Postmoderna je skončala, ali njezino ludo sjeme upravo sada daje plodove. Čudovišta se rađaju u glavama iza nekog snenog prozora, nečujno, a već sutra luduju ulicama, skaču po krovovima. Dubravka Oraić Tolić, uz Viktora Žmegača najveća živuća hrvatska teoretičarka književnosti, u jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga iz toga područja, Teoriji citatnosti, eksplicira kako se destruktivni, protutradicijski naboj prvo ugnijezdio i prevladao u umjetnosti da bi u završnoj fazi provalio u stvarnost u vidu totalitarnih sustava boljševizma, fašizma i nacizma urodivši tako brojnim ljudskim patnjama, zločinima i nezamislivim stradanjima.

Iako je iz naslova razvidno o čemu namjeravam pisati, prvo nekoliko riječi o samim pojmovima. Hrvatska desnica nije dobar naziv, prvo stoga što je podjela 'desno-lijevo' postala anakrona i ne funkcionira na odgovarajući način ni na globalnoj razini, drugo zato što je u Hrvatskoj još davno pravo nazivati se ljevicom uzurpirala jugoslavenska struja te već dugo o nekakvoj hrvatskoj ljevici ne može ni biti riječi, otprilike od smrti Augusta Cesarca ili barem hrvatskih proljećara, a ako nema nečega što bi se moglo nazvati hrvatskom ljevicom, onda nema smisla govoriti ni o hrvatskoj desnici.

Nema se baš previše smisla osvrtati na kolumne Ante Tomića. Predvidiv je do klišeja, kako u izražajnom tako i u idejnom – da ne kažem ideološkom – pogledu. Međutim, s vremena na vrijeme treba podsjetiti na obrazac po kojem se prave tekstovi poput Tomićevih jer je to postupak karakterističan ne samo za njega, nego i za cijelu jednu skupinu propagandista jugoslavenske obnove.

Vrhunac ovogodišnjeg Došašća bješe dolazak cjepiva. Cjepivo kao spas u posljednji čas, kao truba koja najavljuje dolazak spasonosne konjice. Onda kao kontrapunkt tom olakšanju i ushićenju: vidimo Capaka kako jaše na praznoj kutiji. Na Ivandan bi upriličeno prvo promidžbeno cijepljenje.

Još je samo nekoliko dana do Božića, a nema čak ni hinjene božićne radosti, kamoli istinske. Gledam maskirane ljude kako tumaraju zagrebačkim ulicama s turobnom sjenom na čelu i nekom izgubljenošću u očima. I sva ta gibanja ostavljaju nekakav neodređeni dojam uzaludnosti nalik kretanju muha suočenih s preprekom prozorskog stakla.

Postoji ona stara sentencija ''Bolje šutjeti i biti smatran glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju''. Na žalost, nema od nje neke velike koristi jer ona malo koga spriječi da nastavi govoriti. Jedan od onih koji vole odgovarati i kada ih nitko ništa ne pita, jest i Predrag Matić Fred.

Kada jedan društveni model zapadne u krizu, dolazi do društvenog vrenja, pobuna, revolucija, sukoba svake vrste – dok se ne nametne nova paradigma. Ona koja daje odgovore na goruća društvena pitanja. To nisu nužno najbolji odgovori, štoviše u pravilu nisu najbolji, ali ih nije dopušteno ozbiljno preispitivati dok su oni koji su ih ponudili u poziciji moći. Nove elite u pravilu su čvršće od onih na odlasku.

U mnogim kulturama postoji predaja kako se zajednica u neki ranijim, primitivnijim i surovijim vremenima rješavala starijih, nesposobnih raditi a sposobnih jesti. U susjednoj Srbiji taj se običaj, zvani lapot, održao do, gledano na većoj vremenskoj skali, novijih vremena.

Umro je Tomislav Merčep, prvi organizator obrane Vukovara. U Jutarnjem listu u naslovu istaknuto: Ostao je na potpuno pogrešnoj strani hrvatske povijesti. Citat je to iz presude koju je Merčepu izrekao sudac Majerović.

Glavni junak fantastične priče J. L. Borgesa Utopija za umorna čovjeka pita svog domaćina iz budućnosti što se dogodilo s vladama, a ovaj mu odgovara: ''Prema tradiciji bivalo ih je sve manje. Pozivale su na izbore, objavljivale ratove, nametale dažbine, plijenile bogatstva, naređivale hapšenja, kanile nametnuti cenzuru, a nitko na ovom planetu nije za njih mario. Štampa je prestala objavljivati njihove priloge i slike.