuje ih sa velikorspskim kadrovima. Te iste godine je Milošević po prvi put na Kosovu i na prosvjedu Srba izriče onu poznatu rečenicu: "Niko ne sme da vas bije!" Ali zato se naravno "sme da bije" Albance i  onda počinje nemilosrdni progon Albanaca, koji su bili prve žrtve srbonacizma. To je bio početak nacifikacije Srbije i Srba. Zapravo je taj proces uspona velikosrpstva započeo tiho već nakon Titove smrti, 1981. godine na Kosovu, kada su srbijanski i jugoslavenski mediji počeli stvarati mit o progonu Srba i Crnogoraca sa Kosova.  Već tada su srpske snage sigurnosti i JNA provodili teror nad albanskim stanovništvom. Policija je pucala na albanske demonstrante i već tada, 1981. je nemilosrdno ubijeno na desetine Albanaca. Samo što se to tada naravno nije smjelo znati u tadašnjim jugoslavenskim komunističkim medijima u kojima je vladala stroga cenzura.

Miloševićeva 'mašinerija' na djelu

Dolaskom Miloševića na vlast 1987. pojačava se srpska propaganda protiv Albanaca, koja je dakle trajala već od 1981. godine. Ranije je ta propaganda bila uvijena u tipične floskule, borbe za bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda, i slično. Međutim, dolaskom Miloševića na vlast, ta će propaganda postati postupno sve agresivnija, otvorenija i velikosrpskija.

Svi srbijanski mediji su već 1988. obrađeni i u službi Miloševićeve velikosrpske propagande. RTV Beograd, Politika, Večernje novosti, Nin, Duga,..itd.. U stilu zloglasnog lista "Stürmer", koji je tridesetih godina u Njemačkoj huškao protiv Židova, svakodnevno huškaju protiv drugih naroda i republika. Pošto je prvo bilo na redu, disciplinirati Kosovo, prvi su na redu Albanci. Najviše se huška protiv njih, pa onda protiv Slovenaca, koji se tada jedini suprotstavljaju srbijanskoj samovolji i zastrašivanju. Onda dolaze na red polako i Hrvati i Bošnjaci.

Najprije je to huškanje bilo nešto suzdržanije, umotano u tipične floskule komunizma i jugoslavenstva. Govorilo se  o onima "koji razbijaju Jugoslaviju", kontrarevolucionaruima, i slično. Kako će vrijeme odmicati, ti huškački napadi postajat će sve otvoreniji i sve gori.

U srbijanskim tiskovinama se počinju svakodnevno izvještavati o navodono ugroženim Srbima, iz Hrvatske i BiH. Počinje se rabiti termin "srbofobija". Svi oni, koji pokušaju kritizirati sve otvoreniju i agresivniju velikosrpsku propagandu, naziva se "srbofobima".

U tadašnjoj "Politici" je postojala čuvena rubrika "odjeci i reagovanja" u kojoj su se javljali  navodno ugroženi Srbi iz svih krajeva Jugoslavije. Svakodnevno su objavljivana pisma Srba i z Hrvatske i BiH, koji su govorili o sve većoj mržnji Hrvata i muslimana protiv Srba. Da im Hrvati sve više prijete terorom  i klanjem, da žive totalno u strahu i slično.

Izmišljene priče o ugroženosti Srba služile su rasplamasavnju mržnje, trebale su Srbe postpuno psihološki pripremiti za rat i trebalo se naći opravdanje za kasniju  agresiju na Hrvatsku i BiH koja se već tada pripremala.

Emir Kusturica, tada još sekularni musliman sa velikim M, podrijetlom iz jedne muslimanske ateističke, komunističke obitelji, po prvi put  je obznanio svoje velikosrpske simpatije 1989. u tjedniku "Duga". Ovaj tjednik se od 1987. godine postepeno pretvorio u otvoreni fašističko i četničko glasilo. Glavni urednik Dragoš Kalajić se sam deklarirao kao fašist. Duga je bila glavno okupljalište najgorih velikosrpslih ideologa i Srbonacista. Kao književnici Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Gojko Đogo, Rajko Petrov Nogo i mnogi drugi.

U tom razgovoru Kusturica je na sav glas hvalio Srbe i njihovu navodno veliku povijesnu zaslugu za oslobađanje ostalih jugoslavenskih naroda i stvaranje Jugoslavije. Kusturica je posebno napao Slovence i Hrvate, i nazvao ih podlacma, kukavicama i vječitim germanofilima i simpatizerima fašizma. I Kusturica je pričao o svom navodnom srpskom podrijetlu, rekavši, da je njegov pra-pra-pra-pra-djed bio pravoslavni Srbin, koji je za vrijeme turske vlasti prešao na islam. Tako se Kusturica srpskoj javnosti predstavio kao idealni pošteni musliman, baš onako po velikosrpskoj ideologiji, koja je tvrdila da su muslimani "Srbi islamske vere". Matija Bećković, jedna od glavnih perjanica srbonacističke klike iz SANU, bio je oduševljen je Kusturicom. I hvalio ga na sav glas.

Kolektivno ludilo

Iste godine Vuk Drašković, tada još veliki četnik i prijatelj i kum Šešelja, izdao je svoj pro-četnički roman "Nož", i povodom toga dao je razgovor za zagrebački  tjednik "Start". U tom razgovoru, Drašković se otvoreno založio za Veliku Srbiju.

Na pitanje novinara, gdje bi trebale biti granice te Velike Srbije, Drašković je odgovorio: "Tamo gde je kapala krv sa ustaškog noža, tamo su zapadne granice Srbije". Matija Bećković, izjavio je da su "Srbi u Hrvatskoj ostaci zaklanog naroda." Povjesničar Vasilije Krestić nazvao je Hrvate genocidnim narodom.

