Nikada u svojim tekstovima nisam agitirao ni za jednu političku osobu ili stranku jer to nije posao jednoga kolumnista nego plaćenih propagandista. Međutim, svakome tko je imalo pozornije čitao moje tekstove uvijek je, na temelju iznesenih stavova, bilo jasno kojoj sam političkoj opciji ili pojedincu u danom trenutku bio skloniji nego ostalima.

Kada bih trebao izdvojiti neki osobito važan događaj iz godine na izmaku, našao bih se u škripcu. Ništa mi posebno ne pada na um. Više se radi o stanovitom procesu nego, da tako kažem, konkretnom događaju. Taj proces je na globalnoj razini nastavak zaobilaženja i dalje erozije demokratskog sustava odlučivanja, dok je na nacionalnoj razini taj proces ujedinjen s procesom jugoslavenske rekonkviste.

Teško je u ovoj kolumni uoči predsjedničkih izbora ne pisati o izborima, ipak ću se ovaj put oduprijeti toj napasti. Pisat ću o čudnovatim pjevačima nebožićnih pjesama u ovo predbožićno vrijeme. Tko pjeva, veli poslovica, zlo ne misli; međutim oni petokrakaši i kokardaši što su pjevali ''Slobodane, šalji nam salate/Ima mesa, klat ćemo Hrvate'' nekako mi se ne uklapaju u tu poslovicu.

Neću reći ništa novo ako kažem da svako sustavno društveno nasilje počinje kao nasilje nad jezikom. Tužno je zapravo kako se uvijek istim obrascima, tek obučenim u novo ruho, sužava prostor slobode u ime te iste slobode. Tako je Angela Merkel u govoru pred njemačkim parlamentom ustvrdila da ''iznošenje mišljenja ne dolazi bez naplate'', to jest da treba sankcionirati govor za koji se procjeni da je ''govor mržnje''.

Danas, prvog prosinca, po meteorolozima, nastupa klimatološka zima. Iza nas je neuobičajeno topla jesen, a pred nama, čini se, vruća zima. Politička, naravno. Štrajk prosvjetara još traje, rogobore i drugi sindikati, doktori, medicinske sestre, carinici, policajci… Kao da se sve urotilo da Andreju Plenkoviću ukrade Božić i milinje šestomjesečnog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom.

Ovih mi dana pozornost privuče reklama u kojoj se govori nešto o ''bajkovitom Božiću''. Nekako mi nije dobro sjelo. Božić nije i ne bi smio biti bajkovit jer kršćanska vjera nije bajka. Pa i ako je čovjek agnostik koji drži do kršćanske tradicije – Božić mu nije bajkovit. Nego je dobro strukturiran sklop običaja, rituala, srdačnosti i svečanog raspoloženja, važan dio identiteta. Kičaste sličice, sobovi, zvjezdice, zimzelene šumice, bjelobradi djedica u crvenom mundiru i crvenim čizmicama…

Peti dan je jedna od gledljivijih i gledanijih HTV-ovih emisija. Barem je to bila donedavno. U različitim kombinacijama sudionika uvijek se držalo do kakve-takve ravnoteže između lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja. Čak i u emisijama kada bi nešto konzervativnije stavove ostao braniti sam Nino Raspudić, to mu je uspijevalo relativno lako jer su se s druge strane nalazili Rada Borić, Boris Jokić ili neki slični površni propagatori ideologije globalizma.

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ''povratka totalitarizma u novom obliku''. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ''da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti 'nova' vlast, jer je sve bilo zatrto.''

Stanoviti Ivica Ivanišević - o kojemu na Wikipediji ne saznah ništa, a poslije ćete saznati zašto je to važno – obrušio se ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji na Juliennu Bušić. Ona je za njega teroristkinja, bivša robijašica, pouzdanica Franje Tuđmana i očajnica.

Sto deset je godina od poznate Matoševe pjesme 1909., a ona je još aktualna. Stvaranju države unatoč. Dvadesetak godina nakon Tuđmanove smrti veliki dio onoga što tijekom devedesetih pod njegovim vodstvom ostvareno iznevjereno je, upropašteno ili barem dovedeno u sumnju.