Epoha modernizma započela je optimističnim nagovještajem trijumfa razuma i ovozemaljskog spasenja čovjeka. U tom optimizmu prosvjetiteljstva krila se i klica njegove propasti i poraza. Zmija uvijek šapuće isto: ''Postat ćete kao bogovi…''

Neugodnu je novogodišnju ''čestitku'' primila hrvatska vlada. U vidu definitivne potvrde da od posla s uvozom vojnih zrakoplova F-16 Barak od Izraela nema ništa. Ushićen zbog izvjesne propasti hrvatske kupnje vojnih zrakoplova Zoran se Šprajc zaigrao. Veli veliki Zoran da je on za ''malog Damira'' – kad su ga već veliki dečki izigrali – spremio komplet aviona za igru baš po njegovoj mjeri.

Mediji nas ovih dana već počinju gnjaviti savjetima za detoksikaciju organizma. Meni se pak čini da bi korisniji bili savjeti za detoksikaciju državei društva. Kada bi ih imao tko dati. Meni, tek neznatnom kroničaru, ostaje opažati simptome i kritizirati, manje ili više zajedljivo. Recimo, kako tumačiti činjenicu da je Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke, ugledni časopis The Bankar proglasio najboljim europskim i svjetskim guvernerom u 2018.? Je li to dobro ili loše? Ne znam, nisam stručan za te stvari.

Godina na zalasku u političkom smislu ostat će upamćena po dva međunarodna dokumenta koje je Hrvatska prihvatila, Istanbulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu, slomu Agrokora, referendumskim inicijativama, urušavanju SDP-a i još jednom sanaderovskom zaokretu HDZ-a.

Ovih dana u domaćim novinama mogla se pročitati vijest da je proslavljeni novinar Der Spiegela Claas Relotius dobio otkaz jer je svoje slavljene i nagrađivane tekstove uglavnom izmislio. Međutim, prosječno upućeni čitatelj, recimo, Jutarnjeg lista iz te vijesti nikako nije mogao dokučiti kakvu je štetu svojim lažima činio, to jest u korist koje ideologije je lagao.

Nedavno je Tomislav Jonjić u ''Bujici'' iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Zabrane su, izgleda, hrvatska sudbina. Za vrijeme bivše države zabrane su provođene grubo, svi koji su ih kršili kažnjavani su duljim ili kraćim zatvorskim kaznama; danas se zabranjuje, onemogućava i ušutkuje na nešto suptilniji način, ali vrlo efikasno. Porazno je da i danas zabranjuju oni isti koji su zabranjivali i prije četrdesetak godina, odnosno njihovi nasljednici, a isto je i ono što se zabranjuje.

Htjedoh napisati ozbiljnu političku analizu, ali stvar je krenula u neželjenom smjeru. Pogađate, naravno, da su prve dvije rečenice i naslov napisani naknadno.

Stanoviti je John Allen Chau pokušao širiti Božju riječ među pripadnicima zaštićenog plemena koji žive na otoku Sjeverni Sentinel izolirani od civilizacije. Oni su ga ubili jer napadaju svakog tko se približi njihovu otoku.

U osvit Zapada Heraklit iz Efeza, nazvan Mračnim, ustvrdi: Jedan je meni koliko tisuće, samo ako je najbolji. Kroz gotovo cijelu povijest ljudi su se okupljali oko iznimnih pojedinaca i to je bilo nešto što se podrazumijeva. Često ti iznimni pojedinci nisu uistinu bili onakvi kakvima su ih mase doživljavale, ali predodžba o njima bila je vrijedna slijeđenja. Ako oni sami koji put i nisu bili.