Hoće li NATO preživjeti predsjednika Trumpa?

Sedamdeset sedam godina nakon osnutka, Sjevernoatlantski savez suočava se s izazovom koji ne dolazi izvana, od protivnika kojeg je stvoren da odvraća, nego iznutra — od države koja ga je vodila od samog početka. Drugi mandat predsjednika Donalda Trumpa doveo je transatlantske odnose u stanje koje većina analitičara opisuje kao „pod pritiskom, ali još ne slomljeno“.

Ovaj esej analizira dvije nedavne, komplementarne točke gledanja na taj proces: istraživački članak agencije Reuters iz rujna 2026., temeljen na više od pedeset intervjua sa sadašnjim i bivšim zapadnim dužnosnicima, i godišnji govor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o stanju Europske unije, održan istog tjedna u Strasbourgu. Zajedno, ta dva dokumenta crtaju sliku saveza koji se preoblikuje ispod površine, dok se na razini javnih izjava još uvijek održava fasada jedinstva.

Teza ovog rada je da NATO, kao formalna institucija i pravni okvir članka 5., najvjerojatnije neće biti formalno raspušten ili napušten od strane Sjedinjenih Država u doglednoj budućnosti — politički i gospodarski troškovi takvog poteza previsoki su, a Kongres, obrambena industrija i vojno zapovjedništvo djeluju kao stabilizacijski mehanizmi. No, funkcionalni NATO — savez koji počiva na vjerodostojnom odvraćanju, zajedničkoj nabavi oružja i političkom jedinstvu — već se transformira u nešto drugo: labaviju, europski centriranu sigurnosnu arhitekturu u kojoj je američka uloga sve manje središnja, a sve više transakcijska i uvjetovana.

Rad je strukturiran u šest dijelova: retorika i praksa Trumpove administracije prema NATO-u; erozija javnog povjerenja mjerena empirijskim podacima; diverzifikacija europske obrambene nabave; pitanje institucionalne stabilnosti same Amerike kao varijabla u toj jednadžbi; europski odgovor kroz proširenje partnerstava izvan kontinenta; i, na kraju, tri scenarija budućnosti saveza.

2. Retorika i praksa: paradoks američke prisutnosti u Europi

Centralni paradoks koji Reuters identificira jest da Trumpova administracija istovremeno prijeti povlačenjem i nastavlja ulažu u ključnu NATO vojnu infrastrukturu. Na zračnoj bazi Mihail Kogalniceanu u Rumunjskoj, gdje je prošle godine otišla otprilike polovica od 2.000 američkih vojnika, Reuters je u srpnju 2026. zatekao devet američkih tankera KC-135, raspoređenih za rat protiv Irana — više od dva mjeseca nakon završetka operacija. Slično, unatoč javnom sukobu s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni nakon što je Rim u ožujku 2026. odbio dozvolu slijetanja nekim američkim vojnim letovima, do kraja lipnja iste godine kroz talijanske baze Sigonella i Aviano prošlo je više od 500 američkih vojnih zrakoplova.

Ta nedosljednost između retorike i prakse nije nova — Trumpov stav da saveznici „kradu“ američku zaštitu dokumentiran je još od intervjua za CNN 1987. godine — ali njezina učestalost i intenzitet u drugom mandatu su bez presedana. Središnja neizvjesnost koja i danas visi nad savezom jest šestomjesečni Pentagonov pregled američke vojne prisutnosti u Europi, pokrenut nakon što je ministar obrane Pete Hegseth u lipnju 2026. na sastanku NATO-a u Bruxellesu upozorio saveznike da će revizija biti stroga, uz interni dokument od 57 pitanja kojima se procjenjuje vojna, financijska i „ideološka“ predanost saveznika Washingtonu.

Tablica 1 sažima ključne događaje u tom sukobu tijekom 2025. i 2026. godine, kako ih dokumentira Reutersovo istraživanje.

Tablica 1. Kronologija ključnih događaja u odnosu Trump–NATO, lipanj 2025.–rujan 2026. Izvor: Reuters (2026).

