Eutanazija već odavno nije u europskim društvima tabu. Neke od najnaprednijih europskih država, ma što to značilo u suvremenim svijetu, legalizirale su eutanaziju, a poslovično pragmatični Švicarci na njoj i dobro zarađuju. Ovih dana u našim novinama mogla se pročitati vijest o sedamdesetčetverogodišnjoj Francuskinji Jacqueline Jencquel koja se planira ubiti u sedamdesetšestoj.

Ovih se dana mogla u nekim domaćim medijima pročitati vijest da je ''u razgovoru za video medij Informr, novi šef njemačke stranke Zelenih, Robert Habeck, izjavio je da Nijemci kao narod ne postoje, te da se radi o nacističkom konceptu.'' Nešto je slično rekao i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, socijaldemokrat. On drži da nema bioloških i ''novih'' Nijemaca, to jest da su podjednako Nijemci pripadnici autohtonog njemačkog stanovništva i jučer pristigli imigranti iz Afganistana ili Sirije.

U Bosni se i Hercegovini sve više približavaju izbori, a pozicija Hrvata u toj državi daleko je od dobre. Muslimansko-bošnjačka politika majorizacije i unitarizacije u punom su zamahu. Likovi poput Komšića, koji se po potrebi predstavljaju kao Hrvati, zazivaju čak i dokidanje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH.

O novinarstvo je toliko toga već rečeno da je gotovo nemoguće nešto originalno na tu temu dodati; no to mi nije ni cilj – želim ovdje samo još jednom upozoriti na nadiruću plimu gluposti, nemorala i nepismenosti u suvremenom novinarstvu. Uslijed koje nekadašnje novinarstvu prema suvremenom djeluje kao visoka književnost naspram najprizemnijeg kiča i pornografije.

U Hrvatskoj je javnosti uočljiv trend sustavnog opstruiranja i eliminiranja nacionalno osviještenih pojedinaca. Tako se dugoročno onemogućuje uspostavljanje hrvatske nacionalne elite, a stimulira društvena i karijerna propulzivnost anacionalnih i ''prozapadnobalkanskih'' kadrova.

Ljudski se vijek produljio. I po samom trajanju i po količini promjena tijekom prosječnog ljudskog života. Tijekom života suvremenog čovjeka dogodi se više promjena negoli tijekom dva-tri stoljeća u nekim ranijim povijesnim razdobljima. Više se danas razlikuje život oca i sina nego nekoć život pradjeda i praunuka.

Dok je svojedobno Milorad Pupovac tronutim glasom objašnjavao kako su mu ''ustaše'' posjekle bajam pred rodnom kućom, nisam, priznajem, mogao ni naslutiti da će se cijela Hrvatska jednoga dana naći u sjeni tog mitskog bajama. I da će kao mudri Nestor plačnog glasa Pupovac, sjedeći pod tim bajamom zelenijim i razgranatijim otkad je navodno posječen, popovati o tomu što Hrvatska jest i što treba biti, što je zgriješila i što sve mora učiniti da bi joj se oprostilo… A, eto, došlo je i to vrijeme.

Čitam tako neki dan Večernji list kadli mi za oko zapne člančić o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike.

Mutna ideja nekakvog sveslavenskog zajedništva seže duboko u povijest, sve do početka šesnaestog stoljeća i Hvaranina Vinka Pribojevića, koji u svom govoru O podrijetlu i povijesti Slavena udara temelje panslavenske ideologije.

U svom je Tjednom pregledu hrvatske političke gluposti lucidni analitičar hrvatske društvenopolitičke scene Marcel Holjevac dotaknuo iznimno važno pitanje suvremenog hrvatskog društva. Svoju analizu ponašanja i djelovanja hrvatskih intelektualaca sažeo je u britku konstataciju: ''Što hrvatski intelektualci misle, to srpski četnici otvoreno govore''.