Primjer prvi, svima dobro poznat: osvojenim Vukovarom prolazi srpska vojska i pjeva, kako tvrde strani dopisnici, domoljubne pjesme. Tipična forma za ove prostore, distih epskih deseteraca: Slobodane, šalji nam salate/Bit će mesa, klat ćemo Hrvate. O klanju koje je uslijedilo nakon toga bilo je dosta rečeno, međutim morbidnost tog distiha kojim je klanje najavljeno nije bila predmetom nekih podrobnijih analiza.

Htjeli mi to priznati ili ne, svjedočimo kontinuiranom usponu totalitarizma i jednoumlja. Usponu koji je u posljednjih nešto više od godinu ubrzan aktualnom pandemijom i popratnim cirkusom oko nje. Taj puzeći totalitarizam nije bez komičnih događaja, izjava i relacija punih nenamjernog humora. Često na rubu groteske.

Počet ću od jedne vijesti iz novina. Glavnina vijesti sadržana je u sljedećem navodu: ''Bračni par, oboje štićenici doma za starije i nemoćne osobe u Johnson Cityju u američkom Tennesseeju, uspjeli su odande pobjeći, (…)

Ovih je dana Justin Bieber razljutio ljudskopravaški osviještenu svjetsku javnost, a Milorad Pupovac nacionalno osviješteni dio domaće javnosti. I jedna i druga ljutnja izazvana je, narodski rečeno, zbog kićenja tuđim perjem.

Do mene je, točnije do mog mobitela, ovih dana došao znakovit meme. Na fotografiji tipični interfon na ulazu u neku zgradu, na vrhu popisa Škrlec, a dalje zaredali Hercegovci: Zadro, Soldo, Šušak, Prskalo itd. Popratna opaska glasi: Škrlec, ne daj se!

Ovo proljeće nikako da oproljeti. Hladno je, vjetrovito, a svako malo i nešto pada… April is the cruellest month, kako reče pjesnik. Međutim, da si ne lažemo, nije stvar u mjesecu, stoljeće je u pitanju. Barem što se mene tiče. Definitivno mi nije sjelo dvadeset prvo stoljeće, u to nema više nikakve sumnje. Međutim, kada bih samo ja bio u pitanju, bila bi riječ o pehu pojedinca, jedva jedna fusnotica u knjizi vremena.

Prateći hrvatske medije odavno sam naučio da u situaciji gdje se etnonim Hrvat napadno gura u neki negativni kontekst, zaključim da se gotovo sigurno ne radi o Hrvatu, nego o nekomu tko u najboljem slučaju ima tek hrvatsko državljanstvo.

Uobičajilo se u posljednje vrijeme da nogometaši u zapadnom svijetu prije utakmice kleknu u znak podrške borbi pokreta Black Lives Matter protiv rasne diskriminacije. U tom klečanju posebno su revni Englezi i Amerikanci. Jedni najveći kolonijalni porobljivači i eksploatatori tuđih dobara u povijesti svijeta, drugi posljednji robovlasnici u kršćanskom svijetu. Kada oni kleče, valjda znaju zašto kleče. No, što u toj priči traže Hrvati?

Prije desetak godina objavio sam nepretenciozni esejčić pretenciozna naslova – Balkanluk. Studija jednog mentaliteta. Još uvijek ga se, ako koga zanima, može naći na jednom ezoteričnom portalu (http://izravno.com/hr/info/misljenja/balkanluk-studija-jednog-mentaliteta/). Nepatvoreni balkanluk koji se posljednjih dana valja hrvatskom javnom scenom ponukao me da napišem svojevrsni nastavak toga esejčića.

Nije lako pisati o hrvatskoj zbilji. Čovjeku je teško zadržati ozbiljan ton dok govori o stupidarijama koje mu svakodnevno servira domaća politička i kulturna elita, a opet ne da mu se ni sprdati s hrvatskim nevoljama. Jer kako se sprdati s onim što pobuđuje sažaljenje!?