Devet sadašnjih i bivših američkih dužnosnika izjavilo je Reutersu da republikanci i demokrati u Kongresu, zajedno s američkim obrambenim izvođačima koji imaju velike europske kupce, imaju politički utjecaj da blokiraju formalno povlačenje SAD-a iz NATO-a. Ovo je ključan strukturni nalaz: institucionalna inercija i ekonomski interesi obrambene industrije funkcioniraju kao kočnica na predsjedničku impulzivnost, čak i kada politička volja za dramatičnim rezom postoji na najvišoj razini izvršne vlasti.

3. Erozija povjerenja: što pokazuju podaci

Suštinska teza ovog rada — da šteta NATO-u nije nužno uvjetovana formalnim američkim povlačenjem — poziva se na klasičnu teoriju odvraćanja: djelotvornost članka 5. ovisi o tome vjeruje li protivnik da će savez reagirati, ne o tome što bi se stvarno dogodilo u slučaju testa. Upravo na toj točki empirijski podaci o javnom mnijenju postaju ključan pokazatelj.

Istraživanje Pew Research Centra, provedeno na 42.151 ispitaniku u 36 zemalja između veljače i svibnja 2026., pokazalo je da se Kina po prvi put u gotovo dvadeset godina Pewovih globalnih istraživanja percipira povoljnije od Sjedinjenih Država u većini anketiranih zemalja. Taj obrat obuhvaća i dugogodišnje američke saveznike — Britaniju, Kanadu, Francusku i Njemačku — države u kojima su ispitanici prošle godine gledali na SAD podjednako ili povoljnije nego na Kinu. U Kanadi su konkretni podaci posebno ilustrativni: 44% ispitanika izrazilo je povoljno mišljenje o Kini, naspram 33% o SAD-u — preokret u odnosu na prethodnu godinu kada su te dvije zemlje bile ocijenjene podjednako.

Važno je, kako naglašava analiza Vijeća za odnose s inozemstvom (CFR), da ti podaci ne odražavaju toliko uspon kineske „soft power“ privlačnosti koliko pad američkog prestiža: riječ je više o „ozbiljnoj optužbi protiv samonametnutih američkih rana“ nego o kineskoj pobjedi u srcima i umovima. Samo je u šest od 36 anketiranih zemalja SAD i dalje percipiran povoljnije od Kine — među njima su, zanimljivo, pretežno azijsko-pacifički saveznici (Japan, Južna Koreja, Filipini, Indija) te Izrael i Poljska, što sugerira da geografska blizina Rusiji i Kini, a ne članstvo u NATO-u kao takvo, i dalje održava potrebu za američkim sigurnosnim kapelanom.

Unutar samog Reutersovog istraživanja, senatorica Jeanne Shaheen, visoka demokratska članica Odbora za vanjske poslove Senata, izjavila je da Europljani „više ne vide predsjednika Trumpa kao pouzdanog saveznika“. Wendy Gilmour, bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za obrambena ulaganja, primjećuje da su europski dužnosnici Trumpov prvi mandat smatrali anomalijom, dok drugi izbor djeluje kao potvrda trajne promjene karaktera američke politike.

Tablica 2. Odabrani nalazi o globalnoj percepciji SAD-a naspram Kine, 2026.

Ovi podaci potkrjepljuju argument da erozija povjerenja nije samo elitni, diplomatski fenomen ograničen na govore u Bruxellesu, nego duboko ukorijenjena promjena u javnom mnijenju širom NATO-ovog članstva — promjena koja političarima daje demokratski legitimitet za udaljavanje od Washingtona, umjesto da to bude elitni projekt koji nadilazi birače.