U srpskim medijima se piše da riječ Hrvat u stvari dolazi od riječi krv i da Hrvat znači krvav, jer su Hrvati u prošlosti uvijek bili okrutni i krvožedni te da im je uvijanje u  genima.

Tako su tada svakodnevno u srbijanskim medijima napadani Hrvati i namjerno je podgrijavana mržnja.  Protiv Hrvata se za tu psihološku pripremu koristio jasenovački mit, a protiv Albanaca i Muslimana (Bošnjaka), nekadašnja turska vladavina u Srbiji i mit o Kosovskoj bitci. Tako se o turskoj vladavini i Kosovskoj bitci, piše svakodnevno.

Uz obilato financiranje Miloševićeve vlasti, TV Beograd snima megalomanski film o Kosovskoj bitci, koji je trebao podgrijati mit o srpskoj hrabrosti i okrutnosti Turaka. Naravno Turci su ovdje bili više sinonim za "poturice", Albance i Muslimane. 
To je bilo pravo ludilo. Kao jedna vrsta velikosrpskog transa.

Gotovo svi srpski intelektualci govorili su o posebnom srpskom narodu, koji je najbolji na svijetu i svi su protiv njega, postoji "svetska zavera" protiv srpskog naroda. Najčešće je spominjana takozvana "vatikansko-kominterovska zavera" protiv Srba.

Patrijarh Pavle je govorio o "nebeskom srskom narodu". Književnik Momo Kapor,  također jedan od velikosrpske klike iz SANU, ushićeno je hvalio Miloševića i govorio, kako će Srbija za pet godina biti bogata kao Švicarska. Najluđi  lik od sviju bio je slikar, koji se nazivao Milić od Mačve. Taj tip koji je stalno hodao u nekakvoj reneseansnoj odjeći, je govorio da su Srbi "najstariji narod na svetu", i da svi drugi narodi potječu od Srba, i da će Srbi uskoro "zagospodariti svetom". Ako se itko usudi napasti Beograd, Srbi će upotrijebiti neko Teslino tajno oružje  i bit će odmah uništeni Zagreb, Beč i Vatikan, i onda će ustati stanovnici potonuog grada Atlantide  i proglasiti Srbe imperijalnim narodom i "gospodarima sveta". On  je, na takozvanim vampirskim večerima prizivao srpskog vampira da pomogne Srbima u borbi protiv Zapada i da srpski vampir pobjedi svjetski vampirizam. Uputio je i kletvu Americi. Po njegovoj teoriji,  nastati će svjetski potres koji će uništiti cijeli Zapad i svijet i samo će Srbi ostati jedini na kugli zemaljskoj.

U tadašnjim srbijanskim medijima falsificira se povijest. Svakodneno se pišu laži i izmišljotine. Tvrdi se da je BiH uvijek bila "srpski vekovni teritorij" i više od pola Hrvatske također. Govori se o "starom srpskom gradu Dubrovniku", o "srpskoj Dalamciji". Piše se čak da su Srbi u tzv. Krajinu doselili prije Hrvata, već u šestom stoljeću. I da su im Hrvati oteli Dalmaciju.

Srpski povjesničari kao Vladmir Dedijer, Milan Basta, Vasilije Krestić i mnogi drugi pišu debele knjižurine o NDH i Jasenovcu i o nepopravljivom fašističkom karakteru svih Hrvata. Ona ionako totalno napuhana brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava, koja je desetljećima bila službena brojka u jugoslavenskim režimskim povijesnim udžbenicima, još se više napuhava. Govori se o 1 milijun samih Srba, ubijenih Srba u Jasenovcu, pa onda se ta brojka penje na 1.500.000. Ne samo u kvazi-povijesnim knjigama, već i u srpskim medijima, se svakodnevno govori o NDH, Jasenovcu i ustaškim zločinima. To je sve u službi psihološko-propagandnog rata i pripreme Srba za budući rat.

Projekt guranja ćirilice

U jeku je totalna velikosrbizacija, na svim poljima. U to vrijeme, odnosno, već nakon, dolaska Miloševića na vlast, 1987. , kao dio tog procesa buđenja velikosrpstva, započeo je i proces  guranja ćirilice. Prije toga je polovica srbijanskih medija izlazila na latinici, a na TV Beograd se uvijek pisalo samo latinicom. Sada TVB potpuno izbacuje latinicu i rabi se isključivo ćirilica, i u titlovima prilikom emitiranja stranih filmova, ili čak i kada se objavljuju glazbeni spotovi stranih engleskih hitova, engleski naslov pjesme piše se po vukovski, ćirilicom. Na TV se posebno rado sve češće rabi i ona stara, manstirska ćirilica.

Današnji zahtijevi za ćirilicom u Vukovaru i Hrvatskoj nisu zahtjevi za kulturnom autonomijom, već upravo  ostaci ovog procesa miloševićevizma i velikosrpstva. Jedan od ciljeva velikosrpske agresije na Vukovar 1991. bio je i postavljanje ćirilice. I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru imaju  simbolički značaj i nisu ništa drugo već provokativni ostatak velikosrpske politike, pa makar se svi režimski novinari toliko natežu da nam pokažu kako je to samo legitimno pravo na kulturnu autonomiju i da je ćirilica navodno i hrvatsko pismo. Nije i ne će nikad biti.  I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru i drugdje se ne mogu promatrati izvan ovog velikosrpskog konteksta i ne mogu se tek tako nojevski zabijati glavu u pijesak i tvrditi da su ti zahtjevi samo legitimni zahtjevi jedne manjine.

 

(Nastavlja se)


Davor Dankinić

Share
0