Damir Pešorda: Zlouporaba budućnosti

Nevolje svake epohe nose pečat njezinih proklamiranih ideala i stremljenja. Od prosvjetiteljstva naovamo uočljiv je svojevrstan teror budućnosti nad sadašnjošću, to jest svakodnevnim životom ljudi.

Kao sekularizirana učenja o spasu, sve moderne ideologije tjerale su čovjeka u ''bolju budućnost'', nerijetko kao živinče u tor. Danas je, kada se želi nešto diskvalificirati, dostatno reći da je to nazadno, da ne pripada dvadeset prvom stoljeću i slično. Kao da se samo po sebi nameće da je bolje ono što je novije, da je danas bolje nego jučer, a sutra nego danas. Razni planovi, strategije, predviđanja ekonomskih, političkih i drugih trendova zaogrću se plaštem znanstvenosti i straše skeptične da će se, ne prihvate li ta predviđanja, naći na sporednom kolosijeku povijesti, beznadno zastarjeli, odbačeni, isključeni.

Austrijski filozof i esejist Konrad Paul Liessmann dobro uočava: ''U pravilu se može krenuti od toga da se, prije svega na području ekonomije i politike, smisao i vrijednost prognoza ne sastoji se u tome da se doista mogu opisati razvoji budućnosti, već u tome da se prizivanjem budućnosti upravlja nekim određenim ponašanjem. (…) Budućnost ima ulogu biča kojim se zamahuje kako bi ljudi činili ono što trebaju činiti u korist ekonomskih i političkih elita, dok se istraživači trendova mogu shvatiti kao njihovi megafoni (K. P. Liessmann, Budućnost dolazi, Alineja, Zagreb – Graz, 2008., str. 40.). Naravno, tu spadaju i medijski ''megafoni''. Zato nije naodmet biti oprezan kada nas uvjeravaju da su istospolni brakovi, eutanazija, ukidanje carina, granica i suvereniteta stvar neminovnog napretka. Neminovni napredak ne postoji, neminovna budućnost također. Tu je jednostavno riječ o zlouporabi budućnosti, odnosno moderne predodžbe budućnosti kao nezadrživom napredovanju spasa u povijesti.

Cijelo vrijeme tzv. socijalističke Jugoslavije zaglupljujućom mantrom o ''svijetloj budućnosti'' izbjegavao se odgovor na pitanje zašto je sadašnjost u tako savršenom sustavu loša, zašto stotine tisuća ljudi iz tako savršene zemlje ide kruh zarađivati u Njemačkoj? Glavni proklamirani ideali te nesretne Jugoslavije bili su ''bratstvo i jedinstvo'', jednakost, socijalna pravda itd. Znamo kako je to završilo – sveopćim klanjem ''braće'' i kroz privatizaciju legaliziranom nejednakošću, gdje su bivše komunističke elite ''sredstva za proizvodnju'', kojima su ionako upravljali, pretvorili u svoje vlasništvo. Ono što je bilo perspektivno zadržali su, a ono što je bilo neodrživo uništili su i unovčili kao nekretnine. Radnici su, naravno, završili na ulici.

Početkom tisućljeća prognozeri, analitičari, istraživači trendova, butkovići, škegre, sanaderi, mačeci, macani i ostali manipulatori tvrdili su da su naša budućnost Europa, slobodno tržište, ljudska prava, slobodan protok svega i svačega. Tko god se usudio štogod posumnjati, ekspresno je isključen iz bilo kakve ozbiljne rasprave, proglašen natražnjakom, čudakom, teoretičarom urote i slično. Danas vidimo gdje smo i što nam se događa, ali oni ne posustaju. Zoran Milanović čak slavodobitno klikće kako smo izašli iz krize. Ja se pak pitam zašto smo u krizu uopće i upadali kada je sve bilo tako bajno zamišljeno i odvijalo se upravo onako kako je zamišljeno?

Na to pitanje nitko ne daje odgovor, ali se prijekorno pogleda svakog tko se uopće usudi postavljati takva pitanja. Bože moj, pa to je nepristojno! Zar se može i smije sumnjati u Europu i njezinu svijetlu budućnost, zar se može i smije sumnjati u svetost seksualnih i drugih manjina, ljudska prava i te stvari!? Ne može i ne smije! I dok se Sirijci provlače ispod madžarske bodljikave žice, ja se gotovo s nostalgijom sjećam granica. Nekada su postojale, bile tvrde i pretvrde, ali su omogućavale kakvo-takvo mišljenje. Jer tamo gdje nema jasne granice, nema ni razlike između A i B, a gdje nema razlike – nema ni mišljenja. Tu vlada kaos i bezobličje.

Ipak, ne budimo naivni: dok se jedne granice ruše, druge se uspostavljaju, kudikamo tvrđe i neprelaznije. Madžarski pokušaj zaštite starih granica bodljikavom žicom zakašnjeli je, očajnički pokušaj zajednice, koja se takvom još uvijek ćuti, zaštiti svoj prostor, suverenitet, opstojnost, državu – ako baš hoćete! – koja još jedina običnom čovjeku može jamčiti kakvu-takvu sigurnost i demokratski poredak. Mi ne činimo ništa jer vjerojatno ništa ne možemo ni učiniti. A one tvrđe, neprelazne granice, čini se, idu kroz samo tkivo društava i zajednica ne mareći za državne granice. Te nove granice dijele kvartove od kvartova, bogate od bijednih, upravljače i njihove ''megafone'' od onih kojima se upravlja. Onome tko je prešao milijardu eura ili dolara, bliži je parnjak s druge strane svijeta negoli parija iz susjedstva. S tim da se zdušno radi na tome da susjedstvo bude očišćeno od parija.

Damir Pešorda