4. Diverzifikacija naoružanja: prema europski autonomnoj obrani

Reutersovo istraživanje identificira najmanje osam od 32 članice NATO-a — Kanadu, Poljsku, Dansku, Španjolsku, Norvešku, Tursku, Francusku i Njemačku — koje aktivno istražuju načine smanjenja ovisnosti o američkom oružju, tehnologiji i obrambenim tvrtkama. Ovo je empirijski dokaz teze da Trumpova kampanja pritiska može imati suprotan učinak od namjeravanog: prisiljavajući Europu da troši više, administracija je istovremeno potaknula saveznike da troše drugdje.

Kanadski slučaj je najbolje dokumentiran. U lipnju 2026. Kanada je odabrala australski arktički radarski sustav vrijedan 1,7 milijardi dolara umjesto američkog konkurenta, dijelom zato što je australska tvrtka obećala bržu isporuku. Ottawa također razmatra švedske zrakoplove za rano upozoravanje i borbene zrakoplove Gripen kao alternativu dodatnim američkim F-35, što je naveo jednog dužnosnika Pentagona da javno postavi pitanje je li Kanada još „vjerodostojan partner“ u obrani Sjeverne Amerike.

Tablica 3. Diverzifikacija obrambene nabave odabranih NATO saveznika, 2025.–2026. Izvor: Reuters (2026).

 Nizozemski bivši ministar nabave oružja Gijs Tuinman upozorio je da bi anti-Trumpovski sentiment u Europi mogao potaknuti vlade da preispitaju sudjelovanje u velikim američkim obrambenim programima, poput programa F-35, što bi američke tvrtke moglo koštati milijarde dolara; sam je opisao taj rizik kao „ogroman“ i „na rubu da se dogodi“. Vojno-strateški dio ove priče dodatno je zaoštrio rat u Ukrajini, koji je otkrio da NATO-ova protuzračna obrana pretjerano ovisi o američkim sustavima poput Patriota — potaknuvši razvoj europsko-francusko-talijanskog sustava SAMP/T-NG i konzorcijskog projekta Freyja, koji, prema riječima ukrajinskog dizajnera Denysa Shtilermana, mora osigurati da Europa, a ne SAD, kontrolira proizvodnju vlastite protuzračne odbrane.

Paralelno s diverzifikacijom nabave, sami NATO brojevi pokazuju da je pritisak na potrošnju djelomično uspio: europske članice i Kanada povećale su zajednička obrambena izdvajanja za 20% u 2025. u odnosu na prethodnu godinu, a summit u Hagu u lipnju 2025. formalizirao je novi cilj od 5% BDP-a do 2035. godine (3,5% na „tvrdu“ obranu, 1,5% na sigurnosno povezana ulaganja), koji su prihvatile sve članice osim Španjolske. Taj rezultat, koji je Trump nazvao „povijesnim skokom“, sam po sebi nije dovoljan dokaz da savez ostaje čvrst — povećana potrošnja može jednako lako služiti izgradnji neovisne europske obrane kao i jačanju integrirane transatlantske suradnje, a Reutersovi nalazi upućuju na to da je prevladava prvi trend.

5. Institucionalna stabilnost SAD-a kao varijabla povjerenja

Rasprava o pouzdanosti SAD-a kao sigurnosnog partnera ne može se odvojiti od pitanja unutarnje institucionalne stabilnosti same Amerike. Ovo je analitički značajno jer odvraćanje ne počiva samo na vojnoj sposobnosti, nego i na predvidljivosti političkog sustava koji tu sposobnost usmjerava.

Prema godišnjem izvješću organizacije Freedom House za 2025., globalna sloboda opada dvadesetu godinu za redom, a Sjedinjene Države su, uz Bugarsku i Italiju, zabilježile najveći pad među zemljama koje se još ubrajaju u kategoriju „slobodnih“. Izvješće navodi „povećanu zakonodavnu disfunkciju, dominaciju izvršne vlasti, pritisak na slobodu izražavanja i poteze administracije usmjerene na slabljenje antikorupcijskih mehanizama“ kao glavne pokretače negativne promjene. Konkretno, SAD je izgubio tri boda na Freedom House-ovoj stotinu-bodovnoj skali samo u posljednjoj godini, čime je kumulativni pad od 2005. dosegnuo 12 bodova — veći pad nego bilo koja druga zemlja u kategoriji „slobodnih“ osim Italije i Bugarske.

