Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično.

Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije.

Proces globalizacije pokrenula je Europa prije mnogo stoljeća otkrivajući, kristijanizirajući i eksploatirajući daleke zemlje i narode. Danas joj se to vraća kao bumerang; premda europski upravljači još uvijek imaju ambicije procesom globalizacije upravljati, Europa sve više postaje objekt u toj velikoj igri.

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ''protuhrvatski''. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!?

Zadivljuje brižnost koju ovdašnji mediji pokazuju prema jednoj susjednoj zemlji, njezinoj povijesti, njezinim geopolitičkim i drugim interesima te njezinim političarima, umjetnicima, pjevačima, športašima…

Ranih devedesetih Đuka je Čaić pjevao: ''Rane sve ne bole nas, jer se diže roda glas/
Bjež'te brzo zvijeri zle, jer dolaze Hrvatine.'' Danas se više ne pjevaju takve pjesme, ali je izraz 'Hrvatine' i te kako prisutan, doduše u pejorativnom smislu. Đuku Čaića zamijenila je Lepa Brena.

Jedan članak na portalu Novac.hr potaknuo me da pišem o vlasništvu kao jednoj od konstituenti identiteta u kontekstu suvremene ideologije, srž koje jest upravo dekonstrukcija svih u tradiciju ukotvljenih identiteta. U članku se govori o suvremenom trendu da mladi ljudi sve više iznajmljuju a sve manje kupuju stvari.

Nikada u svojim tekstovima nisam agitirao ni za jednu političku osobu ili stranku jer to nije posao jednoga kolumnista nego plaćenih propagandista. Međutim, svakome tko je imalo pozornije čitao moje tekstove uvijek je, na temelju iznesenih stavova, bilo jasno kojoj sam političkoj opciji ili pojedincu u danom trenutku bio skloniji nego ostalima.

Kada bih trebao izdvojiti neki osobito važan događaj iz godine na izmaku, našao bih se u škripcu. Ništa mi posebno ne pada na um. Više se radi o stanovitom procesu nego, da tako kažem, konkretnom događaju. Taj proces je na globalnoj razini nastavak zaobilaženja i dalje erozije demokratskog sustava odlučivanja, dok je na nacionalnoj razini taj proces ujedinjen s procesom jugoslavenske rekonkviste.

Teško je u ovoj kolumni uoči predsjedničkih izbora ne pisati o izborima, ipak ću se ovaj put oduprijeti toj napasti. Pisat ću o čudnovatim pjevačima nebožićnih pjesama u ovo predbožićno vrijeme. Tko pjeva, veli poslovica, zlo ne misli; međutim oni petokrakaši i kokardaši što su pjevali ''Slobodane, šalji nam salate/Ima mesa, klat ćemo Hrvate'' nekako mi se ne uklapaju u tu poslovicu.