Hrvatska se stvarnost na prvi pogled čini zanimljivom, štoviše nepredvidljivom; no nakon nekog vremena čovjek shvati da se stvari stalno ponavljaju. Poslije ekscesa devedesetih u vidu stvaranja hrvatske države dvadesetak posljednjih godina potrošeno je na ponavljanje jednog te istog – upornom nastojanju da se taj nedopustivi eksces nekako ispravi, to jest novouspostavljena država demontira.

U jednoj priči Svetislava Basare junaku se, izgubljenom u samoposluzi, telefonski obraća Bog: ''Da znaš, imam veoma loše mišljenje o tvojoj prozi. Ne marim za prozu ni inače, ali o tvojoj imam izuzetno nepovoljno mišljenje jer je prepuna laži i kukavičluka.'' Basara je srpski pisac, a Srbi su skloni megalomaniji. Hrvatski pisci su puno skromniji, njima se Bog ne obraća, a ne brinu se ni zbog laži i kukavičluka u svojim pisanijama, oni očekuju tek pozive ovozemaljskih idola.

Nastup švedske tinejdžerske ekoaktivistice Grete Thunberg u UN-u imao je velik odjek i u svjetskoj i u domaćoj javnosti. Domaći komentatori komentirali su njezino djelovanje sukladno ideološkim pozicijama koje u svojim javnim nastupima inače zastupaju.

Društveni život u suvremenoj Hrvatskoj odvija se u skladu s geslom: ''Tuguj u tišini, ruši uz galamu''. Geslo sam sročio sam, ali inspiriran riječima sutkinje Općinskog suda u Vukovaru Mire Rajš i novinara portala Index.hr Gordana Duhačeka. Rajš je Marijana Živkovića, optuženog da je prije nekoliko godina razbio ćiriličnu ploču, ukorila da ne ''maše svojim poginulim sinovima'' nego da ''žali u tišini''.

Hrvatski su bogataši pametniji kad šute. Dok je bio moćan, Todorić nije javno govorio mnogo, otkako je detroniziran, čak i blog ima. Želeći valjda opravdati svoje često na sumnjiv način stečeno bogatstvo i predstaviti se onim što u velikoj većini slučajeva nisu, vizionari, oni ne mogu odoljeti porivu da pametuju i dijele lekcije javnosti. Jedan od takvih bogataša koji nije odolio iskušenju javnog ''soljenja pameti'' jest i Emil Tedeschi.

Svaki kraj prate neki stereotipi. Predodžba je Hercegovine pak od stereotipa satkana u potpunosti. Širenjem negativnih stereotipa o Hercegovini i Hercegovcima osobito su se bavili hrvatski neprijatelji početkom devedesetih, iz jednostavnog razloga što su Hercegovci listom stali uz hrvatsku slobodu. I Franju Tuđmana za kojega su vjerovali da on taj nedosanjani san može pretvoriti u stvarnost.

Stabilnost je u suvremenoj hrvatskoj politici postala vrhunska vrijednost, inokosna, intaktna i sama sebi svrhom. Takva vrijednost kakve su u sada već dobrano zastarjelom dvadesetom stoljeću bile Sloboda, Domovina i slične gluposti s velikim početnim slovom. Danas je valjda i zadnjem bezveznjakoviću jasno da od svih društvenih vrijednosti samo Stabilnost zaslužuje da se piše velikim početnim slovom.

Dugogodišnji specijalni rat protiv hrvatske države još od kraja Sanaderove ere ušao je u fazu kad se ciljevi više i ne kriju. Srž toga medijskog, kulturnog i političkog rata može se svesti na sljedeće: Hrvatska je država nespojiva s jugoslavenskom i velikosrpskom idejom zato je treba sabotirati i slabiti na svakom koraku.

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ''Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao 'preseljavala' se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.''

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.