Tablica 4. Ključni nalazi Freedom House o SAD-u, izvješće za 2025. godinu.

 Ovaj nalaz treba tumačiti s analitičkom preciznošću koju politolozi poput Fareeda Zakarije koriste kada razlikuju elektoralnu demokraciju (postojanje izbora) od liberalne demokracije (postojanje vladavine prava, nezavisnog pravosuđa, ograničenja izvršne vlasti i zaštite manjina i medija). Podaci Freedom House-a ne sugeriraju da su Sjedinjene Države prestale biti demokracija u proceduralnom smislu — izbori, sudska kontrola i civilno društvo i dalje funkcioniraju, što potvrđuje i činjenica da su neovisni mediji poput ProPublice mogli slobodno istražiti i objaviti da je ruski oligarh Umar Kremljev, blizak Vladimiru Putinu, financirao dio proslave vjenčanja Donalda Trumpa Jr. na Bahamima u svibnju 2026., pokrivajući najam privatnog otoka i vatromet u vrijednosti od nekoliko stotina tisuća dolara.

Obitelj Trump nije zanijekala plaćanje, opisavši ga kao „izrazito ljubazan svadbeni dar prijatelja“, dok je sam predsjednik Trump izjavio da nikada nije čuo za Kremljeva i da to „nije velika stvar“. Ministarstvo pravosuđa naznačilo je kako formalna istraga vjerojatno neće biti pokrenuta, što je otvorilo pitanja o utjecaju stranih država na obitelj predsjednika neovisno o formalnom kaznenom postupku. Taj slučaj ilustrira paradoks koji se provlači kroz cijeli ovaj rad: mehanizmi provjere i ravnoteže (slobodni mediji, novinarska istraga) i dalje djeluju, ali njihovi nalazi često ne rezultiraju institucionalnim posljedicama — što je upravo ona vrsta „erozije ispod površine“ koju Freedom House mjeri kao pad u kvaliteti demokracije, ne u njezinom formalnom postojanju.

6. Europski odgovor: proširenje partnerstava izvan kontinenta

Govor Ursule von der Leyen o stanju Unije, održan 17. rujna 2026. u Strasbourgu, može se čitati kao formalna politička potvrda trendova koje Reutersovo istraživanje dokumentira na terenu. Simbolično je da se u govoru od sedamdeset minuta SAD ni jednom nije izravno spomenuo — što se sam Reuters osvrće kao na znak da je Washington prestao biti referentna točka europskog strateškog planiranja, ni pozitivno ni negativno.

Von der Leyen je izravno pozvala na „hitno preispitivanje europskih partnerstava“, istaknuvši da se „snažnija, neovisna Europa“ već pojavljuje — Europa koja se oslobađa ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima, postaje najveća trgovinska sila na planetu i preobražava industrijsku politiku. U tom kontekstu pozvala je kanadskog premijera Marka Carneya, koji je govoru prisustvovao u Europskom parlamentu, da Kanada postane prva „pridružena članica“ EU-a — prijedlog koji je dobio ovacije u dvorani i koji nadograđuje postojeći trgovinski sporazum CETA (koji je povećao trgovinu robom za 75% u manje od desetljeća) u širi „Savez za budućnost“, uključujući integraciju obrambenih industrijskih baza, zajednički rad na Arktiku i tehnološki savez.

Važno je precizirati pravnu prirodu ovog prijedloga: EU trenutno ne posjeduje formalnu kategoriju „pridruženog članstva“ koja bi Kanadi dodijelila institucionalnu ulogu ili glasačka prava unutar EU institucija. Riječ je, dakle, prije o političkom brendiranju proširenog strateškog partnerstva — gospodarskog, tehnološkog i obrambenog — nego o pravnom koraku prema europskoj integraciji u klasičnom smislu. Ipak, upravo je ta politička gesta značajna: ona signalizira da Bruxelles aktivno traži zamjenske ili paralelne sigurnosne okvire izvan NATO-a.

