Kad je planiran službeni susret Kolinde Grabar-Kitarović i Vladimira Putina bio je uvjetovan političkom nuždom. Jer nije normalno da Hrvatska ima potpuno zapuštene međudržavne odnose s državom koja je toliko snažna, a istodobno i toliko politički aktivna i prisutna i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu.
Gospodarstvo raste, novci iz EU-a stižu u sve većim količinama, slijedi nam realizacija LNG terminala i pelješkog mosta, odnosi sa susjedima napreduju, uskoro ćemo biti dijelom eurozone i Schengena, nacionalna je sigurnost na najvišoj razini, spašen je "Agrokor", niz je mjera demografske obnove i zaustavljanja iseljavanja, naglašena je briga o iseljenicima i o Hrvatima u BiH, ublažene su podjele u društvu, stvorena je jedna razumna koalicija, osigurana je potpora svih manjina, postignuti su politička stabilnost, društevna kohezija i pravna sigurnost, smanjen je javni dug, proračun je iz deficita zakoračio prema suficitu, mirovine su povećane, a iznad svega i prije svega je nesebična briga o čovjeku.
Tri nedavne sličice iz medija oslikavaju ključne sličnosti i razlike između hrvatske, i katalonske bitke za neovisnost, europske reakcije na taj izazov i budalasta očekivanja da bi sad i Herceg-Bosna mogla poći katalonskim putem.