Pandemija koronavirusa onemogućila je 65. izdanje Eurosonga koje se trebalo održati u Rotterdamu. Kako bi nadomjestili neodržani spektakl, Europska radiotelevizijska unija i nizozemske televizije NPO, NOS i AVROTROS odlučile su organizirati specijalnu emisiju "Eurovision: Europe Shine a Light", koja se mogla gledati jučer (16. svibnja 2020.) na prvom programu HTV-a u devet sati navečer.

Povlači se korona, primiču se izbori. Odmah življe na domaćoj političkoj sceni. HDZ i SDP izvlače otrcane asove iz rukava, prvi malo hrvatuju, drugi se kao odmeću u partizane. Cijeli taj dramolet trajat će do izbora u sedmomu mjesecu, a onda sve po starom: vladat će HDZ ili SDP sa satelitima, a možda uđu i u koaliciju, no jedno se neće promijeniti: položaj Milorada Pupovca.

Od četrdeset pete do devedesete u bivšoj se državi sivilo svakodnevice obasjavalo svjetlom takozvane bolje budućnosti. U čast toj boljoj budućnosti, tom komunističkom raju, pjevane su pjesme, prinošene žrtve, kalio se čelik, stezao remen, gutala govna… Bolja je budućnost, ali ne ona kakvu je ''avangarda radničke klase'' očekivala, došla upravo onda kada se definitivno istrošila komunistička tlapnja o savršenom društvu.

Rođen sam početkom šezdesetih prošloga stoljeća i osamdesete su moje dvadesete. U jednoj od pjesama amblematskih za moju generaciju Jura Stublić pjeva: Danas sam bacio radio kroz prozor,/ Razbio se u tisuću komada,/ Na programu ništa za mene,/ Samo reklame i dileme. Rijetki su oni mojih godina koji je nisu nikada zapjevušili, a ako takvih ima, oni valjda nikada nisu ni bili mladi.

Teško je u sjeni korone pisati o bilo čemu drugom osim o koroni, do jučer nepojmljivi događaji zbivaju se na dnevnoj bazi, tako da i one razmišljanju nesklone tjeraju na filozofiranje i amaterski profetizam. Ukratko, kontroverze oko korone zasjenile su sve ostalo. Međutim, potrebno je osvrnuti se na neke ljude i nedavne događaje prije nego što potonu u zaborav pod velikom količinom izvanrednih događaja u nadolazećoj eri korone.

Takozvana koronakriza pokazala se kao izvrstan indikator dosada manje ili više prikrivenih silnica koje modeliraju društvo budućnosti. Kako globalne, tako i lokalne, odnosno nacionalne komponente tih društvotvornih strujanja. Ovaj put ću se podrobnije pozabaviti upornim kvariteljima, razgraditeljima, pilačima naopako okrenutom pilom. I njih je korona istjerala na čistac.

Nakon potresa u Zagrebu a usred pandemije koronavirusa oglasila se robusna intelektualka hrvatske ljevice Rada Borić jednom objavom na Facebooku: ''Nadam se da će se konačno znati prioriteti! Pokazalo se da jedan liječnik vrijedi više od 20 svećenika. A Crkva ima dovoljno našeg proračunskog novca da popravi oštećeno. Sad je ipak važniji ovaj ranjivi život.''

Pandemija koronavirusa i još više histerija oko nje svu su onu mnogostrukost svakodnevnog privatnog i javnog života stjerali u karantenu. Nitko ne zna do kada će trajati i što će s nama poslije svega biti. Političari rabe ratnu retoriku, govore o nekakvom ratu protiv nevidljivog neprijatelja, čudnom ratu u kojem su na prvoj crti liječnici i medicinske sestre, ali i policajci, vatrogasci, blagajnice u trgovačkim centrima…

Probudilo me ujutro, prerano kao i veliku većinu Zagrepčana. Kako spavamo u prizemlju, ja i supruga se nismo pretjerano žurili; kada smo se obukli i obuli, izašli smo van. Vani su se već okupili susjedi, pospano-izbezumljenih lica.

Do nedavno je tzv. ''izlaženje iz ormara'' bilo rezervirano samo za homoseksualce. Danas to više nije slučaj jer su svi iz te skupine koji su u tom izlaženju vidjeli neku korist za sebe ili za svoju skupinu – već izašli. Danas je u điru ''outanje''Jugoslavena. Kao primjer takvog outanja može poslužiti nedavni istup Leona Lučeva: ''Osjećam se kao Jugosloven!''