Logika koja stoji iza kanadske ponude — demokracija koja se osjeća gospodarski i politički izloženom Trumpovoj transakcijskoj politici i traži alternativni okvir suradnje — nije nužno ograničena na Kanadu. Japan i Južna Koreja, unatoč tome što prema Pew podacima ostaju među rijetkim zemljama gdje je SAD i dalje percipiran povoljnije od Kine, također su izloženi sličnoj američkoj trgovinskoj i sigurnosnoj transakcijskoj logici, a obje zemlje već sudjeluju u NATO-ovom IP4 formatu (zajedno s Australijom i Novim Zelandom) upravo zbog percipirane potrebe za dopunskim sigurnosnim vezama izvan tradicionalnog američkog zastora.

Tablica 5. Potencijalni kandidati za prošireno partnerstvo s EU izvan Europe, prema logici izloženoj u govoru von der Leyen (2026.) i IP4 formatu NATO-a.

Zaključak ove usporedbe jest da kriterij za proširenje europskih partnerstava nije geografska blizina, nego kombinacija vrijednosne usklađenosti, osjećaja izloženosti američkoj nepredvidljivosti i postojeće institucionalne infrastrukture (IP4, postojeći trgovinski sporazumi) na koju se nova suradnja može nadograditi. Po toj mjeri, Japan i Južna Koreja predstavljaju najizglednije sljedeće kandidate nakon Kanade, dok Australija ostaje strateški vrijedna, ali vjerojatnije usmjerena prema AUKUS-u i indo-pacifičkoj arhitekturi nego prema Bruxellesu.

7. Tri scenarija budućnosti NATO-a

7.1. Scenarij upravljane divergencije (najvjerojatniji)

U ovom scenariju NATO formalno opstaje kao pravni i politički okvir, uz očuvanje članka 5. i zajedničkog zapovjedništva, ali se stvarna operativna težišta preraspodjeljuju: Europa preuzima većinu konvencionalne odbrane vlastitog teritorija, dok SAD zadržava ulogu „konačnog jamca“ — nuklearne odvrate, strateškog transporta, dijela obavještajne infrastrukture. Reutersovi nalazi o nastavku američkih investicija u baze u Rumunjskoj (2,7 mlrd. USD), Španjolskoj (400 mil. USD) i Britaniji (4,2 mlrd. USD) unatoč retorici povlačenja idu u prilog ovom scenariju.

7.2. Scenarij formalnog rascjepa (nizak, ali rastući rizik)

Ako šestomjesečni Pentagonov pregled rezultira smanjenjem od 25.000 vojnika koje je Hegseth prvotno planirao, u kombinaciji s daljnjim eskalirajućim incidentima poput hipotetske aktivacije članka 5. u kojoj Washington oklijeva, savez bi mogao ući u fazu de facto rascjepa — gdje formalna članstva ostaju, ali koordinirano djelovanje postaje neizvedivo. Elbridge Colbyjeva razmatranja o suspenziji Španjolske, iako pravno nemoguća prema NATO ugovoru, pokazuju da je unutar same administracije postojala spremnost razmišljati u tom smjeru.

7.3. Scenarij europske strateške autonomije (dugoročni trend)

Neovisno o tome hoće li doći do formalnog rascjepa, dugoročni strukturni trend — diverzifikacija nabave (Tablica 3), rast europske obrambene potrošnje na 5% BDP-a, projekti kao Freyja i proširenje partnerstava izvan Europe (Tablica 5) — upućuje na postupnu izgradnju europske strateške autonomije koja bi, i u slučaju da SAD ostane formalno posvećen NATO-u, učinila savez manje ovisnim o Washingtonu nego u bilo kojem trenutku od 1949. godine. Kako je to sažeo bivši američki obavještajni dužnosnik za Europu Chris Chivvis, odgovoran europski vođa više ne može u potpunosti prepustiti buduću sigurnost svoje zemlje Sjedinjenim Državama, što su europske zemlje činile od kraja Hladnog rata.

8. Zaključak

Odgovor na pitanje iz naslova ovog rada — hoće li NATO preživjeti predsjednika Trumpa — ovisi o tome koju definiciju „preživljavanja“ koristimo. Kao pravna institucija i formalni sporazum, NATO će vrlo vjerojatno preživjeti, zahvaljujući dvostranačkoj političkoj otpornosti u Washingtonu, interesima obrambene industrije i inherentnoj vrijednosti europskih baza za projekciju američke moći na Bliskom istoku i šire. No kao funkcionalni sustav zajedničkog odvraćanja utemeljen na neupitnom povjerenju, NATO iz 2020. godine — ili čak iz 2022., u vrijeme rekordne američke prisutnosti nakon ruske invazije na Ukrajinu — vjerojatno se neće vratiti.

Podaci prikazani u ovom radu — od erozije javnog povjerenja mjerene Pew istraživanjima, kroz diverzifikaciju obrambene nabave u najmanje osam zemalja članica, do vlastitog pada Sjedinjenih Država na Freedom House ljestvici — upućuju na savez koji se preoblikuje u nešto trajno drugačije: policentričniju, europski centriraniju sigurnosnu arhitekturu u kojoj je američko sudjelovanje jedna varijabla među više, a ne više nepromjenjiva konstanta. Govor Ursule von der Leyen, s ponudom Kanadi i implicitnom otvorenošću prema drugim demokracijama izloženim istoj logici, sugerira da Europa već aktivno grabi taj novi svijet — ne čekajući da Washington odluči što će učiniti sljedeći tjedan.

Konačno, treba naglasiti da je erozija povjerenja funkcionalno jednaka šteti bez obzira na to je li namjerna. Bilo da je posljedica smišljene strategije transakcijskog pritiska ili nuspojava institucionalne nestabilnosti unutar same američke demokracije, učinak na saveznike je isti: NATO članka 5. više ne može računati na automatsko, neupitno povjerenje kao svoj temelj — a to je, u strateškim uvjetima, gotovo jednako značajno kao formalni raspad samog saveza.

Ivica Mandić, kapetan bojnog broda u miru

Bibliografija

ABC News. „Russian oligarch paid for parts of Donald Trump Jr.'s wedding celebration, report says.“ Rujan 2026.

Axios. „China tops US in global favorability, poll finds.“ 16. srpnja 2026.

Congressional Research Service. „NATO's June 2025 Summit in The Hague.“ everycrsreport.com.

Council on Foreign Relations. „China Now Outranks the United States in Global Favorability. What Happened?“ 27. srpnja 2026.

European Western Balkans. „NATO leaders agree to increase defence spending to 5% of GDP at the Hague summit.“ 25. lipnja 2025.

Freedom House. Freedom in the World 2026. freedomhouse.org/fiw.

Marshall, Andrew R.C.; Shiffman, John; Stewart, Phil; Pamuk, Humeyra; Ilie, Luiza; Waldersee, Victoria. „Trump's pressure on NATO is reshaping Europe's defenses. Will it break the alliance?“ Reuters, 17. rujna 2026.

NATO. The Hague Summit Declaration i The Hague Defence Investment Plan. 24–25. lipnja 2025.

Pew Research Center. „People in Many Countries Now View China More Positively Than the U.S.“ 15. srpnja 2026.

ProPublica. „Donald Trump Jr.'s Bahamas Wedding Was Secretly Bankrolled by Russian Oligarch Close to Putin.“ Rujan 2026.

The Hill. „Russian businessman paid for Trump Jr. wedding after-party: 5 things to know.“ Rujan 2026.

Von der Leyen, Ursula. Govor o stanju Europske unije 2026. Europski parlament, Strasbourg, 17. rujna 2026. Prijenos: Vecernji.hr, „Govor Ursule von der Leyen: Bila sam užasnuta slikama s pogreba Ratka Mladića.“